Ivan Meštrović, kipar, Ivo Andrić, književnik i nobelovac; Antun Barac, profesor književnosti, tajnik Akademije JAZU-a; Krešimir Baranović, dirigent, skladatelj, Slavko Batušić, pisac, povjesničar; Vladan Desnica, književnik; Aleksandar Freudenreich, arhitekt, kazališni redatelj; Josip Galjuf, zagrebački biskup; Nenad Grisogono, političar, utjecajni emigrant u Londonu, Hinko Hinković, odvjetnik, političar, publicist; Josip Horvat, novinar, publicist; Jozo Kljaković, slikar; Pjer Križanić, slikar i karikaturist; Gustav Krklec, pjesnik; Vjekoslav Parać, akademski slikar; Ivo Politeo, pravnik, branio je Tita prije, a Stepinca poslije Drugoga svjetskog rata; Milan Prelog, sveučilišni profesor, autor knjige Povijest slobodnog zidarstva (1929.); sin Milana Preloga, Vladimir, organski kemičar, član Kraljevskog društva u Londonu, nobelovac (1975. za kemiju); Branko Šenoa, slikar; Ferdo Šišić, povjesničar, sveučilišni profesor; Andrija Štampar, liječnik, prvi potpredsjednik Ekonomskog i socijalnog vijeća OUN-as; Marino Tartaglia, slikar, član JAZU-a; Maksimilijan Vanka, akademski slikar; Đuro Vilović, književnik; Vladimir Vidrić, pjesnik; Maksimilijan Vrhovac, zagrebački biskup.
Kada pročitate ovako poredana imena zaključit ćete da je riječ o uglednicima koji su aktivno i s velikim osobnim entuzijazmom i darom oblikovali budućnost ovog naroda i utjecali na njegovu sudbinu. I nećete biti u krivu. Doprinos mnogih od njih i danas je teško mjerljiv. No, hoće li se percepcija njihove uloge i vaše mišljenje o njima promijeniti ako vam kažem da su oni svi od reda bili masoni?! To je samo uzak izbor od više od 2000 hrvatskih članova slobodnih zidara koji su djelovali u različitim ložama tijekom povijesti ovog bratstva među Hrvatima. Proteklih dana ponovno je rasplamsana rasprava oko toga tko je i tko nije mason iz visokih političkih krugova.
Rasprava je potpuno legitimna da ne nosi snažan prizvuk degradacije imena onoga za koga bi se eventualno utvrdilo da pripada masoneriji. Gotovo pa isljedničko nastupanje prozivatelja za koje bi, bez ikakve dvojbe, potvrda pripadnosti loži bila relevantan razlog za lustraciju, govori kako smo i dalje prepuni predrasuda prema ljudima koji pripadaju danas više folklornoj, a manje tajnovitoj ili pak zavjereničkoj organizaciji. Masoni su, mahom, bez argumenata, dokaza i logike vinovnici svih društvenih zala i svaka nedaća koja vas zadesi ili će vas tek zadesiti, "logično" objašnjenje pronalazi u zakulisnom djelovanju onih koji iz svojih hereditarno zlih pobuda vladaju svijetom.
Neće pomoći ni činjenica da je "skoro svaki od spomenutih slobodnih zidara bio častan građanin, dobar otac, aktivni javni radnik, humanist. Neki od njih zauzimali su visoke političke, gospodarske i kulturne funkcije. Bili su uglavnom liberali, otvorenih političkih pogleda. Mnogi su imali probleme s totalitarnim sustavom, više puta zatvarani". Uglavnom, negativan društveni stav prema slobodnom zidarstvu posljedica je stava katoličke crkve koja je od samih početaka masonerije istu progonila i tretirala kao najveću moguću opasnost. Iz toga proizlazi i činjenica da su svi totalitarni sustavi nastavljali tu praksu. Hitler i Mussolini nisu priznavali slobodnozidarsku ideologiju i organizaciju. Sa Židovima, komunistima i oni su bili deportirani u europske logore. Dana 10. i 11. studenoga 1941. u Jasenovcu, a kasnije u Staroj Gradiški bila su zatvorena 42 slobodna zidara. Bili su to hrvatski intelektualci, koji su preko noći izgubili svoja sveučilišna mjesta i našli se u tamnici. Trojica su bila u logoru ubijena.
