Ne bih se složio s nekim čestim tvrdnjama i proročanstvima poslije lokalnih izbora. Na primjer, ne slažem se da su HDZ i SDP doživjeli potop, od dvije najveće stranke doživio ga je samo SDP, a HDZ je imao podosta uspjeha, dobio je većinu u gradskim vijećima jedanaest većih gradova – Dubrovnika, Splita, Šibenika, Zadra, Karlovca, Siska, Velike Gorice, Krapine, Virovitice, Požege i Osijeka, a SDP ima većinu samo u Rijeci i Koprivnici.
Ne dijelim ni mišljenje onih koji lijevo-zelenima, odnosno platformi Možemo!, proriču uspon prema državnoj vlasti, jer su ograničeni na Zagreb, drugdje su mnogo slabiji, ponegdje ih i nema. A i u Zagrebu bi s vremenom mogli padati, jer su previše neiskusni u vođenju velikoga grada koji ima velike zahtjeve i velike probleme. HDZ ima sreću što u Hrvatskoj ima mnogo više “hadezeovskih” nego “esdepeovskih” područja.
Osim u Zagrebu, u drugim velikim gradovima Možemo! je jako daleko od većine u gradskim vijećima, a sve je lošiji što se ide dublje u provinciju, u malogradske i ruralne sredine. Kad bi se zbrojili svi glasovi koje su Tomašević i društvo osvojili u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, bio bi to mali postotak, otprilike onoliki koliki postiže Most. Tako HDZ-u na nacionalnim izborima vjerojatno duže vrijeme ne prijeti opasnost od zeleno-lijeve koalicije, a sve mu je manja opasnost od SDP-a, pa Plenković može bez straha Hrvatsku spustiti na dno svih ljestvica uspješnosti u Europskoj uniji, ako u svima već nije na dnu. Možda su zato ovi izbori više učvrstili nego poljuljali vodeću poziciju vladajuće stranke, premda su u nekim velikim gradovima njezini kandidati relativno loše prošli. Dakle, s njima nisu došle bitne promjene, a i u Zagrebu se nakon pokojnog Bandića ponovio Bandić u liku Tomaševića. I jedan i drugi ne bi imali uspjeha bez nemoći SDP-a koju su obojica iskoristili.
Grad je u Bandićevo vrijeme dobro funkcionirao, nije imao velikih kriza ni u čemu što bitno utječe na život građana, a što se tiče korupcije, povlastica u zapošljavanju pa i velikih dugova – svega će toga biti i u Tomaševićevu mandatu. I vjerojatno će nevolje s kojima se bude susretala nova vlast biti pripisivane Bandićevu naslijeđu. Pa bi stoga za Tomaševića bio uspjeh ako bi se u Zagrebu živjelo i gradilo kao u Bandićevo vrijeme. A taj uspjeh ne mogu donijeti programske fraze o tome kako će “promijeniti način upravljanja gradom, vratiti grad građanima i građanke u politiku”, zatim uvesti “kvalitetne standarde rada i stručno zapošljavanje, kompetitivnu javnu nabavu uz ostvarivanje društvenih i ekoloških ciljeva, savjesno upravljanje imovinom za ekonomičan pravedniji razvoj grada”. Jer, “Zagreb je od grada velikih društvenih, komunalnih i ekonomskih potencijala postao zapuštenim gradom: opterećen dugovima, štetnim projektima, ruševnim mostovima, nefunkcionalnim gradskim prometom, dotrajalim cijevima i zatrpan otpadom”. Neke su od ovih tvrdnji jednostavno neistinite ili vrijede za sve velike gradske sredine u Hrvatskoj i svijetu. S vremenom se pokazalo da nijedan Bandićev projekt nije bio štetan. Jako se puno vozim javnim prometalima i baš nikada nisam vidio i osjetio “nefunkcionalnost”, a nema grada na svijetu koji nema nevolja s otpadom, dotrajalim cijevima, ruševnim mostovima.
Malo se koja stranka u samostalnoj Hrvatskoj, osim možda Račanove i Budišine koalicije, prije izbora služila s toliko lupetanja, a takvi frazoljupci obično se na vlasti pokažu nedjelotvornima. Kao što su se uostalom pokazali Račan i Budiša – Tomašević je u fraze o “zapuštenom” Zagrebu pretvorio njihove fraze o “zapuštenoj” Hrvatskoj. I na isti način su neki SDP-ovi značajnici 2001. godine demonstrirali svoju skromnost kojom su se onda i hvalili dovezavši se na Markov trg neuglednim Twingom, kao što se iz solidarnosti s narodom na konferenciju za medije poslije izbora Tomašević dovezao biciklom. U Zagrebu smo, sudeći po svemu rečenome i nerečenome, dobili tipičnu novu hrvatsku vlast, jaku na riječima koje se nakon osvajanja vlasti odbace kao isluženo magare. Tipičnu i po izrazitom nestrpljenju pobjednika s kojim već prije formiranja vlasti i konačnog izbora gradonačelnika zahtijevaju ostavke u gradu na mjesta koja čekaju kao izgladnjeli spasonosni komad hrane.