Ako vratimo sjećanje na sredinu prošloga stoljeća, vidjet ćemo kako je zdravstvo u Hercegovini bilo u svojim povojima. Mostar je bio hercegovačko medicinsko središte u kojem je radilo nekoliko vrsnih internista, kirurga, ginekologa i neuropsihijatara.
Starije generacije sjećaju se dr. Hame Mahića, dr. Petra Rafaelija, dr. Vjekoslava Barišića, dr. Ante Hercega. Dr. Mahić je živ. Vihor rata odveo je slavnog internista na sjever našega kontinenta.
- Živi u Norveškoj. U 97. godini života sa štapom u ruci može ga se sresti u šetnji - priča mi poznanik i prijatelj novinar Dževad Kolukčija.
Dr. Marko Ružić u mirovini je i u dubokoj starosti. I danas, kada netko ne zna što mu je i od čega boluje, potražit će mišljenje vitalnog, sjajnog te, svatko kaže, nepogrešivog internista.
Regionalna bolnica nosila je ime dr. Safeta Mujića. Do preseljenja u novu zgradu na Bijelom brijegu najvećim dijelom nalazila se na mjestu današnjeg hotela i prodajnoga centra Mepas.
U ostalim općinskim središtima bili su mali domovi zdravlja. U njima je bio jedan liječnik, jedna medicinska sestra i malo vozilo, tada popularni “fićo”.
U malim i skromno opremljenim medicinskim ustanovama mogla se dobiti osnovna liječnička pomoć. Ljekarne su bile u većim općinskim središtima. Za moju odvjetničku karijeru zanimljiv je događaj iz ljubuške ljekarne. O tome ću pisati na kraju kolumne.
Kad bi se zdravstvene prilike ozbiljnije pogoršale, ljudi su u nevolji i borbi za živu glavu tražili pomoć na drugoj strani. U velikim sveučilišnim centrima. Jedni su odlazili prema Beogradu i dr. Isidoru Papi, glasovitom liječniku i čovjeku koji je imao poseban osjećaj za svoje Mostarce, Ljubušake i svakoga čovjeka koji je dolazio iz Hercegovine. Zanimljivo je da se nitko nije pobrinuo da taj velikan dobije svoju ulicu u Mostaru, u gradu koji je volio i kojemu je do kraja života odano služio. Zaslužio je tu čast!
Drugi su odlazili prema Zagrebu i tamošnjim glasovitim liječnicima. U posljednjih četiri ili pet desetljeća u zapadnoj Hercegovini svatko je znao i zna za dr. Ivu Padovana (1922. - 2010.), akademika, sveučilišnoga profesora i glasovitog otorinolaringologa. Jednako tako i za dr. Josipa Paladina (1950.), slavnog zagrebačkog neurokirurga. Kada bi ozbiljna bolest pokucala na vrata, svatko je tražio način doći u njihove ruke, da ga oni operiraju i liječe.
Za razliku od drugih demokratskih i razvijenih zemalja, društvo u Hrvatskoj smatra kako životna i radna karijera svakoga čovjeka moraju završiti s napunjenih 65 godina života. Ta nerazumna praksa zahvatila je i dr. Josipa Paladina. I on je morao poći ustranu. Poći tamo gdje nije želio. Mimo svoje volje maknut je s hrvatske neurokirurške medicinske scene.
Zašto je to tako?
Jedni govore kako treba otvarati prostor mladim ljudima, a drugi da liječnici kirurzi u određenoj životnoj dobi ne mogu svoj posao uspješno raditi. Dr. Milan Kujundžić, ministar zdravstva Republike Hrvatske, upitan je li moguće da se hrvatsko zdravstvo odriče usluga dr. Josipa Paladina, stručnog i radno sposobnog kirurga, lakonski odgovara kako je to stvar svake bolničke ustanove. - Oni znaju do kada im netko treba - tako misli ministar Kujundžić.
