Mispa je bio grad južno od Betela, a sjeverno od Gibeona. U njemu je bio sastanak prije bitki između vojske izabrane iz svih Izraelovih plemena i Benjaminovaca zbog zločina u Gibei. U Mispi su se Izraelci zakleli kako neće dopustiti kćerima da se udaju za mladiće iz Benjaminova plemena. U bitkama je stradalo Benjaminovo pleme.
Nakon stradanja Benjaminovaca ponovno je narod otišao u Betel: "I ode narod u Betel te ostade ondje pred Bogom do večeri, naričući i jecajući!" (Suci 21,2). Tuga ih je obuzela. Pitali su se zašto ih je zadesila takva i tolika nevolja da je jedno njihovo pleme moralo stradati do gotovo potpunog nestanka. Ipak im je bilo žao Benjaminova plemena. Vidjeli su kako je to početak urušavanja cijelog naroda. Počeli su se raspitivali jesu li svi predstavnici plemena bili nazočni kod zakletve u Mispi. Nakon raspitivanja doznali su kako u Mispi na zakletvi nije bilo nikoga od žitelja Jabeša u Gileadu. Zbog toga su pobili stanovnike Jabeša, ali su prvo među njima izabrali četiri stotine djevojaka. Odlučili su pomoći ostatku Benjaminova plemena da se obnovi. Sklopili su mir s ostatkom na Rimonskoj stijeni. Tom prilikom dopustili su da se ožene djevojkama iz Jabeša. Kako im ostala izraelska plemena zbog zakletve u Mispi nisu dopuštala da žene njihove djevojke, preporučili su im ženidbu djevojkama iz okolice Betela i Šekema. Kad su Benjaminovci nakon velikog stradanja povećali natalitet, počeli su podizati gradove i u njima se naseljavati. Kad su vidjeli da se obnavlja Benjaminovo pleme, ostali su se razišli po svojim plemenima. Knjiga o Sucima završava rečenicom: "U to vrijeme ne bijaše još kraljeva u Izraelu i svatko je živio kako mu se činilo da je pravo" (Suci 21,25).
Unatoč žestokim međusobnim bitkama, pobjednici su imali sućuti prema poraženima i željeli su im pomoći da ostanu na životu.