Nekoliko naoko minornih skandala posljednjih je tjedana plijenilo našu pozornost više od galopirajućega ekonomskog kolapsa i koronakrize zajedno. Pritom je zanimljivo da su sva tri događaja imala svoje ishodište upravo u tim, neusporedivo većim i ozbiljnijim izvorima kolektivne nesigurnosti. Prvi je skandal, prisjetimo se, započeo kada su hrvatske estradne zvijezde predvođene Ninom Badrić i Indirom Mujkić pokušale dati glas tisućama scenskih i drugih radnika čija je egzistencija ugrožena predugim mirovanjem glazbene industrije. Umjesto razgovora o tom problemu, krenulo je iživljavanje internetske mase.
Nedugo potom, na sličan je način počela paljba po hrvatskoj influencerici Doris Stanković, čija je nemušta komunikacija s jednim istarskim restoranom postala povod za provalu agresije usmjerene prema mladima koji svoj kruh pronalaze na društvenim mrežama, naoko neokrznuti problemima stvarnoga svijeta. Nepromišljenu harangu protiv influencerice Stanković predvodio je inače ugledni redatelj Dalibor Matanić, koji je ubrzo dobio dozu vlastitog otrova, kad su mu novinari i komentatori po društvenim mrežama krenuli izvlačiti fotografije sa sponzorskim automobilom ili nabrajati koliko je za produkciju svojih filmova dobio od poreznih obveznika.
Oni koji su argumentom ekonomskog parazitstva i nerada krenuli napadati Matanića jednako su u krivu kao što je bio on kada je napadao Doris Stanković. U krivu su prije svega jer ne znaju koliko je rada u pozadini svake uspješne karijere u estradnim, kreativnim i kulturnim industrijama. Pa iako će netko reći da ne možemo usporediti umjetnička djela i postove na društvenim mrežama, njihovi su procesi itekako usporedivi – od ideje, razrade koncepta, preko snimanja, montaže i plasmana. Niti je svaki film ili glazbeni album umjetničko djelo niti je svaki influencer umjetnik, no u svim tim slučajevima možemo govoriti o kreativnom radu, samo u drukčijim formama. Ljudi koji su u svojim kreativnim granama uspješni itekako su se naradili da bi do tog uspjeha došli. Zanimljivo je što gotovo nema osobe koja tijekom lockdowna nije uživala u plodovima njihova kreativnog rada, bilo da se radilo o slušanju radija, gledanju Netflixa ili listanju Instagrama.
Ali kad kriza uzme maha i dođe do onoga “nek susjedu umre krava”, prvi će reći nek’ Nina kopa krumpire, drugi neka se Mataniću zatvori pipa, a treći neka Doris Stanković otkažu sponzorske ugovore. Najčešći argument bit će kako je riječ o ljudima čiji posao to zapravo nije, koji svoj uspjeh nisu zaslužili i koji u krizi moraju biti kuš jer je njima dobro, a prosječnim Hrvatima nije. I tu možda leži pravi uzrok povišenih strasti jer, dok nekoga percipiramo uspješnim bez truda, brojni se hrvatski građani već godinama osjećaju nedovoljno uspješnima, pa i ugroženima, usprkos trudu koji u svoj posao objektivno ulažu.
Takvi osjećaji pojačani su koronakrizom u kojoj su nam egzistencije poljuljane na nekoliko razina, bez poslova se ostaje preko noći, strahujemo za zdravlje članova svojih obitelji, u zagrebačkom potresu mnogi su ostali i bez domova, gotovo da nema katastrofe kojoj nas 2020. nije izložila. Dok smo još bili zatečeni “novim normalnim”, Hrvatska je pokazala svoje najsolidarnije i najsnažnije lice: umjetnici i estradnjaci besplatno su zabavljali građane putem interneta, navijači su nosili inkubatore iz uništene Petrove bolnice, mladi volonteri starcima su donosili hranu iz dućana, taksisti su medicinarima nudili besplatan prijevoz na posao. Pola godine poslije, postaje jasno je da će posljedice korone biti neusporedivo dalekosežnije nego što se isprva činilo.
To nužno dovodi do straha i frustracije u kojoj je najlakše iživjeti se na influencerici, glazbenici ili redatelju koje i tako poznajemo samo iz trač-rubrika. Međutim, ako dopustimo da se iz solidarnoga pretvorimo u društvo linča, naučili smo na Matanićevu primjeru, agresija bi nam se mogla vratiti kao bumerang, dodatno razdirući i tako ranjeno tkivo našega društva. Istina je da je pred nama jedan od najvećih izazova s kojima smo se kolektivno suočili. Već u prvim mjesecima tog procesa mnogi su iznova obezvrijeđeni, odbačeni, izloženi nepravdama koje vape za pronalaskom krivca. Ali našutavanje Nine, Doris ili Dalibora sigurno nije rješenje.