Hercegovina, naročito južna i jugoistočna, ima po pravilu poseban soj ljudi. To je zemlja s mnogo kamena, a malo svega ostalog, ali to malo što rodi s vodom i zrakom, daje zdrave i razumne ljude.
Hercegovci su više skloni računu nego osjećaju, ali njihova je računica tako dobra i sigurna da su redovito korisniji i prijatniji cjelini i pojedincu nego mnogi osjećajni ljudi zamagljena razuma i naopake računice. Ta hercegovačka pamet pomagala je i župniku, kod unutarnjih sukoba i kolebanja, i vrlo često mijenjala je mnogu crtu njegovog karaktera, nabolje i naljepše.
Ovu kolumnu počeo sam riječima slavnog nobelovca iz njegove pripovijetke “Proba”.
Govoriti o južnoj i jugoistočnoj Hercegovini i njezinim ljudima nije moguće a na isti način ne razmišljati i o onima koji žive, rade i stvaraju s druge strane planinskog lanca, podno Lovćena, Dinare ili Velebita.
Jer svugdje padaju iste kiše, pušu isti vjetrovi, grije isto sunce i muče iste nevolje. Na tim prostorima žive, kako piše njegovo sveto pero, posebni ljudi, razumni i radini, prkosni i ponosni i u svakom srazu jedan na jedan, najbolji i najuspješniji, kako muški tako i onaj drugi ženski, nježniji i ljepši spol.
Tako je oduvijek!
Ako povijest vratimo samo jedno stoljeće unatrag, vidjet ćemo da je u Hercegovini na nižoj, lokalnoj, a potom na višoj i svakoj drugoj razini, sve počinjalo od svećenika, osobito onog franjevačkog reda. S njim je počinjala pismenost, učenost, prosvjećivanje, narodno napredovanje, a često se i ustajalo protiv osvajača i njihove nepravde.
Župnik je u malome i svakom drugom većem mjestu bio stožer. On je bio pismen i učen čovjek, često obrazovan na rimskim, vatikanskim, bečkim i berlinskim učilištima. Do Drugog svjetskog rata u glasovitoj širokobriješkoj Gimnaziji, zamalo, svi profesori bili su doktori znanosti. Neki su bili poligloti, govorili su većinu stranih diplomatskih jezika. Neki su govorili i hebrejski, a razumjeli i onaj drugi kojim je Isus govorio.
Zanimljivi su to ljudi. Za opisati život fra Didaka Buntića (1871. – 1922.), glasovitog hercegovačkog franjevca, njegovu subratu fra Andriji Nikiću trebala je knjiga od 791 stranice. Da partizanski zanesenjaci u brutalnom pohodu na Široki Brijeg nisu spalili fra Didakovu ostavštinu, za opisati cjelovitost njegova života trebala bi još jedna, a možda i još koja, knjiga od 791 stranice.
Ali, eto, nobelovac, mudar i učen čovjek, kaže da je u okolnostima različitih kolebanja i previranja hercegovačka pučka pamet i samom župniku pomagala i utjecala na formiranje njegova karaktera.
Uvijek nabolje i naljepše?
E, pa kada je to tako, pitamo se – što je u tom hercegovačkom čovjeku? Kada se njegovo djelovanje omeđi prostorom ili odredi vremenom, u srazu jedan na jedan, on je nesavladiv.
On je najbolji i najuspješniji.
Sredinom ove godine ukrstila su se koplja na baletnim, atletskim, teniskim, rukometnim, košarkaškim i nogometnim terenima.
Ovom kolumnom prošetat ću po svim kategorijama; od onih koji su “jučer” prohodali i na noge se osovili, do onih starijih koji će, možda, i tijekom ove godine, kako se sportskim jezikom kaže, objesiti kopačke o klin.
Na zeničkom baletnom natjecanju zemalja šire regije, u veljači ove godine, polaznice mostarske baletne škole, djevojčice u dobi od 5 do 15 godina, oduševile su svojim nastupom. Oduševile i izborile sudjelovanje na međunarodnom natjecanju koje je održano u gradu Sidgesu, u blizini prelijepe Barcelone. Malo tko je vjerovao u to čudo, ali, eto, dogodilo se.
Na španjolsko međunarodno natjecanje došlo je (zamislite!) 5 tisuća mladih balerina i baletana. Došli su s pet kontinenata, iz četrdeset i sedam zemalja, s različitih baletnih akademija i uz golemu logističku i financijsku potporu svojih zemalja i svojih gradova.
Nasuprot tome, mostarske male balerine putovale su o trošku svojih roditelja i s odjećom koju su im oni osigurali. Druge pomoći niotkud!
Unatoč svemu i svačemu, pa i sudačkim sklonostima, iz tog mnoštva izdvojila se jedna mala pahuljica i, zamalo, pokorila cijeli baletni svijet.
