U središtu Mostara, na raskrižju ulica koje vode prema središnjem gradskom trgu Rondou, Sveučilišnoj kliničkoj bolnici na Bijelom brijegu, vrhu Avenije kralja Tomislava i katedrali Marije Majke Crkve, pod visokim platanima smjestila se novootvorena knjižara. Knjižara ponosno nosi ime nobelovca Ive Andrića.
Njezina vlasnika Peru Buntića, osebujna čovjeka srednjih, zrelih i iskusnih godina, teško mi je razvrstati. U njegovoj osobnosti ima svega: pjesništva i vinarstva, izdavaštva i duhovnog nemira, domoljublja i čestite kritičnosti onoga što nas, iz dana u dan, iz godine u godinu, okružuje i sve teže i žešće pritišće. Zna on da je u ovom vremenu zlo naprednije i upornije, a dobro sve slabije i sve nemoćnije. Unatoč svemu, odlučio se na neobičan pothvat. Danas se u njegovoj knjižari može naći sve što je potrebno učeniku i studentu, profesoru i znanstveniku, političaru, duhovniku i svakom znatiželjniku.
Ima svega, a nema profita. Zna on to! Tomu se nije ni nadao. Kako god, njegova knjižara postala je ukras grada, baš onako kako je u Travniku postala obnovljena rodna kuća Ive Andrića. Pero Buntić i Snježana Kopruner prkose vremenu nebrige i invalidnog prešućivanja imena našeg nobelovca. Pisao sam i još jednom ću reći da u Travniku, rodnom mjestu Ive Andrića, nema ulice, trga, škole i ustanove koja nosi njegovo slavno ime. Nema ni u gradu Mostaru. A on o kulturnom, duhovnom, gospodarskom i političkom središtu Hercegovine piše:
“Mostar je od prirode povlašten grad. On je poput talijanske Firence. Tu se lakše hoda i brže misli.”
“O, sram i grdoba”, pjevao je veliki crnogorski pjesnik Njegoš.
Početkom godine, bilo je to nekako s proljeća, u razgovoru s dr. Ikom Skokom, svećenikom i sveučilišnim profesorom, doznao sam da priprema novu knjigu u kojoj namjerava prikazati svećenike franjevačkog reda. Onako kako ih je opisao nobelovac Ivo Andrić. U knjižari Pere Buntića našao sam knjigu “Franjevci u djelima Ive Andrića”. Knjigu ponosno potpisuje fra Iko. Uzeo sam je i u jednom dahu pročitao. Sportskim rječnikom rečeno: “Svaka čast, velemajstore!”
Od prve do stotinu trideset i prve stranice poredali se samostani u Kreševu, Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Gučoj Gori, Visokom, Konjicu, Tolisi i plejada biskupa, gvardijana i svećenika: fra Nikola, fra Marko, fra Marijan, fra Julijan, fra Mijat, fra Stjepan, fra Ilija, fra Grgo, fra Sebastijan, fra Luka, fra Rafo, fra Dominik, fra Tadija, fra Martin. Samostan do samostana, svećenik do svećenika. U nisci duhovnika, buntovnika, pjesnika, književnika i filozofa čitatelja će najviše privući likovi fra Marka Krnete, fra Petra zvanog Tufegdžija i fra Grge Martića.
U preteška osmanska vremena franjevci su u Bosni i Hercegovini bili nositelji duhovnog, kulturnog, gospodarskog i političkog života. Pokorenu puku oni su bili sve! Bili su ujaci!
“Za početak franjevačkog življenja i djelovanja na prostoru današnje Bosne i Hercegovine uzima se 1291. godina. Prvi franjevački samostan podignut je u četrnaestom stoljeću u Milama kod Visokog za vrijeme bana Stjepana II. Kotromanića. Bosanska vikarija bila je velika. Prostirala se od južne Italije do Crnog mora”, piše autor knjige.
Svoju svake hvale vrijednu knjigu fra Iko završava citatom iz Andrićeve doktorske disertacije iz 1924. godine “Razvoj duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod utjecajem turske vladavine”:
“Prema gotovo jednoglasnom sudu svih vizitatora, zbog svoje požrtvovnosti i izdržljivosti u dušobrižništvu, zbog svog besprijekornog načina života i snažnog utjecaja na vjernike, bosanski franjevci mogu poslužiti kao svijetli primjer katoličkom svećenstvu cijelog svijeta.”
Kada čovjek pročita takve opise, nije čudo što je u Beogradu, u novom životnom prostoru, nobelovac čašćen nadimkom – fra Ivo.
Za ovu kolumnu odabrao sam dvije teme koje iz dana u dan, sve teže i opasnije, ugrožavaju opstanak zemlje, pa i nas koji smo u njoj ponikli. Masovna iseljavanja i bezočna korupcija upozoravaju kako je kucnuo posljednji čas u kojemu ovu neman treba zaustaviti i svijetu reći da u bježanju nije spas i da u korupciji nema sreće ni duhovnog mira. O događajima koji su se 5. i 15. rujna dogodili u našem susjedstvu, u nekoj drugoj kolumni.
