Sentencija "Znam da ništa ne znam" pripisuje se utemeljitelju zapadne filozofske tradicije - slavnom grčkom filozofu Sokratu (469. – 399.). Sokrat je sin atenskog kipara i majke kućanice. Stanovao je u sporednoj atenskoj ulici. U svako godišnje doba, kako danju tako i noću, hodao je bos.
Bio je hrabar i neustrašiv vojnik.
Nikada ništa nije pisao.
Sjajna filozofska promišljanja iznosio je i propovijedao po atenskim ulicama i trgovima. Okupljao je radoznalu atensku mladež, novu intelektualnu elitu i polagano dolazio u sukob s vladajućom demokracijom. Svijet se oko filozofa rado okupljao. Bio je to filozofski teatar na otvorenom.
Zbog bezbožništva i kvarenja mladeži, porota od pet stotina odabranih Atenjana, u omjeru 52 naprema 48 posto, Sokrata je osudila na smrt. Posljednje dane proveo je u atenskom zatvoru.
Odbio je ponudu za pomilovanje.
Tako je Sokrat, slavni grčki filozof, bio prva žrtva demokratskog suda javnosti. Kada je u pitanju demokracija, u VI. knjizi o Republici, piše o svom naglašenom pesimizmu. Za takva duhovna stanja imao je zanimljiva razmišljanja.
Društvo je usporedio s velikim brodom, pa tako piše:
"Ako velikim brodom plovimo morima i oceanima kome bismo plovidbu povjerili? Mornarima – samo zato što su u većini i što znaju veslati i jedra podizati, ili iskusnom kapetanu koji je školovan za taj posao? Naravno, povjerenje bismo dali kapetanu koji razumije strojeve koji mu pomažu, dakle onom koji i kada strojevi zakažu, po položaju zvijezda brod zna odvesti od točke A do točke B i dovesti ga u mirnu luku."
Dopustiti da narod donosi velike i važne odluke vodi u neprilike, često i katastrofe. Velike odluke mogu donositi samo obrazovani ljudi koji, uz znanje, imaju i čvrst karakter. Ako će odluke donositi mornari koji znaju samo veslati i podizati jedra, to vodi u neprilike, često i u pomorske katastrofe.
Atenski mudraci objašnjavali su da demokracija nema alternativu.
Sokrat je mislio malo drugačije.
"Demokracija će biti uništena.
Siromasi će tražiti imetak bogatih
i to će im demokracija omogućiti.
Mladi će tražiti status staraca
i to će im demokracija omogućiti.
Žene će tražiti status muškaraca
i to će im demokracija osigurati.
Stranci će tražiti prava starosjedilaca
i to će im demokracija omogućiti.
Lopovi i prevaranti tražit će najviše društvene dužnosti
i to će im demokracija dopustiti.
Kada lopovi i prevaranti, na demokratski način, preuzmu važne državne dužnosti, nastat će vrijeme gore od svake tiranije, despotije i oligarhije.
Odluke koje su važne za društvo mogu donositi samo obrazovani ljudi koji imaju čvrst karakter i nisu podložni zlatnicima i korupciji."
Tako je mislio i propovijedao slavni grčki filozof.
Demokratski izbori u Bosni i Hercegovini održani su prije godinu dana. Pregovori oko formiranja vlasti održavaju se iz dana u dan.
Danas će, pa sutra će.
Ovaj će s ovim, a onaj s onim.
Dogovora i rješenja ni na vidiku.
A svijet se guši u besposlici, besparici, neimaštini i neizvjesnosti. Mlado i staro, učeno i neuko, ili je otišlo ili se priprema za bijeg iz daytonske suhozidine. Ovim prilikama sjajno pristaju stihovi bokeljskog pjesnika Rikarda Kauzlarića (1869. – 1954.).
Palače se ionako puste,
pomalo se ruše,
baš ove
slobodne dane,
samo crkva stoji,
zapis naše duše,
i Gospoda moli,
da nam sunce grane.
Zašto?
Zato što je granica daytonskih entiteta sve čvršća i sve vidljivija. Na jednoj i drugoj strani mnoštvo je nesporazuma pa nitko ne zna dokad će to trajati i kako bi se moglo okončati. Napukle daytonske stranice bit će teško pomiriti sve dotle dok jedna drugu pothranjuju i globalni vjetrovi potpiruju.
