Sasvim je sigurno da među sedam ili osam milijardi ljudi koji kroče i gmižu kuglom zemaljskom ne postoji čovjek koji nema neku manu. Nema idealnog i bezgrešnog ljudskog stvorenja. Nikada ga nije ni bilo.
Kada je to tako – a tako jest – postavlja se pitanje: ima li među nama ljudi koji mogu u miru i iskreno razgovarati o fenomenu osobne i kolektivne mržnje, o fenomenu koji se osjeća u svakom kutku razorenog grada i ponižene državne zajednice? Ima li ljudi koji žele razgovarati o fenomenu mržnje u svom dvorištu, u svojoj ulici, kvartu, gradu i državi? Ima li ljudi koji žele otvoreno govoriti o posljedicama osobne i kolektivne mržnje?
Nužno je razgovarati! Jer naviknuli smo se jedno govoriti, drugo misliti, treće raditi i samo se o sebi i svom interesu skrbiti. Mržnja i laž nikada nisu darivale život. Pojam iskrenog prijateljstva, sućuti i oprosta izgubio je svoju dubinu i svoj razmjer.
Svi smo mi nijemi promatrači tog razarajućeg fenomena i spremni smo ga komentirati sa strane. Ako nema idealnih i bezgrešnih, sigurno postoje sretni ljudi koji unutar svoje duše nemaju poriv za mržnjom i osvetom.
Zato, poput tibetanskog duhovnika, mudri nobelovac piše: “Gospodine moj, nauči me da je tolerancija najviši stupanj moći, a poriv za mržnjom i osvetom prvi znak moje slabosti”.
Povijest i svagdanji život svjedoče da je mržnja najteža i najrazornija među najbližim osobama i narodima. Tako je i nastala latinska sentenca: Acerima proximorum odia / Mržnja među najbližima je najupornija.
Zaista, najopasniji je prostor u kojem se mržnja, na prethodnu mržnju, stoljećima taloži. U pismu starom stotinu godina (1920.) Ivo Andrić piše:
“Bosna je zemlja mržnje i straha. U Bosni bi trebalo opominjati čovjeka da se pri svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem osjećanju, čuva mržnje: urođene, nesvjesne, endemične i svake druge.
Jazovi su, među različitim vjerama i narodima, tako duboki da ih samo mržnja po nekada uspije prijeći.”
Zar i danas, stotinu godina nakon pisma Ive Andrića, nije isto?
Zar se potkraj prošlog stoljeća, s istoka, mržnja nije prelila u Bosnu i Hercegovinu, preplavila ju i napravila kaljužu iz koje zadah udara na sve četiri strane?
Mržnja, gospodarica nesavršene ljudske duše, svoje nositelje uvijek tjera na nešto novo – na novi obračun, tešku uvredu i podmuklu podvalu. Često to nije samo puki nedostatak nesporazuma ili vakuum ljudske duše; duboko je ukorijenjena potreba obračunati se sa žrtvama svoga progona. To je, po prilici: onako kako zaljubljena osoba ne može bez svoje ljubavi, tako i mrzitelji ne mogu bez žrtve svoga progona.
Ne mogu dugo!
Ta potreba mrzitelje ne napušta ni u jednom trenutku, ni u jednoj prilici, ni u snu, ni na javi. To je njihova duhovna hrana. To je karcinom njihove posustale i oronule duše. Oni će ujutro, još češće u podne, besposleni ustati, oči protrljati, izići na balkon ili u dvorište, na ulicu, u prvi kafić ili restoran, i početi rušiti državu, poredak, ustanovu i svakog tko je, i za jedan centimetar Meše Selimovića, provirio iznad njihovih glava.
Najopasniji su mrzitelji koji u svojoj glavi učvrste uvjerenje da su oni pozvani na nešto više i uzvišenije, a sredina to ne vidi, ne prepoznaje i ne poštuje. Bez pravog razloga i pravog pokrića, oni žele biti beskrajno poštovani. To je, zapravo, izopačeni osjećaj izopačene želje biti središte – biti primus, biti proroci i mudraci, ideolozi i analitičari, heroji, domoljubi i kreatori. Biti sve! Takvi mrzitelji postaju očajni kada shvate da ih je okolica prepoznala kao prazne ljušture, neradnike, ljude opakih pogleda na sve oko sebe.
To su, zapravo, razmažene, još više – nesretne osobe, koje žele živjeti po svom ritualu. Neka nas netko stavi u potentan upravni odbor, pa još netko u još jedan, neka svakog mjeseca dođe ono što je potrebno za lagodan život, a mi ćemo miješati karte svojih iluzija o moći i nadmoći i o svom poslanju. To je san i životni stil takvih osoba, kako mudri Hercegovci kažu – pravih ublehaša.
Ozbiljni znanstvenici i filozofi misle da su mrzitelji ljudi s kompleksom manje vrijednosti, zapravo – s kompleksom nemogućnosti ostvarenja svoga ega. Oni zapravo misle, pa tako i žive, s osjećajem da u ruci moraju imati bjanko ulaznicu u svako društvo. Nesretnicima koji se nađu na meti tako posrnulih osoba nije lako. Još ako se, ne daj Bože, usprotive njihovu putu prema apsolutnom priznanju, apsolutnoj moći i nadmoći, posvemašnjoj identifikaciji s Bogom svoga malog ili velikog mjesta, to je trenutak kada između mrzitelja i njihovih žrtava nastaje pakao.