Sva površnost, ali i malicioznost odnosa prema masonima ogleda se upravo u činjenici da je od presudnije važnosti je li netko bio mason nego što je za života učinio za zajednicu. Jasno, ni masonstvo, kao ni bilo koja druga organizacija nije mogla proći bez onih koji su svojim osobnim izgredima i greškama bili jedva dočekani kao krunski dokazi kvarnosti cijele ideje, ali tako je to sa svime onime što mase ne razumiju pa zbog toga to kod njih izaziva strah. Najbolji je primjer za to i priča iz Karlovca u kojoj su kuću u kojoj je bio slobodnozidarski hram anatemizirali do te mjere da ju je pratio glas kako se u njoj okupljaju "labatorci" koji tamo od djece prave sapun!?
No, nadrealne i sulude priče ne znači da ne postoje karijeristi koji slobodno zidarstvo vide kao priliku za osobni probitak i instrument za ostvarenje svojih ambicija. Dobar poznavatelj prilika u masonstvu dodaje da većina takvih sami odustanu kad vide da neće moći iskoristiti bratstvo, a one upornije "zamole" da odu.
– Slobodnim zidarom postaje se na prijedlog člana Velike lože Hrvatske koji ima stupanj majstora i postaje jamac novom članu. Kada se dovrši procedura i nitko od članova nema primjedbi na primanje, dva informatora iz lože daju pozitivno mišljenje pristupa se tajnom glasovanju, balotaži. Članovi ubacuju bijele i crne kuglice. Bijele ako se slažu da kandidat uđe u bratstvo, crne ako nisu za to. Balotaža mora biti svijetla, odnosno svi članovi lože moraju ubaciti bijelu kuglicu da bi kandidat prošao i tu zadnju stepenicu – objašnjava nam. Slobodno zidarstvo ni do danas nije se uspjelo otresti diskvalifikacija i žar rasprava koji proizlazi od onih koji masoneriju žele svesti na golo neprijateljstvo svemu ljudskome posebno uzima maha u vrijeme kriza kada bi, umjesto da se preuzme odgovornost za katastrofu u koju smo se doveli i na koju smo šutke pristali, puno lakše bilo okriviti zagonetne likove koji se okupljaju na tajnim mjestima i s tajnim i mračnim planovima.
Dakako, slobodni zidari apsolutno su najzvučnije tajno društvo svih vremena i na neki način simbol već toliko puta spominjane tajnosti. Za neke krivci za sva zla i tajno upravljanje čovječanstvom, za druge velika škola humanizma, tolerancije, prosvjetiteljstva. Premda svoju povijest vežu uz Hirama, graditelja Solomonova hrama, gradeći tako vlastiti kontinuitet na tisućama godina staroj tradiciji, ono što se službeno znade jest da je suvremeno slobodno zidarstvo utemeljeno 1717. godine kada su četiri engleske lože odlučile utemeljiti Veliku englesku ložu, a 1723. godine ona dobiva tzv. Andersonovu konstituciju u kojoj se nabrajaju prava i zadaće slobodnog zidara.
Ta konstitucija vrijedi i do danas. Inicijacijski put vodi od učenika, preko pomoćnika do majstora, društvo je prepuno simbola i simboličnih gesta, u svoje okrilje primaju ljude svih vjera i uvjerenja, uz tri osnovna stupnja postoje i visoki stupnjevi, u središtu masonskog postojanja jest rad u ložama i čuvanje masonske tajne. U 18. stoljeću masonstvo se raširili Europom i izaziva žestok otpor katoličke crkve, dok se u protestantskim zemljama visoki društveni slojevi uključuju bez oklijevanja.
