JE LI DOŠLA SRETNA NOVA GODINA

S velikim unutarnjim nemirom počeo sam pisati prvu ovogodišnju kolumnu.

Zašto?

Zato što, umjesto očekivanih godina stabilna mira, napretka i puta prema zajednici europskih naroda, početak nove godine navješćuje teška, nemirna i neizvjesna vremena. Baš onakva kakva su bila i prije stotinu godina.

U svojim znamenitim “Uspomenama na političke ljude i događaje” slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović prenosi nam jednu “smiješnu zgodu” koja se može svrstati u kategoriju nevinih proročanstva:

“Znaš li, Saša, da čaršija pripovijeda da više neće biti Srbije?”

Ove riječi izgovorila je princeza Jelena svome bratu Aleksandru, regentu Srbije i kralju Jugoslavije, odmah poslije Prvoga svjetskog rata tijekom jednoga ručka na kome je bio i slavni kipar.

I kralj Aleksandar i njegov gost Meštrović bili su jednako iznenađeni riječima princeze Jelene. Aleksandar je pokušao objašnjavati, ali je ubrzo odustao. Kao – ona ne razumije politiku i velike povijesne preobrazbe, ženska pamet, kako se u narodu nepravedno zna čuti. Šalio se kralj Aleksandar, a prisjetio kipar Meštrović.

Ali, danas, nakon cijeloga stoljeća, čovjek ostaje impresioniran jasnoćom kojom je princeza Jelena, politička početnica, izrazila bojazan pred golemom avanturom u koju se, baš u tom trenutku, upuštala jedna mala zemlja. Opijena uspjehom u Prvome svjetskom ratu i obuzeta srpstvom, Srbija je sama sebi okrenula leđa pa danas, stotinu godina kasnije, mora spašavati ono što je imala i što smatra svojom kolijevkom – Kosovo.

Diobe su uvijek složene i neprijatne prilike. To najbolje znaju suci i odvjetnici i stari latinisti: Acerima proksimorum odia (Mržnja među najbližim je najupornija).

Razgovaram s kolegom i kažem mu:

“Vidiš, sigurno ti je poznata priča o dvojici braće koji su trebali podijeliti dvije jabuke. Na prvi pogled – jednostavna stvar. Dva čovjeka dijele dvije jabuke. Ali problem je u tome što su jabuke bile različite veličine. Jedan brat, nešto stariji, nije oklijevao pa je odmah prigrabio onu veću jabuku. Drugi brat se pobunio govoreći da to nije bratski, da to nije pošteno, pravo i pravično. Onaj prvi grabljivac pita: ‘Pa, dobro, u čemu je stvar? Što bi ti uradio?’

‘Ja bih uzeo onu manju.

Pa, dobro, vidiš da je sve u redu’, reče onaj nešto stariji brat.”

Ovaj svijet je carstvo materijalnih zakona bez jasnog cilja i pravog smisla, piše nobelovac Ivo Andrić.

Kada su u rujnu 2001. godine radikalni islamisti oduzeli četiri američka zrakoplova i odlučili razoriti Bijelu kuću, Ministarstvo obrane i dva najveća trgovačka centra, iole pametnom čovjeku bilo je jasno da nakon toga ništa neće biti isto.

Bio je to jasan nagovještaj teorije američkog pisca i politologa Samuela Hungtintona (1927. – 2008.) da će civilizacijski identitet, a ne ideološke razlike, dovesti do podjela i sukoba diljem svijeta. Srećom, dva zrakoplova nisu pogodila svoje ciljeve. Nisu su se uspjeli zabiti u Bijelu kuću i Pentagon, u simbole najmoćnije svjetske političke, gospodarske i vojne sile.

Inače, sigurno je da bi to bio uvod u nuklearni rat, u tragičan sukob civilizacija. Priča Samuela Hungtintona doživjela bi svoju punu verifikaciju.

Jedanaesti rujan 2001. godine bio je trenutak velikog upozorenja i poziv na razumniju raspodjelu prirodnih bogatstava između kolonizatora, stoljetnih eksploatatora, i onih s ruba društvene scene i civilizacijskih postignuća.

