Što je u predsjedniku Zoranu Milanoviću probudilo usnulog pravnika? Zašto se tako strastveno angažirao kad je dirnuto u njegov “prerogativ” da predlaže predsjednicu Vrhovnog suda? Iako to nije njegova izvorna ovlast već se tek može podvesti pod “druge dužnosti određene Ustavom”, jer se ne spominje u dijelu o “Predsjedniku Republike” već o “Sudbenoj vlasti”. I to govori o ustavnopravnom glorificiranju tog “prerogativa” samo kako bi se poduprla teza o neustavnosti zakona i opravdalo pokušaj njegova eskiviranja, a onda i sudioništva prof. Zlate Đurđević u “igri prijestolja” koja u najmanju ruku nije bila fer prema kolegama koji su trčali zadane dionice, dok je ona utrčala na cilj s gardom “možda nije zakonito, ali možda i prođe”.
Ali, što se dakle tako dramatično promijenilo od pravosudno-političke idile kakvu smo imali 15. srpnja 2013.?
Toga je dana Branko Hrvatin po treći put uzastopno izabran za predsjednika VS-a na prijedlog Ive Josipovića, uz amenovanje premijera Milanovića i sa 120 glasova zastupnika. Tada nije bila važna loša percepcija, duga suđenja, korupcija... Hrvatinu nisu zamjerili ni što je 2005. VS imao 3089 neriješenih predmeta, a tada 12.429. Milanović nije plamenim jezicima govorio o “šapi HDZ-a na pravosuđu”. I onda se 2014. zaredalo, prvo “državni udar s pištoljem na vodu”, kako je sudsku odluku o izručenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u Njemačku komentirao “visoki izvor iz Vlade” dodavši u prepoznatljivom stilu: “Skandalozna odluka! Hrvatski sudovi ne žele provoditi hrvatske zakone!”. Hrvatin je to ocijenio kao nedopustiv pokušaj nepoštivanja i omalovažavanja sudske vlasti, a “tajni izvor” ga je prozvao bezveznjakom “kojeg smo mi izabrali jer nije bilo boljeg kandidata a sada se vidi da nije sposoban kontrolirati jedan dio Vrhovnog suda”. Potom je Milanović istupio kao “viši pravni savjetnik” kad su pokrenuti kazneni predmeti protiv SDP-ovaca Marine Lovrić Merzel i Željka Sabe, nudeći DORH-u svoja tumačenja zakona.
Nismo primijetili da je pravna znanost analizirala kako se to uklapa u teorije o diobi vlasti i sustavu kočnica i ravnoteža i u kakvoj je to korelaciji s najgorom percepcijom pravosuđa u EU ponajviše zbog utjecaja politike.
Prof. Đurđević je radije otišla u davna vremena kad nas je snašla “politička devastacija pravosuđa u 90-ima”. Zar je stvarno u bivšem sustavu pravosuđe bilo tako dobro!? Suci su uistinu prošli “čistilište” tadašnjeg DSV-a. Ali tu nije bilo nikakvih kriterija i pravila, neki put bi imala značaj, kao i u bivšem sustavu, krvna zrnca ili uzrečica “nomen est omen”, a kod drugih ne. U najmanju ruku pretjerano je, a prema većini reizabranih uvredljivo reći da se ta papazjanija od reizbora provodila “isključivo po kriterijima tadašnje političke podobnosti”, kao i zaključak o “devastaciji”.
Iako su posljedica toga bile nakaradne odluke koje Đurđević spominje. Ali, i nepotrebno mistificira kao da netko krije, kako ističe, te najvažnije odluke Ustavnog suda, U-III-188/1995 i U-III-520/1995, jer ih je unatoč obvezi objavljivanja ona našla tek u knjizi prof. Arsena Bačića. Iako su objavljene tamo gdje Ustavni sud objavljuje važne odluke, u Narodnim novinama 22/95 i 98/95.
Pri tomu prešućuje i da je većina tih sudaca kasnije reizabrana, a i pozitivnu ulogu HDZ-ova nestranačkog ministra Ivice Crnića, koji je tada podnio i ostavku zbog neslaganja. Što je to političko koketiranje trebalo profesorici u programu za budućnost, koji u tom i još nekim dijelovima piše pod dojmom stručnih analiza prof. Alana Uzelca, kojeg ponegdje i citira?
Ona sama kaže “iako izgleda izlišno vraćanje ovako daleko u prošlost, s jedne strane nije nikada dovoljno opreza kada se radi o državi, a s druge se radi o lekciji koju politika nikada ne smije zaboraviti i nikada ne smije dopustiti da se ponovi”.
Zapravo, govori ono što Milanović otvoreno kaže, a to je da je pravosuđe “pod šapom HDZ-a”. To bi se moglo svidjeti i Domovinskom pokretu i Mostu. Kao i populistička teza da pravosuđe opterećuje značajan dio nacionalnog dohotka, a građani trpe velika opterećenja.
Argumentirajući taj stav, profesorica Zlata Đurđević se uhvatila za podatak iz EU Scoreboarda da uz Bugarsku i Poljsku na pravosuđe izdvajamo najveći postotak BDP-a među zemljama Europske unije. Čak oko 0,48 posto, začuđujuće puno za zemlju u poraću i tranziciji koja još gradi pravosudne temelje. A od toga 80 posto, piše Đurđević, otpada na plaće. Strašno! Zapravo 78 posto, koliko u još pet zemalja EU, a sedam ih troši i više. Danska samo 40 posto. Kako to? Jer ima samo šest sudaca na 100.000 stanovnika, a mi 40, sa Slovenijom najviše u Europskoj uniji jer nam je to nasljeđe iz Jugoslavije. Naravno, zato imamo i najviše službenika i namještenika pa se zato puno troši na plaće. Prešućuje i podatak da smo s oko 60 eura po stanovniku 18. po izdvajanjima na sudove, a Njemačka 150 eura. A kad se zalaže za politički izbor sudaca, za usporedbu uzima Maltu. Zašto? Radi percepcije svoga programa rada.