Danas u svijetu navodno ima oko šest milijuna masona. Kada ih se već optuži da su uzročnici svakog zla u današnjem svijetu, imena onih koji su baštinili rad u loži zbunjuje, jer za Washingtona, Franklina, La Fayettea, Montesquieua, Voltairea, Goethea, Stendhala, Wildea, Puškina, Twaina, Kiplinga, Conan Doyla, Mozarta, Haydna, Beethovena, Liszta, Dukea Ellingtona, Chagalla, da nabrojimo samo neke, uglavnom smo i u službenoj povijesti učili da su svojim djelovanjem svijet željeli učiniti boljim. Kako bilo, masonstvo će i dalje raspirivati maštu, lomiti koplja u žestokim polemikama o tajnim gospodarima svijeta. Inače, o samoj masoneriji jednu od temeljnih knjiga napisao je 1922. Walter Leslie Wilmshurst. Pod naslovnom "Značenje masonstva" upustio se u pokušaj približavanja i objašnjavanja ideje koja se drastično razlikuje u internom i javnom tumačenju.
"Slobodno zidarstvo je prikriven i tajnovit izraz složene nauke o duhovnom životu, čije razumijevanje zahtijeva, s jedne strane, naročitu i znalačku poduku, a s druge, iskrenu i ozbiljnu želju za znanjem i ne malu sposobnost duhovne percepcije, kod onih koji traže poduku. Duhovna kvaliteta prije negoli brojnost, sposobnost razumijevanja slobodnozidarskog sustava i prevođenje njegovih postavki u osobno iskustvo, a ne površno sudjelovanje u njegovim ritualima, predstavljaju zahtjeve slobodnog zidarstva danas", napisao je Wilmshurst u ovoj, za članove slobodnog zidarstva, napisanoj knjizi.
U knjizi se dalje navodi da je "Red jedna polutajna, polujavna ustanova. Tajna u pogledu svog djelovanja intra moenia, ali inače poznata široj javnosti s otvorenim vratima za svakog Tražitelja koji je prosječno dobrog karaktera i na dobru glasu. Oni koji stupe u njega, kako to većina čini, potpuno neupućeni u ono što će tamo naći, obično zato što tamo imaju prijatelje ili što znaju da je Slobodno zidarstvo ustanova posvećena visokim idealima i dobročinstvu i s kojom je društveno poželjno vezati se, možda će biti privučeni i koristiti se onim što im se otvara, a možda i neće, možda će ili neće vidjeti ponešto iza gole forme simbola ili čuti ponešto iza doslovnog značenja riječi, a možda i neće. Njihovo primanje je prava lutrija", stoji, među ostalim, u knjizi.
Prije utemeljenja prve slobodnozidarske lože u Hrvatskoj, u Glini 1759. hvarski pisac Hektorović sagradio je svoju Tvrđu, hram sastavljen iz četiriju alkemijskih elemenata, "vode, vatre, zraka i zemlje", s nekoliko slobodnozidarskih aforizama uklesanim u kamen te tako potomcima izručio na čuvanje prvi slobodnozidarski hram, Novi Jeruzalem, još ne do kraja odgonetnut, istrgan iz naše duhovne prošlosti. Već u prvoj pravoj i potpunoj slobodnozidarskoj Loži Tri počela, (utemeljena 1742. u Beču) radili su hrvatski plemići: conte Dominik Gondola (Gundulić). Prva hrvatska Loža Ratno prijateljstvo bila je od hrvatskih i srbijanskih časnika, koji su kao ratni zarobljenici ušli u jednu francusku ložu u Magdeburgu. Kada je ušao u glinski ložu Ivan grof Drašković (1769.) preuzeo je čekić i pretvorio njezin rad u jednu od najatraktivnijih u zemlji.