Iz vremena studentskih dana ostala mi je u sjećanju latinska sentencija: Acerima proximorum odia (Mržnja između bliskih je najupornija). I još jedna: A fonte puro pura defluit aqua (Iz čista izvora čista voda teče). Onu prvu maksimu živimo i svjedočimo u posljednjih stotinu godina. Još od 1918. godine i vremena formiranja zajedničke državne zajednice.
Tu nema nepoznanica.
Ovoj drugoj sentenciji treba posvetiti više pozornosti. Samo iz čista izvora i čista odnosa može poteći bistra voda i oprati sve ono u što smo zagazili. Jedan španjolski filozof kaže: "Ako se ne budemo sjećali prošlosti, bit ćemo primorani ponavljati je!"
Sveto pismo, Kuran i Talmud propovijedaju da je bit svih zala u oholosti i okolnostima kada ljudi bez karaktera, smutljivci i prevaranti preuzmu poluge vlasti i zaborave na predizborna obećanja i moralne zasade. Oholi vladari moraju znati da u bosanskohercegovačkom vrtu ne može vladati mir ako njegovo sjeme ne sijemo, sami ne čuvamo i sami ne izgrađujemo. Jer krvlju se ništa nije opralo niti prerezanim grkljanima riješilo.
Mir je prvi zakon prirode.
Puna tri desetljeća lagano klizimo iz belaja prema još gorem stanju.
Krv ide na krv.
Iz blatnjava potoka ne može bistra voda poteći.
Za sazrijevanje poremećenih društvenih prilika, kako stvari stoje i kako ih vidim, trebat će duga desetljeća. Ako se vlasti dočepaju površni politikanti, k tomu još i ljudi bez čvrstog karaktera i jasne vizije, demokratskom teatru apsurda nema kraja.
Ako je Zapad pobijedio u godinama hladnog rata, on se danas nalazi pred velikom sudbonosnom zadaćom. Zaostali nesporazumi Staru Damu, Europu, guraju u konačni obračun u kojem će bespilotne letjelice brutalno rušiti sve pred sobom: bolnice i rodilišta, škole i vrtiće, crkve i džamije, muzeje i obiteljska staništa.
Svijet živi u razumnom strahu.
Pocrvenjeli su paragrafi pravde i pravičnosti.
Rusko-ukrajinski rat pokazao je da na europskom tlu, u njegovoj utrobi, drijemaju nuklearni arsenali koje jedan ili drugi gubitnik može pokrenuti i sve pretvoriti u prah i pepeo.
Inače, u tom ratnom sukobu milosti neće biti.
Razuma još manje.
Živimo na prekretnici koja traži mudre, odlučne i karakterne predvodnike.
Inače, zlo je zastalo pred vratima i čeka trenutak da preko kućnog praga prijeđe. Ponovno bi moglo biti baš onako kako u sjajnom romanu "U sjeni fantoma" piše veliki, zaista veliki književnik Ivan Lovrenović (1943.).
"Na 15. kolovoza 1941. godine, na blagdan Velike Gospe, fra Jozo Markušić, iz jajačkog samostana bio je pozvan u Sarajevo. Provincijal fra Anđeo Kajić rekao mu je:
Generalni ministar našeg Reda o. Leonardo Belo potvrdio je upute iz Rima koje su naši starješine izdali prošlog mjeseca, kako se trebaju vladati franjevci u ovim prilikama.
Ima deset točaka.
Neće se razašiljati zbog vlasti, nego se usmeno priopćuju.
Zabranjuje se franjevcima učlanjenje u ustaški pokret.
Nalaže se da uzimaju u zaštitu Židove i Srbe.
Nalaže se da sprečavaju pljačku i osvete.
Nalaže se da ne sudjeluju u prevođenju pravoslavnih na katoličku vjeru.
Ako se koji, zanesen narodnom suverenošću, ogriješi o dužnu snošljivost prema inovjercima i kršćansku ljubav prema bližnjem, da se kazni prema težini pogreške.
Do izgona iz Reda.
Upute su dobre.
Ali, boj se, kome će valjati.
Razboriti su i do sada tako radili.
Zli i naopaki Boga se ne boje.
Daj Bože da nam ovo izdobri!"
Ovoj kolumni, osobito njezinu kraju, pristaju stihovi pjesme nobelovca Ive Andrića:
Gospode, koji si nad svjetovima, vladaš i znaš,
pogledaj, molimo te, na ovu zemlju i na nas,
koji smo iz njezina tla nikli i njezin kruh jedemo,
daj nam ono za što te, i dan i noć, svatko na svoj
način molimo,
usadi nam mir u srce i slogu u narode,
dosta nam je ratničke vatre,
mirnog smo kruha željni, Gospode…