I 28. lipnja 1989. godine, za naše uže i šire prostore, bio je znak da nakon toga ništa neće biti isto. U svome govoru na Gazimestanu, pred milijun ljudi, Slobodan Milošević rekao je da ni oružane bitke nisu isključene. Govor je održao pred političkim vodstvom bivše države, vodstvom Pravoslavne crkve i diplomatskim zborom. Istina, na tom mitingu nije bio Warren Zimmerman, veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država.

Po mišljenju političkih analitičara, govor Slobodana Miloševića bio je jasan znak da prostor svoje republike želi proširiti prema zapadu tadašnje Jugoslavije, a da Amerika razmišlja o nečem drugom.

I što se dogodilo?

Od Beograda su se odmaknuli svi: Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Podgorica, Skoplje... Nijedan politički predstavnik Srbije, bez odobrenja Kosova, danas ne može nogom stupiti ni ugaziti na prostor nove države.

Nasljednik Slobodana Miloševića, zaslijepljeni radikal Aleksandar Vučić, s bolom u duši i grčom u trbuhu, poručuje: “Izgubili smo Kosovo i Crnu Goru; danas moramo biti zajedno s Republikom Srpskom. Eto, za razliku od 90% građana Srbije, ja poštujem teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine”, poručuje.

Čovjek ne mora biti politički analitičar niti posebno obrazovan da ne može razumjeti što ovo znači. Lipanj 1989., rujan 2001., prosinac 2018. godine, imaju okus istoga mirisa – baruta.

Zakoračili smo u novu, 2019. godinu i prve dane postizbornih koaliranja.

Prilike u našoj zemlji i onome što se oko nas događa nisu ohrabrujuće. Nisu ni blistave. Ovaj prostor duboko i dugotrajno unesrećili su minuli ratovi. Iz dana u dan, vraćamo se u prošla vremena, nešto prebrojavamo, otkopavamo i podgrijavamo strah jednih od drugih.

U današnjim društvenim okolnostima, svaki naš čovjek razapet je kao mučenik između tragične prošlosti i potpuno neizvjesne budućnosti. Dok ljudi i cijele obitelji bježe iz zemlje i traže komad kruha, “crno ispod nokata” odvajamo, zadužujemo se i kupujemo nove borbene eskadrile.

Za koga i zašto?

Miran život naše je ljudsko pravo. Nisu nas roditelji donijeli na ovaj svijet da u času punoljetnosti uzmemo pušku i pođemo ubijati druge i drugačije. Ako se prepustimo “svakakvim“ političarima, zlo će nas udariti iza prvoga zavoja.

Udarit će nas i, ako uspije, slavit će tog nasilnika kao nacionalnog heroja kome je, kako javno reče, spreman širom otvoriti vrata svoga doma.

Na našem užem i širem prostoru nema mira dok se ne uspostavi racionalna politika ustavnog reda i pravne sigurnosti, dok se ne osigura pravo na jednakost i pravo na različitost. Takva politika traži mudre, strpljive političare i vizionare, a ne one koji, iz ideološke zaslijepljenosti i zbornih osvetničkih bodova, žele stvari preko koljena prelamati.

S jedne strane mislim na Aleksandra Vučića, predsjednika susjedne Republike Srbije, a s druge na Željka Komšića, aktualnog člana Predsjedništva naše zemlje. O jednom i drugom u nekoj novoj kolumni. Pod koncem prošle godine, u susjednoj Republici Srbiji i njezinu glavnom gradu Beogradu, zakotrljala se gruda nezadovoljstva.

“Stop krvavim košuljama”, uzvikuju Branislav i Sergej Trifunović, slavni srpski glumci i umjetnici.

“Aleksandar Vučić nije prvi, nego zadnji čovjek Srbije, dno je isplivalo”, uzvikuje masa.

Zagrmilo, zalampalo, nebo se na zemlju spustilo, kako pjeva popularna splitska klapa Rišpet.

Na početku, okupilo se desetak tisuća prosvjednika. Nedugo zatim, broj se udvostručio. Pa upeterostručio. Ova kritična masa bit će sve veća. Fermentirat će i profilirati se, i s proljeća, ja tako mislim, kada otopli i sve oživi, sve pred sobom pomesti.

Tako je uvijek kada se natalože nesporazumi i kada razumni ljudi shvate da se temeljne vrijednosti društva moraju poštovati, da treba zaustaviti političke avanturiste koji zemlju vode prema proročanstvu najpoznatijega srpskog proroka Miloša Tarabića – Srbija pod jednom šljivom.