Glinska loža bila je početak radikalizacije odnosa između plemstva i svećenika na jednoj i novonastajućeg hrvatskog građanstva na drugoj strani – što je kasnije u praksi na najbolji način pokazala varaždinska Loža Savršeni savez. Hrvatska je polako počela živjeti kao dio srednje Europe, usisavala je utjecaje, ne samo političke i modne, nego i kulturne i gospodarske. Poslije 1870. godine Sisak je postao jedan od važnih trgovačkih centara, a tri člana radila su u mađarskoj Loži Domovinska ljubav. Mađarska Velika simbolička loža pristala je na zamolbe hrvatske braće i predlagala osmorici sisačkih "tražitelja" da pokrenu pripreme za novu ložu. Bilo je mnogo administrativnih prepreka, ali na kraju je nastala Loža K ljubavi bližnjega. Član sisačke lože liječnik dr. Adolf Holzer poklonio je 1884. s ostalom braćom iz Siska gradu Zagrebu meteorološki stup, koji još danas stoji na Zrinjevcu.
U prošlom stoljeću, u vrijeme velikih previranja prije Prvog i Drugog svjetskog rata i s ideološke strane i veze s NDH s masonerijom nisu bile onako čvrste kako je to tvrdio poslijeratni beogradski tisak. Osim Slavka Kvaternika, koji je još 1919. godine bio primljen u budimpeštansku ložu Kossuth Lajos i za kojeg nema podataka da je bio aktivan slobodni zidar, bilo je nekoliko slobodnih zidara u NDH, ali na nižem administrativnom rangu. Među njima bio je književnik Antun Bonifačić, za vrijeme Drugog svjetskog rata nadstojnik Odjela za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Uvriježeno je mišljenje da je bio slobodni zidar i dr. Mile Budak, književnik. U stvarnosti su postojala dva Budaka. Drugi je bio dr. Mile Budak, osobni liječnik Ante Pavelića. Imao je čin ustaškog bojnika i poslije rata bio je neko vrijeme zatvoren. Nakon rata, u privremenoj vladi DFJ bili su slobodni zidari: Milan Grol, dr. Ivan Šubašić (oba potpredsjednika vlade), ministri dr. Juraj Šutej, dr. Dragan Marušić, Vladimir S. Ribnikar, Sava Kosanović, dr. Antun Kržišnik, Srđan Budisavljević i Ante Mandić. S Titom se družio i slobodni zidar Moše Pijade.
No, Velika loža hrvatske, vratimo se na početke 90-ih prošlog stoljeća, proizašla je iz Deputacijske lože "Illyria", osnovane 1992. u Beču. Austrijanci su svesrdno pomogli obnovu masonstva u Hrvatskoj i u četiri godine postojanja i djelovanje "Illyrije" u Beču u nju je primljeno 70 masona iz Hrvatske. U prve dvije godine putovalo se na sastanke ili masonski rečeno radove u Beč i Graz, a onda se s djelovanjem počelo u Zagrebu. Iz ove su lože proizašle tri zagrebačke lože, čime je i formalno obnovljeno hrvatsko slobodno zidarstvo. Usporedno s uspostavom nove, samostalne Hrvatske države 1990. raslo je i članstvo Lože Illyria, koja je bila na početku pod patronatom austrijskih slobodnih zidara, a u njoj su radili i pojedini Slovenci.
Ivan Mužić detaljno je progovorio o svojoj posjeti kod dr. Franje Tuđmana, dao mu je svoju knjigu Masonstvo u Hrvata i objavio opširni razgovor. Prije nego što je Tuđman primio Mužića u posjet, dobro se informirao i raspitao o ponovnoj uspostavi loža u Hrvatskoj. Kako je bio nepovjerljiv, pitao je jednog od članova Sabora vode li Hrvati nove slobodne zidare. Kada je dobio potvrdan odgovor, dodao je Tuđman benevolentno: "Ako smo priznali rotarijance, onda možemo i slobodne zidare." Nema nikakvih konkretnih podataka da bi Josip Broz Tito bio slobodni zidar, a isto vrijedi i za Miroslava Krležu, premda su to najčešća pitanja koja se postavljaju poznavateljima masonerije. Intrige oko ta dva imena ne prestaju ni danas pa su čak izmislili švicarsku Ložu STZ (!) i talijansku Ložu Alumbrados u kojima bi Tito mogao biti članom i koje su nepoznate istražiteljima slobodnozidarske povijesti. Engleski slobodnozidarski arhivi još nisu otvoreni i moguće je da skrivaju odgovor na pitanje je li Tito ikad obukao slobodnozidarsku pregaču. Znamo samo da je volio nositi jedan od simbola bratstva; bijele rukavice.