Kada bi me netko upitao za što bih se iz književnog opusa Ive Andrića opredijelio, za znamenite romane “Travnička kronika” i “Na Drini ćuprija” ili za njegove priče, za mene ne bi bilo dvojbi. Za današnju kolumnu izdvajam dvije priče. Jedna se zove “Čaša”, a druga “U vodenici”.
Jednog subrata koji je poželio napustiti zemlju fra Petar savjetuje i govori mu:
“Nije tebi mjesto u svijetu i Njemačkoj, nego u Bosni. Zemlja je oskudna i uboga, tijesna i mrka, ali naša je. Znam da te ovdje, kao i sve nas, čeka duboka bosanska brazda, muka i teška služba. Gdje god odeš, vidjet ćeš da to nije tvoja strana. Nego, sjedi gdje si pa ako se moraš mučiti, muči se ovdje. Poslušaj mene, nećeš pogriješiti i nećeš se pokajati.”
Ima li netko tko bi u, ovom času i u ovoj zemlji, mladim ljudima koji u kolonama odlaze mogao reći: “Ostanite, nećete pogriješiti i nećete se pokajati.”
Svakog dana ujutro, a tijekom dana i po nekoliko puta, navratim na kavu i druženje u popularni mostarski kafić Garden. Ozračje u kafiću je ugodno. Vrt je u zelenilu. Konobari Alen, Pero, Tea i Davor, od stola do stola, do gosta koji dolazi i onog koji odlazi, stižu kao bešumne letjelice. Sve vide. Ništa im promaknuti ne može. Ne kasne i ne griješe. Kao da na leđima imaju ugrađene senzore retrovizora.
U jednom razgovoru Davor, koji od stola do stola ponekad zapjevuši: “Šibenik će u povijest ući; oba, oba su pala”, ispričao mi je tužnu ispovijest.
“U mom kvartu, na mostarskoj Strelčevini, svi se znamo i družimo se. U posljednje vrijeme sve je svedeno na mobilne poruke, uglavnom one koje dolaze iz inozemstva. Najviše iz Njemačke. Prije nekoliko dana pravio sam popis i vidio da je iz našeg kvarta u bijeli svijet, trbuhom za kruhom, otišlo 39 mladića i djevojaka. Otišli su i oni koji su imali dobra radna mjesta i oni koji imaju malu djecu. Kao da ljudi slute zla vremena pa se sklanjaju dok se skloniti može.”
U dahu mi ispriča konobar Davor, uzdahnu i umilnim glasom zapjeva kultnu pjesmu Vice Vukova:
“Tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom / tu je stari temelj, tu na kršu tom. / Vjetar i oluje kidali su nju, / ali ona tu je sve dok tu smo mi.”
Juraj Križanić (1618. – 1683.), hrvatski teolog, književnik, glazbenik i političar, piše:
“Država nije bogata kada ima puno zlatnih poluga u trezoru, već kad ima mnoštvo naroda. Glavni temelj državne moći je množina naroda. Malena je korist od vladavine velikim prostorom ako je on prazan.”
U plodnom žitorodnom kraju, na bujnoj rijeci, bilo je nekoliko mlinica. Mlinari su radili onako kako su naučili od svojih djedova i očeva. Žito su uredno mljeli, još urednije ujam uzimali i Bogu zahvaljivali. Svaki od njih u vodenici, na vidnom mjestu, imao je postavljen veliki križ. Najstariji među mlinarima govorio je: “Kada se Krist mogao onako mučiti i na križu umrijeti, nama je puno lakše.”
Došla su nova vremena.
Došlo je vrijeme raslojavanja.
Najstariji mlinar vidio je da su mlađi od njega, kako se u narodu kaže – preko noći, postali bogatiji pa tako moćniji i ugledniji. I stari mlinar prilagodio se novim odnosima. Kada bi htio uzeti malo više od onoga što mu pripada, podigao bi glavu i rekao: “Oprosti mi, dragi Isuse, ali ovako dalje ne može. U vodenici nema mjesta za nas dvojicu. Jedan od nas dvojice mora poći van.” Tako se stari mlinar priklonio ponašanju svoje okolice.
U godinama poslije rata, po mostarskim uredima i na svakom javnom mjestu, a tako je bilo i drugim krajevima s hrvatskom većinom, od porte i ulaznih vrata do posljednjeg ureda bilo je postavljeno raspelo. Ono je bilo opomena da se svatko mora držati etičkih normi, kršćanskog morala i svoj posao raditi časno i pošteno. No vremena su se promijenila. Križevi su nestali. Društvo je zahvatio pljačkaški tsunami. S najvećom tugom slušam kako se taj crv uvukao i u pravosudni sustav.
Ako je to istina, onda je ovo kraj. Dalje se ne može.
Niti će se moći.
“Dobra država poznaje se po dobrim sucima i časnim sudovima”, piše Juraj Križanić.
Dvije bosanskohercegovačke afere, ona iz Sarajeva, s tragedijom obitelji Muriza Memića, i druga iz Banje Luke, s obitelji Davora Dragičevića, naš pravosudni sustav položile su u mrtvački lijes.
Još samo opijelo.
I – pokoj vječni daruj mu, Gospodine!