Malo je ljudi koji znaju lijepo i zanimljivo pričati. U novije vrijeme ni na vidiku nema oratora i naratora poput Vlade Gotovca (1930. – 2000.), Tomislava Ladana (1932. – 2008.) i beogradskih odvjetnika Veljka Guberine (1925. – 2016.) i Srđe Popovića (1937. – 2013.) – najznačajnijeg odvjetnika s bivših jugoslavenskih prostora. Isto tako, malo je ljudi koji u svojoj priči imaju razumnu mjeru i koji svoje riječi bruse onako kako se bruse ohridski biseri.
Glasoviti putopisac i vješti narator Zuko Džumhur (1920. – 1989.) savjetovao je da je najbolje govoriti onoliko dugo koliko se na jednoj nozi može stajati. To je, po njemu, neka mjera u kojoj čovjek – ni kada psuje – ne može izgovoriti previše riječi da bi ga od te bujice glava mogla zaboljeti.
"Kada se govori, onda svaka riječ treba biti velika koliko je istina velika", piše i pjeva slavni pjesnik Mak Dizdar.
Istina, postoji i druga vrsta ljudi koji ne znaju mjeru pa se nepotrebnom pričom znaju pretvoriti u verbalne zlostavljače. Svatko razuman od njih će napraviti otklon i povući se u svoju mirnu i tihu valu. Jer to su ljudi koji u svom pametovanju ne znaju stati i jezik obuzdati – ne znaju se vratiti s krivog i besmislenog puta.
Za takve naratore najveće je zadovoljstvo da njihovu priču čuje što više ljudi. Oni bi najradije hodali s megafonom u ruci i govorili da se čuje na sve četiri strane svijeta. Razvitkom tehnoloških mogućnosti ulogu megafona preuzele su društvene mreže.
Broja im se ne zna.
A tamo je stanje izmaklo ozbiljnoj društvenoj kontroli. Nije ni čudo jer živimo u zemlji koja škripi na sve strane, koja je pravno zapuštena i koja živi u strahu i iščekivanju od onoga što bi se u postdaytonskom vremenu moglo dogoditi.
Inače, nije dobro, a dobru se nije ni nadati.
Dugo i previše dugo ljudi u našoj zemlji žive životom koji nije dostojan dvadeset i prvog stoljeća, koji se skupo plaća i kome se nije lako oduprijeti. Nikada nisam našao razuman i prihvatljiv odgovor na pitanje zašto s plodne Posavine, plavog Jadrana kakvog na svijetu nema, sunčane i vodne Hercegovine moraju odlaziti kršni, radini i pametni ljudi da, poput beskućnika i nesretnika, pod tuđim nebom traže miran život. Definitivno, to je zbog toga što nemamo stabilan državni okvir i što svakim narodnim dinarom, markom i eurom upravlja tuđi pohlepni bankarski sustav.
Inače, nije dobro da našom zemljom upravljaju ljudi koji s njom nemaju dodirnih točaka, koji ne poznaju njezinu povijest i njezine specifične osobine i odnose. Jedan, drugi i svaki visoki predstavnik koji je prodefilirao prostrtim crvenim tepihom priča je za sebe. Boljem i pravednijem visokom predstavniku nije se nadati.
Može doći samo crnji i još gori.
Ipak, ne vjerujem da ikada više može doći crnji i gori od omalenog i bezbrkog koruškog Austrijanca – onog što je pod okriljem noći poslao tenkove na privatnu i uspješnu Hercegovačku banku. Poslao tenkove, banku razorio, a četiri tisuće gospodarskih subjekata i stotinu tisuća štediša ostavio bez njihovih novčanih sredstava. Tenkistima je dao aboliciju od kaznenog progona za sve što pri upadu u banku urade, nevina direktora i suradnike predao Sudu Bosne i Hercegovine, a sebe smjestio u raskošnu vilu izgrađenu na Dubrovačkom primorju.
Europska civilizacija ne pamti ovakav gospodarski atentat.
"O, sram i grdoba!", pjevao je slavni mostarski pjesnik Aleksa Šantić.
Akademik Frano Ljubić, s razlogom i pokrićem, piše:
"Katastrofalni su učinci odluka visokih predstavnika. Oni nisu popravljali loše nacionalne odnose, već su ih svojim odlukama još više pogoršavali."
Zaista, iz postupaka visokih predstavnika, pravih pišman-efendija, čovjek ne može znati u kojem se smjeru preko noći stvari mogu preokrenuti i u kakve nevolje možemo zapasti. Ni nove ratne nedaće nisu isključene.
Stoljetni nesporazum i rat s kraja minulog stoljeća nataložili su toliko toga da, u slučaju novog sukoba, ni miš u duvaru ne bi preživio. Konačno, od naše zemlje ne može biti ništa dobro dok njome upravljaju tuđa pamet, tuđa ruka i tuđi strateški interes.
Vrijeme je istinu reći!
Vrijeme je u oči se pogledati!
Uz spomenute, postoji i ona treća skupina ljudi koji će iz zavisti, zlobe i ljubomore nekome drugom uputiti uvredu i klevetu.
Od kada postoji civilizacijski poredak, ovoj pošasti nastojalo se stati ukraj. Nekada su to, po načelima i pravilima običajnog prava, rješavali plemenski poglavice. U posljednjem stoljeću skladne i visokocivilizirane državne zajednice u svoj pravni poredak uvrstile su kaznena djela uvrede, klevete i iznošenja osobnih i obiteljskih prilika.