– Slobodno zidarstvo je moralno-etička zajednica slobodnih ljudi na dobrom glasu koja otvara cijeli spektar propitkivanja, moralnih, etičkih, filozofskih, teoloških promišljanja o temeljnim načelima etike i morala, s jedne strane i prakse koju prakticiramo u svakodnevnom životu, s druge. Dakle, ono nije biznis, ne može niti smije biti biznis. Svaka se grupa može proglasiti slobodnozidarskom, ali u kojem okviru djeluješ i tko te je priznao da možeš vjerodostojno ponijeti masonsko ime, to je već sasvim drugo pitanje – komentiraju upućeni u hrvatske slobodnozidarske prilike.
– Slobodno zidarstvo ni u jednoj svojoj akciji ne teži osvajanju moći nad ljudima, već mu je jedini cilj samoispitivanje, pri čemu razum i mudrost kontroliraju emocije. Živimo u svijetu klasne i rasne barijere, novih i starih predrasuda, ksenofobije, socijalnog egocentrizma i izolacije bez obzira na veliku poplavu informacija. Mi razvijamo volju i moralno i etičko ponašanje. Treba imati na umu da je loža savez muškaraca na dobrom glasu, ali ne i klub gospode koja se bave politikom, državnim poslovima ili unaprjeđenjem poslovnih interesa – upozorava naš sugovornik.
Masona u socijalističkoj, točnije Titovoj Jugoslaviji nije bilo. Prije svega radi se o prilično simplificiranoj tvrdnji koja je, naravno, daleko od nijansirane istine koja se otkriva uz vrlo jednostavno pitanje – što je sa svim onim masonima koji su činili lože prije Drugog svjetskog rata? "Uglavnom se radi o intelektualcima, uglednim profesorima i članovima akademija znanosti. U Zagrebu su to bili Andrija Štampar, Marko Kostrenčić, Miroslav Karšulin, Grga Novak, Antun Barac, Fran Tućan, Stjepan Muslin, Marino Tartaglia, Mihovil Abramić, Mijo Mirković, Stanko Frank, Franjo Durst, Josip Badalić, Petar Skok, Gustav Krklec, Milan Marjanović, Ljubo Babić, Tomislav Krizman, Ivo Krbek i drugi.
Veći broj slobodnih zidara u Beogradu predstavljao je okosnicu rada sveučilištu i akademiji. Među ostalim to su bili Vojislav Arnovljević, Mehmed Begović, Vojislav Mišković, Mihailo Vukobratović, Viktor Novak, Siniša Stanković, Milan Bartoš, Risto Stijović, Ivo Andrić, Krešimir Baranović, Miodrag Ibrovac, Stefan Đelineo, Anton Bilimović, Veljko Petrović, Miloš Đurić, Jakov Hlitčijev, Bogdan Kosanović, Ilija Đuričić, Duđan Z. Milačić, Nikola Saltikov, Aleksandar Belić, Siniša Tasovac, Ksenofon Šahović, Miloje M. Vasić. I među pripadnicima drugih profesija bilo je masona koji su nastavili sa svojim djelovanjem i poslije rata, poput Pjera Križanića, Milana Vidmara, Duđana Timotijevića, Hrvoja Macanovića, Čedomila Veljačića, Borisa Zarnika, Miloja Milojevića, Paše Plaovića, Viktora Starčića", navodi Marko Nenezić u svom opsežnom istraživanju. Ono što je posebno zanimljivo jest da su mnogi od njih, kako se to već govori, ugradili svoja znanja i ugled u temelje tog novog društva, postali su nositelji najviših priznanja SFRJ-a. Masoni su bili aktivni i u emigrantskim krugovima pa su na hrvatskoj strani tu bili Juraj Krnjević, Antun Bonifačić, Bogdan Radica, Grga Zlatoper, navodi Nenezić.