U nekim prijelomnim vremenima mrzitelji će se, po strukturi svoje lakomislene i zatrovane duše, lako prikloniti euforiji kolektivne mržnje. S osjećajem “zaleđa“ oni su spremni počiniti najteže zločine, a prije toga, s nevjerojatnom lakoćom, potaknuti druge neupućene, neobrazovane i ovisne osobe da učine ono što je ljudskom umu neshvatljivo. Da ubiju nedužno dijete i nemoćnog starca i njihove leševe prikriju.
U našem i širem političkom okružju žive stari narodi. Zapravo, žive narodi koji su u svojoj dugoj povijesti uvijek bili potlačeni, a nikada potpuno slobodni, što je još teže i opasnije od međusobne kolektivne mržnje. Na putu osamostaljenja, po načelu “sada ili nikada”, znaju se dogoditi i dogodili su se genocidni zločini. Opasno je i pogubno ratne zločince pretvarati u narodne heroje i uzore.
Međunarodno kazneno pravo, Ženevska i druge konvencije, propisale su stroga pravila ratnih djelovanja.
Heroji su ljudi koji se za slobodu i prava svoga naroda viteški bore po takvim pravilima. Njima pripadaju ordenje, čast, poštovanje i zahvalnost.
Onaj tko je u ratnom sukobu postupao na drugi način, onaj koji je na Međunarodnom sudu za ratne zločine zavrijedio doživotnu, dugotrajnu i najmanju kaznu zatvora, ne može biti heroj. Nesretnik koji je osuđen na kaznu doživotnog zatvora mora biti Bogu zahvalan što međunarodno kazneno pravo ne poznaje institut smrtne kazne.
Po okončanju Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj, nikome nije palo na pamet da dodijeli povelje, medalje i ordenje: Adolfu Hitleru, Hermanu Goeringu, Rudolfu Hesseu, Joachimu Ribbentropu, Martinu Bormannu i mnoštvu drugih jednako velikih ratnih zločinaca. Za politički narod to je besmisao.
O ovom pitanju u našoj zemlji postoji druga – kriva pamet.
Zastupnici u Skupštini Republike Srpske jasno i glasno poručuju da ne žele postupiti po zahtjevu međunarodne zajednice i poništiti povelje i ordenje dodijeljeno osobama koje su na Međunarodnom sudu za ratne zločine osuđene na doživotne i dugotrajne kazne zatvora. No, unatoč svemu, što reći o diplomatskim, uspavanim, tromim izletnicima međunarodne zajednice?
Nijemo promatraju kako se studentski dom krsti imenom Radovana Karadžića, kako se u Skupštini Republike Srpske dodjeljuju odlikovanja pa se nakon nekoliko godina sjete i izdaju naređenja – skinite ploču, poništite i oduzmite dodijeljeno ordenje! Postupci diplomatskih izletnika imaju okus poniženja.
Tijekom duge polovice minulog stoljeća komunizam je, kao izopačena struktura koja je negirala sve prirodne intencije, bio glavni izvor straha demokratskom svijetu. Trideset godina nakon rušenja Berlinskog zida i pada komunističkog sustava, prethodni strah, iz godine u godinu, sve više i sve ozbiljnije zamjenjuje se novim koji se krsti imenom postkomunističke strepnje.
Mnogi, kako na Zapadu, još više i snažnije na Istoku, radovali su se padu rigidnog sustava, u uvjerenju da će se povijest konačno urazumiti. Tu i tamo, sve češće, može se čuti mišljenje da je svijet ranije bio nešto pregledniji, odgovorniji i sigurniji.
Kada je, po okončanju Drugog svjetskog rata, teritorij Njemačke podijeljen na američku, francusku, englesku i sovjetsku zonu, u strahu da će svijet bježati u smjeru zapada, u glavama rigidnih ljudi stvorena je ideja o gradnji zida. Tako je, u ljeto 1961. godine, započeta gradnja betonske spodobe. Spodoba je bila duga 160 kilometara i visoka malo manje od četiri metra. Na zapadu su ga zvali – zidom srama, a na borbenom istoku – branom od prodora ideja kapitalističkog svijeta.
Unatoč visokim betonskim preprekama, bodljikavoj žici, do zuba naoružanim stražarima, iz istočnog u zapadni dio grada pobjeglo je četiri milijuna ljudi. Bježali su stari i mladi, znanstvenici i sportaši, civili i vojnici. Bježao je svatko!
Jednog dana, ujesen 1989. godine, oko zida okupilo se pola milijuna prosvjednika. Nosili su velike transparente s natpisom: Wir wollen zu Haus / Mi hoćemo kući!
Predsjednik države Erich Honecker urlao je i govorio:
“Zid će tu stajati još jedno stoljeće!”
Volja naroda pomela je predsjednika i njegov zid. Nestao je kao da nikada nije ni postojao.
E, kako bi bilo dobro kada bi vjetar, poput moćne stare hercegovačke bure, iz duše mrzitelja i osvajača protjerao osobnu i kolektivnu mržnju, da svaki čovjek proživi svoj vijek, koji ništa drugo nije negoli mali treptaj u dugoj povijesti ljudskog roda.