U iščekivanju Bidenova dolaska u Bijelu kuću i Trumpova odlaska iz nje, jučer se obilježavao američki projekt na Balkanu. Prošlo je četvrt stoljeća otkako je u Parizu potpisan Daytonski sporazum. Uz humanitarne razloge, motiv tadašnje američke administracije za zaustavljanje rata na tlu bivše Jugoslavije bio je i dobiti važne bodove na vanjskopolitičkom planu. Bili su potrebni Clintonu za predsjedničku kampanju. On je tada osvojio drugi mandat, a BiH dobila nepravedan mir. Tihom revizijom i nametnutim odlukama međunarodnih predstavnika u ovih 25 godina Dayton je u mnogočemu promijenjen.
U BiH, ali i u okružju, posljednjih mjeseci kao da je počela kampanja za promjenu, odnosno za povratak temeljnih načela mirovnog sporazuma. Neki žele, a neki se boje da će se Dayton nadograđivati ili pak bitnije mijenjati. Američki veleposlanik dodatno je aktualizirao takvu mogućnost kazavši da taj sporazum nije kreiran za vječnost i da njegove nedostatke treba popraviti. I Amerikanci i Europljani ponavljaju kako iz daytonske BiH mora ući u bruxellesku fazu. Ali kako?
Sigurno je tek da će u bilo kakvim promjenama ključnu riječ imati Amerikanci.
Političari u BiH posljednjih se mjeseci zbog toga utrkuju tko će im se više približiti. Bošnjaci ističu prijateljstvo s novim američkim predsjednikom. Tvrde kako su pomogli da bude izabran. Biden zaista dobro poznaje prilike u BiH i senzibiliziran je za njezinu ratnu tragediju. U SAD-u je i brojna bošnjačka zajednica. Koristi svaku prigodu za susrete s tamošnjim političarima i drugim utjecajnim građanima. Bošnjački je argument za promjenu Daytona i koncept građanske države koji svijet, uglavnom, razumije. I podržava. U prijevodu, to bi značilo rušenje temelja samog Daytonskog sporazuma. Unatoč tomu što ruše američki projekt, oni su ipak njihovi miljenici.
Srbi, pak, tvrde kako su oni jedini istinski za očuvanje američkog sporazuma. U mnogočemu to je točno jer Dayton im je dao pola države u državi (RS). Zato je oni jedino i slave. Jučer je kod njih službeno bio praznik. U strahu od promjena počeli su se dodvoravati međunarodnoj zajednici. U Istočnom Sarajevu skinuli su ploču s natpisom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Sve jače naglašavaju prijateljstvo s Amerikancima u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Čak su izgradili i spomenik – aerodrom u Pranjanima u povodu 75. godišnjice operacije spašavanja 500 savezničkih pilota, najviše američkih. Pobrojavaju srpske generale u američkoj vojsci i one s Medaljom časti. Sve se manje podsjećaju da su ih isti ti NATO-ovi saveznici bombardirali. A danas sve više pitaju: “Tko nas zavadi?” Kao i bošnjačka, i njihova zajednica u SAD-u velika je i utjecajna. Bez obzira na to što Srbi snažno podržavaju Daytonski sporazum, Amerikanci ih smatraju njegovim rušiteljima.
Hrvati u BiH uglavnom organiziraju konferencije, okrugle stolove i šalju priopćenja želeći svijetu pokazati kako je revizija Daytona uglavnom napravljena na njihovu štetu. Nemaju svoj “PR”. A kada bi, poput Srba i Bošnjaka, isticali svoje prijateljstvo s Amerikancima, onda bi zaista mogli iznijeti bezbroj primjera. Prije svega, u Americi živi milijun i 200 tisuća Hrvata i njihovih potomaka.
U SAD-u živi još jedna Bosna i Hercegovina. Ondje je više njezinih građana nego što ih je ostalo u daytonskoj državi. Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Americi svojom logistikom pokušavaju lobirati za svoje sunarodnjake u BiH. Srbi ondje imaju čak i plaćene lobiste, Bošnjaci to rade kroz službena diplomatsko-konzularna predstavništva, dok Hrvati službeno uglavnom nemaju nikoga. Kada se tome pridoda da su i u BiH malobrojni, onda nema puno prostora za optimizam. Ili će se možda u Americi pojaviti neki njihov lobist ili heroj poput Petra Hercega. Naime, on je kao nadnarednik na američkom brodu koji su 1941. pogodili torpedima ostao na njegovu dnu osiguravajući kotlove, čime je omogućio spašavanje mornara iz strojarnice. Petar je s ostatkom mornara zauvijek ostao u potonulom “Utahu”.
Brojni su, poput Ljubušaka Hercega, ostavili dubok trag kroz američku povijest i sadašnjost. Tisuće njih. Kao što su glumci Goran Višnjić, Ivana Milićević, John Malkovich, intelektualci Mirjan Damaška, Ante Čuvalo, gospodarstvenici Mike Grgich, Steve Bubalo, John Blazevic, umjetnik Ivan Meštrović, političari Mark Begich, Anthony Bilandic, John Bonacic, Dennis Kucinich, Tony Peraica, Rudy Perpich, Capricia Penavich, sportaš Stipe Miočić. Stotine Hrvata odlikovane su Medaljom časti kao američki vojnici Petar Herceg, Louis Cukela, Ivica Jerak...
Još je na tisuće živih hrvatskih velikana u Americi. Svi oni mogu pridonijeti u širenju istine o svojim sunarodnjacima. No znaju li oni što se uopće tamo događa?! Kako im prezentirati istinu?! Sigurno je da bi se mnogi, poput Hercega, htjeli žrtvovati i za svoj i za američki narod. Ali oni nisu umreženi. Zbog toga bi Hrvati iz BiH, poput Ljubušaka Hercega, mogli doživjeti (daytonski) brodolom. I to zbog onih čije je sunarodnjake Herceg spašavao.•