Isus je često u svojim govorima koristio prispodobe. Bibličar Joachim Jeremias piše kako Isusove prispodobe pokazuju “izričitu osobnu posebnost” te “jedinstvenu jasnoću i jednostavnost, nečuveno umijeće oblikovanja”. Od četiri evanđelista samo evanđelist Luka donosi prispodobu “Milosrdni Samarijanac”.
Jedan zakonoznanac, učen čovjek, koji je odlično poznavao Petoknjižje, upita Isusa: “Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?” (Lk 10,25)
Isus zna da zakonoznanac poznaje dobro tekst Petoknjižja, zato ga upućuje na biblijski tekst. Zakonoznanac dobro poznaje tekst Pnz 6,5 i Lev 19,18 i citira ga. Srž tog teksta jest pozivanje čovjeka da ljubi Boga i bližnjega. Isus ga hrabri da živi kako taj svetopisamski tekst kaže. Međutim, on nastavlja dijalog s Isusom. Postavlja Isusu novo pitanje. “Tko je moj bližnji?” (Lk 6,29). Isus mu odgovara prispodobom o milosrdnom Samarijancu. Bilo je opće mišljenje kako su bližnji oni koji pripadaju jednoj skupini, zajednici ili narodu. A oni koji ne pripadaju su stranci. Isus govori o putniku koji je išao od Jeruzalema prema Jerihonu. Na tom putu koji se spuštao bespućem i pustinjom često su se događala razbojstva. I tog čovjeka iz prispodobe razbojnici su na tom putu izranili i opljačkali. Naišli su tim putem svećenik i levit. Kad su vidjeli da leži ranjen čovjek, obišli su ga. Međutim, Samarijanac, kojeg su smatrali strancem, kad je naišao, prišao je ranjenom čovjeku. Pružio mu prvu pomoć te ga odveo do najbliže gostionice. Unaprijed je platio gostioničaru za sve što je bilo potrebno za ranjenog čovjeka. Zatim, obećao je navratiti u gostionicu te ako bude traženo više za njegovanje ranjenika da će nadoknaditi. Isus pita zakonoznanca: “Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnji onomu što je zapao među razbojnike?” (Lk 10,36) Zakonoznancu, a i svakom čitatelju, jasan je odgovor. Samarijanac je postao bližnji čovjeku u potrebi. Isus upućuje zakonoznanca (a danas nas) da ide i čini kao što je učinio Samarijanac.
Kolumna