I točka! Upitan što o tome misli, dr. Josip Paladino kaže: - U prošloj, 2017. godini obavio sam 350 operacija. U prosjeku svaki dan po jednu. Meni nije teško raditi. Nekada sam mogao više, a nisam znao. Danas znam i mogu. Ja živim radi svojeg posla i svojih pacijenata. Društvo će napraviti nemjerljivu štetu ako kroz prozor baci ili zaboravi ono što vrijedi. Mladim liječnicima stojim iza leđa. Pomažem im i savjetujem ih. Moje je poslanje s ovih svojih deset prstiju i znanjem koje se akumuliralo nekom spasiti život i educirati mlade kolege neurokirurge.
I u Hercegovini se digla velika prašina. Ime dr. Josipa Paladina, neponovljivog kirurga i sveučilišnoga profesora, izgovara se s posebnim poštovanjem. Ljudi osluškuju što se događa i mole Boga da se opredijeli i dođe u mostarsku Sveučilišnu kliničku bolnicu. Pacijenti tuguju zbog umirovljenja dr. Paladina i slave vijest po kojoj bi trebao doći u Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru.
U zapadnim demokratskim i uređenim zemljama ljudi koji u svojim zrelim sedamdesetim godinama mogu raditi posao na kojem su se afirmirali ostaju u svom kolektivu. Hrvatsko društvo opredijelilo se za prosječnost. Afirmirane, nadarene i dokazane miču prvom prilikom. Strpaju ih u isti koš. Ne moraju ljudi koji su navršili 65 godina obvezno poći ustranu i mirovinu. Njihova prisutnost na katedri, u operacijskoj dvorani je neprocjenjiva. Nije rijedak slučaj da profesori i znanstvenici u svojim ustanovama ostaju i djeluju kao emeritusi.
Kako u Hrvatskoj pacijenti tuguju za umirovljenim dr. Josipom Paladinom, nekako tako i u našoj zemlji nitko ne razumije zašto je iz jedne, pa iz druge klinike otišao dr. Sejo Mulahasanović.
Darovitog mostarskog kirurga vihor rata odveo je u gastarbajterske vode. U Berlin. U Njemačku. Za nekoliko godina afirmirao se kao izvanredan kirurg i nezamjenjiva osoba u Deutsches Herzzentrumu u Berlinu. Postao je prvi zamjenik slavnog kirurga Ronalda Hertzera za čije je odsutnosti samo on i nitko drugi bio je ovlašten operirati posebno važne goste. Angelu Merkel, papu Franju. Hercegovac u duši naradio se i nastajao u najvećoj europskoj klinici. Na nagovor se vratio u Sveučilišnu bolnicu Mostar. Nije dugo izdržao. Otišao je u Sarajevo u tamošnju kliniku. Ni tamo se nije dugo zadržao. Maknut je ustranu. Znam nekoliko ljudi koji su mojom molbom došli u čarobne ruke dr. Seje. I živi su!
Jednom prilikom nazvao me je kolega Žarko Bulić. Genijalni bh. odvjetnik često je boravio kod kćeri Svetlane u Beču. Imao je austrijsko zdravstveno osiguranje. Pitao me poznajem li liječnika koji se iz Berlina vratio u Mostar. - Zove se Sejo Mulahasanović - kaže mi.
- Znam, kako ne bih znao.
Što se dogodilo - upitao sam.
- Supruga mi je ozbiljno oboljela. Bila je u Beču na pretragama. Rekli su kako je operacija nužna i hitna te da su izgledi za preživljavanje na razini 10%. U obitelji je zavladao nemir. Nitko ne spava.
Molim te, vidi i zamoli za prijem.
Tako je i bilo.
