Kad je Bog stvorio edenski vrt, onamo je postavio Adama da ga obrađuje i čuva. Nije još bilo Eve i sve one zapetljancije s drvetom dobra i zla i zmijom. Samo usamljen dvonožac ondje je čeprkao po zemlji od koje je stvoren i skupljao otpalo lišće.
No čovjek je po definiciji biće čežnje, što je Bog osjetio, pa da mu umanji čamotinju, stvorio je potom i životinje.
Bog ih je tada jednu po jednu doveo pred Adama, a on je svaku pomno razgledao, i potom joj dao ime: onu veliku što je brundala, s opasnim pandžama i gustim krznom, nazvao je medvjed; onu što je pasla na brdu, i iz koje je na zagonetan način curilo mlijeko, nazvao je krava; onu što je imala svinuti repić, a valjala se u blatu, dobila je ime svinja – i tako dalje, kako o tome pjeva u izvrsnoj pjesmi Bob Dylan.
U sličnoj situaciji našla se i hrvatska vlada. Sjedilo se u edenskom vrtu zvanom Banski dvori i gledalo divan most. Slovenac ga je nacrtao, Kinez izgradio, a europski birokrat platio, trebalo je još samo nadjenuti mu ime.
Međutim, pokazalo se da prvi Adamov posao uopće nije bio jednostavan. Otkad se prošle godine shvatilo da je lakše most napraviti nego ga krstiti – a tako je, uostalom, i s djetetom – nizao se prijedlog za prijedlogom. Neki su bili anonimni, kao na primjer, Oliver Dragojević, Libertas, Marko Polo i Most Domovine, a neki dani pod imenom i prezimenom, pa ga je Branka Šeparović željela nazvati Europa, a Davor Njirić Vrata Dubrovačke rivijere.
Adam s Markova trga neodlučno je šutio, čak i kad je prošli mjesec postavljena tabla s nazivom Most Pelješac, uz objašnjenje da je to tehničko ime. Adam je čak dozvolio da bude tiskana i monografija s tim naslovom, da bi tek u zadnji čas izašao sa spasonosnim i neočekivanim rješenjem: Pelješki most.
Austrijski psihoanalitičar Viktor Frankl imao je slučaj mladića koji je nakon veoma duge veze s djevojkom konačno uspio organizirati prvi intimni susret s njom u nekom svratištu – i u noći svojih snova seksualno zakazao. Nije ni moglo biti drugačije, utješio ga je Frankl, jer je bilo previše ambicija.
Tako je i most za Pelješac morao završiti na tehničkom imenu. Srećom, ime je nekad sve, ali nekad nije baš ništa – most će savršeno funkcionirati ma kako se god zvao, kao što i Jasenko Houra isto muzicira i pošto je izgubio pravo na ime Prljavo kazalište.
Nadijevanje imena duboko je ljudska djelatnost, drevna i zato neizmjerno važna. Velika postignuća ljudskog rada želimo nazvati po nečemu što je važno za sve nas, kako bismo tehničkim podvizima dali simbolično značenje i kako bismo se oko njih ujedinili.
Problem je kod nas, međutim, dvostruki: s jedne strane, ništa više ne gradimo, a čak i ono sagrađeno jedva održavamo; s druge, nemamo pojma oko čega bismo se ujedinili.
Nestašica zgrada i prometnica za nazivanje posebno je aktualna u Zagrebu gdje se otkrilo da ni dvadeset ulica i trgova nisu nazvani po ženama.
Da se ta nepravda barem djelomice ublaži, proljetos je jedan park nazvan po Otti Berger, hrvatskoj dizajnerici i nastavnici u tekstilnoj radionici na umjetničkoj školi Bauhaus u Njemačkoj, koja je u Auschwitzu umorena samo zato što je bila židovskog porijekla. Park? Ma dajte, pa Zagreb nije u stanju urediti park; to je mala livadica zagubljena među maksimirskim zgradama, za koju znam gdje je, ali je tako zabačena da vam ne znam objasniti put do nje.
Da bi se nekom odala počast, mora i to što se po toj osobi naziva biti dostojno, a ne tričavo i traljavo. Most za Pelješac jedinstvena je pojava, prilika je to kakva se javlja jednom u životu. U socijalizmu je bilo lako, imali su i građevine i ideologiju, pa bi se most zvao, recimo, Most slobode, Most mladosti ili Titov most.
I sad kad se pred hrvatskim Adamom konačno pojavilo konstrukcijsko čudo, on osjeća da mu mora dati neko veličanstveno ime, koje bi ujedinilo prošlost i budućnost, Sjever i Jug, umjetnost i biznis. Ali koje? Trebamo li most nazvati po Domovini ili Europi?
Po branitelju ili pjevaču? Treba li ime biti u službi turizma, politike, estrade ili povijesti? Ako povijesti, koje, bliže ili dalje? Hrvatski Adam je nijem.
Teško je dati ime jer ime mora sadržavati sudbinu, a Hrvatska je više nema, barem ne vlastitu. Živi se samo tehnički. Adam je izgubio uporište i zato je ime prdnulo u čabar.