Luna Leko, mlada mostarska balerina, osvojila je visoko četrnaesto mjesto, i za toliko godina produljila život svom djedu Slavku i baki Anki Musa. Neviđen talent i nezabilježen uspjeh! Da sam ja netko – kako pjeva legendarni Davorin Popović – brinuo bih se o ovom neviđenom baletnom talentu.
Na hrvatskom državnom prvenstvu u Rijeci mlada mostarska plivačica Amina Kajtaz (1996.) oborila je državni rekord BiH preplivavši 200 metara za 2,16 minuta. Vihor u bazenu!
Nekoliko godina starija Sandra Perković (1990.), dvostruka svjetska i četverostruka europska prvakinja, u španjolskom gradu Taragoni, pa još jednom u Parizu, okitila se dvjema zlatnim medaljama. Disk iz njezinih ruku preletio je cijelu vječnost; jednom preko šezdeset, drugi put za dva metra duže.
Marin Čilić (1988.) svladao je nesavladivog Novaka Đokovića (1987.), višestrukog prvaka svijeta, a deset godina mlađi Borna Ćorić (1998.) Rogera Federera (1981.), kralja teniskih terena, jednog od najboljih tenisača svih vremena.
Na krilima Bojana Bogdanovića i Ivice Zupca, dvojice dičnih Hercegovaca, Mostarca i Čitlučanina, hrvatska košarkaška reprezentacija vraća se na staze svoje stare slave. Ovu mladost ili njihove pretke grijalo je hercegovačko sunce i hladile bure.
U Rusiji je 14. lipnja na glamurozan i svečan način otvoreno Svjetsko nogometno prvenstvo. Nakon natjecateljskog ciklusa po svim kontinentima i u svim državama, samo su se 32 zemlje uspjele plasirati na smotru najvažnije sporedne stvari na svijetu. Za svaku od ovih zemalja to je veliki sportski uspjeh i nacionalni ponos.
Svi drugi ostali su nesretni zbog svog sportskog neuspjeha, a među njima i Talijani, kojima je njihova reprezentacija, popularni Azzuri, višestruki prvaci svijeta, dika i nacionalni ponos. Talijanska sportska javnost teško i preemotivno doživjela je krah svojih sportskih uzora. A nadali su se i vjerovali u povrat krune!
Na nogometnim stadionima, koji imaju točno određene dimenzije, počele su ruske viteške nogometne igre. Ulozi su veliki. Oduvijek je tako.
Da u natjecanju nitko ne bi bio oštećen, liverpoolski inženjer Jon Brodle (1891.) izmislio je mrežu za vratnice, s vremenom su jednom sucu dodana dva linijska, pa dva koja stoje iza jednog i drugog gola i na koncu – u pomoć je pritekla suvremena tehnika VAR. Sve je podređeno najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.
Na prvom natjecateljskom koraku hrvatska nogometna reprezentacija suprotstavila se velikoj Nigeriji, zemlji koja ima 170 milijuna stanovnika. Mnogi govore da ih ima 200 milijuna, a oni, vjerojatno najupućeniji, da im se točan broj i ne zna. Velika je to zemlja i veliki narod. Suprotstavila im se mala i silno talentirana hrvatska reprezentacija - i pobijedila. Nadarenost za neku vrstu sporta ne može se mjeriti brojem stanovnika, ali ipak.
Na početku drugoga ciklusa natjecanja nema moćne Njemačke, Argentine i Portugala, višestrukih svjetskih i europskih prvaka, nema ni najboljih nogometaša Ronalda i Messija. Ponosni njemački, argentinski i portugalski narod i sportska javnost ovo poniženje teško će i traumatično primiti i doživjeti.
Hrvatska nogometna reprezentacija plovi jer je na njezinu čelu Zlatko Dalić, čovjek čiji su karakter pobjednika brusili vjetrovi s Dinare, Troglava i Veleža. Reprezentaciji u rasulu povratio je dostojanstvo i zajedništvo, doveo je na Svjetsko nogometno prvenstvo i pokazao kako se postaje vođa, kako se vlada i kako se donose pravedne odluke. Jednom prigodom rekao je: “Treba mi Dražen Ladić” i dobio ga je, a drugi put: “Ne treba mi nepouzdani Nikola Kalinić, neka ide kući!”.
I još bezbroj pokazatelja svjedoči da na hercegovačkom prostoru žive radini, sposobni, mudri i odlučni ljudi. Kada je to tako, svatko razuman mora se upitati – u čemu je, zapravo, stvar pa svijet iz svoga bogatog prirodnog ishodišta bježi glavom bez obzira. Bježi jer nema državni okvir koji njemu i njegovim potomcima jamči život dostojan čovjeka dvadeset i prvoga stoljeća.•
H