Žarko je sa suprugom došao u Mostar. Dr. Sejo je obavio preglede i rekao kako je operacija hitna i da se ne smije čekati. Na upit koliki su izgledi za preživljavanje, rekao je: - Pola-pola. Otišli su ohrabreni prijemom, objašnjenjem zdravstvenog stanja i mogućim ishodom. Operacija je uspješno obavljena. Šestu ili sedmu godinu gospođa Bulić živi normalan život. Šeće se, slika, posjećuje prijatelje, pa i naše profesionalne susrete. Na isti način spasio je život legendarnom mostarskom nogometašu Muhamedu Mujiću, gospođi Veri iz zgrade moga stanovanja i svakom drugom koga sam preporučio čarobnim rukama dr. Seje. Nakon neslavne mostarske i sarajevske epizode, dr. Sejo boravi na relaciji Blagaj - Jablanica - Šanica. Na jednom i drugom mjestu okopava voćke, sadi cvijeće, čuva pčele. Igra se s mačkama. U našem društvu to je sudbina velikih stručnjaka, znanstvenika i umjetnika. Nakon svega, nije žaliti dr. Josipa Paladina i dr. Seju Mulahasanovića. Naradili su se i osigurali svoje mirovinske dane. Jao nama, njihovim pacijentima i onima koji će to jednoga dana postati. Ne rađa takvo voće svake godine.
U uvodu kolumne rekao sam kako su ljekarne u Hercegovini bile samo u većim općinskim središtima. Na početku moje odvjetničke karijere uz jednu ljekarnu vezan je zanimljiv događaj. Današnje generacije to ne mogu razumjeti.
A i kako bi!
U ljubuškom Općinskom sudu dužnost šefa pisarnice obavljao je zanimljiv čovjek. Kršni Sinjanin i hvarski zet, učtiv, kulturan i elokventan čovjek srednjih godina. U sudskoj pisarnici, u hodniku, na ulici i svakoj prilici bilo je ugodno zastati i s tim čovjekom razgovarati.
Svojom pojavom, načinom ophođenja i govora odudarao je od hercegovačke sredine. Kao odvjetnički vježbenik, često sam dolazio na ljubuški Općinski sud. Upoznao sam šefa pisarnice. Među nama se stvorio odnos međusobnog poštovanja. Navijali smo za isti nogometni klub, obožavali smo iste pjevače zabavne glazbe, imali smo iste poglede na uzavrelo hrvatsko proljeće.
Za sva vremena ostale su mi u sjećanju njegove riječi: - Gruda se zakotrljala. Tresu se temelji i zidovi ove tvorevine. I krovovi se tresu. Za mene i Vas, za jednoga i drugog, i ni za jednog čovjeka na ovim trusnim prostorima nema velike sreće. Ne vjerujem da će nam ovo proljeće biti sretno.
I ne bijaše!
Prijelomnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća njegova supruga farmaceutkinja imenovana je za ravnateljicu ljubuške apoteke. Obiteljske prilike su se sredile. On je postao šef sudske pisarnice, supruga ravnateljica ljekarne, a kći, mlada osmoškolka, okitila se prvim pjesničkim lovorovim vijencem.
Supruga, temperamentna Hvaranka prilikom obnove prostorija apoteke promijenila je naziv i nazvala je ljekarnom. Na dokumentima je pisalo “Ljekarna Ljubuški”, a iznad ulaznih vrata na velikoj plastičnoj ploči velikim i osvijetljenim slovima pisalo je: “Ljekarna”. Krsna kuma našla se na žestokom udaru. Ljubuški se uskomešao. Komitet i partija zasjedaju i raspravljaju, policija obilazi i fotografira.
- Neće biti dobro, potjerat će nas i uhititi - tiho i u prolazu šapnu mi na stubama suda. U jednom trenu zastade i reče: - Ako bude trebalo, molim Vas, uzmite naš slučaj.
Kakav slučaj, mislio sam, očito mlad, naivan, neiskusan i neupućen.
Nije trebalo dugo čekati na disciplinski postupak i razrješenje s mjesta ravnateljice. - Nitko neće remetiti bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti i nitko neće u ljubuškom kraju nametati svoje nacionalističke stavove - govorilo se, pisalo i komentiralo. Vodili smo spor. Pozivali smo se na Ustav, zakone i dobre namjere. I, konačno, uspjeli. Tako je bilo u sedamdesetima, prijelomnim godinama prošloga stoljeća.
Ne ponovilo se!