Kada se temeljito analizira struktura ovih kaznenih djela, ne može se steći dojam da su državne zajednice, primarno, željele uskratiti i ograničiti slobodu misli i govora. Kako ja razumijem, u konfliktnim i manje uređenim zajednicama zakonodavac je želio uvesti malo više reda. Dakle, svatko može iznijeti svoje mišljenje, ali u svemu mora postojati granica, mora postojati crvena crta preko koje se ne može prijeći. Ako se netko neodgovoran poigra tom mogućnošću, za to mora odgovarati.
Jesu li javni govor i javno iznesena misao prešli preko limitirane crvene crte, o tome mora netko drugi kazati posljednju riječ. I to onaj koji će na temelju zakonskih propisa i etičkih normi kazati svoj pravorijek, upozoriti, kazniti klevetnika i moralno obeštetiti onoga tko je povrijeđen, oklevetan i čije su osobne i obiteljske prilike iznesene u otvoren i zatrovan javni prostor.
Oko nastojanja da se u entitetsko kazneno zakonodavstvo vrate ova kaznena djela podiglo se previše prašine. Što je najgore – prašinu su podigli oni kojima temeljne stvari naše društvene stvarnosti nisu potpuno jasne. Akademska zajednica i katedre kaznenog prava šute.
Istina, oklevetan, ponižen i povrijeđen čovjek u građanskom postupku može tražiti naknadu štete.
Koje štete?
U kakvu sudskom postupku?
U postupku koji zna godinama trajati i u kojemu se dosuđuju zanemarivo male naknade.
Kazneni zakon Bosne i Hercegovine (Službene novine 32/84 od 24. listopada 1984. godine) ovo je područje regulirao ovako:
"Tko za drugog iznosi ili pronosi nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti i ugledu, može se kazniti novčanom kaznom ili vremenskom kaznom zatvora do tri mjeseca. Ako je kleveta iznesena putem tiska i drugih sredstava javnog komuniciranja ili na javnom skupu, predviđena je novčana kazna ili kazna zatvora do godinu dana."
I, konačno, ako je ono što se iznosi ili pronosi takva značenja da je dovelo ili moglo dovesti do teških posljedica za oštećenog, kazna zatvora mogla je biti do tri godine zatvora. Ovakve kazne mogle su biti ublažene sve do sudske opomene ako je počinitelj kaznenog djela bio izazvan nepristojnim ponašanjem oštećenika. Za kazneno djelo uvrede bila je predviđena novčana ili kazna zatvora do tri mjeseca.
Samo se zrelo voće iznosi na trpezu i samo odmjerena riječ treba izići u javni prostor. Neodgovorna priča na javnom skupu, u sredstvima javnih komunikacija, osobito u sustavu razgranatih društvenih mreža, može nedužnu čovjeku donijeti ozbiljne duševne patnje.
U jednom času ona može postati tihi duševni ubojica…
Istina, ljudska je potreba svoju priču povjeriti nekoj bliskoj osobi i s njom podijeliti lijepa i neugodna sjećanja, svoja oduševljenja i razočaranja. Nakon takve ispovijesti, čovjeku naratoru može biti lakše. Neoprezna priča pred nepoznatom i nepouzdanom osobom može donijeti ozbiljne probleme. Jer, riječ koja je izišla nije samo naša nego i onog tko ju je čuo. On je može zlouporabiti, krivo je shvatiti, krivo prenijeti, nešto joj i dodati.
O dostojanstvu riječi pisali su znameniti filozofi, pjesnici i književnici. Na koncu, riječ je njihova glavna alatka. O tom je pisao i nobelovac Ivo Andrić.
On kaže ovako:
"Svaku svoju riječ, u svim prilikama pa i noću kada se razbudite, izgovorite na sav glas, stanite na nju svom težinom tijela i izmjerite njenu nosivost, sa svakom svojom riječi omućajte usta kao što dobar vinar provjerava boju i okus vina. Ako vaša riječi sve ovo izdrži, pustite je neka iz vas iziđe van. Neka živi svoj život."
Na početku kolumne spomenuo sam imena nekoliko znanih oratora i naratora. Oratorstvo, kao posebna znanstvena disciplina, kao potreba i odlika određenih zanimanja, uglavnom, nestala je iz nastavnih planova i programa. Drevni rimski i atenski filozofi ujutro rano i predvečer uz zalazak sunca hodali su uz obale mora, rijeka i jezera i vježbali ono što će u parlamentarnoj ili sudskoj prilici izgovoriti. Neprocjenjiva je šteta što se na pravnim i sličnim fakultetima ovoj disciplini ne poklanja odgovarajuća pozornost.
Zašto je to tako, nikada nisam našao pravi odgovor.
Ili nemamo profesore oratorstva ili živimo u vremenu u kojemu svatko može govoriti onako kako zna i umije. Zato je prava rijetkost u parlamentarnim raspravama i odvjetničkim pledoajeima čuti izlaganja dostojna poštovanja i sjećanja.
U knjizi dr. Ive Politea "Obrane znamenitih hrvatskih odvjetnika" ima se što pročitati i upamtiti. Kao mlad odvjetnik, s oduševljenjem sam slušao završne riječi nenadmašnog oratora, beogradskog odvjetnika Veljka Guberine. U nekoliko zanimljivih predmeta zajedno smo branili optužene osobe.
U nekoliko posebnih prigoda družio sam se s dr. Nikolom Mojovićem, redovitim profesorom banjolučkog Pravnog fakulteta i skupinom njegovih studenata oratora.
To je prava rijetkost!
To treba čuti!
To treba doživjeti!
I osjetiti kakvu snagu ima na poseban način izgovorena besjeda.
Za razliku od izgovorene riječi, šutnja je samo naša.
Ona je zato mirnija, dostojanstvenija i sigurnija.
Ora et labora – radi, šuti i moli, savjetuju drevni mudraci.