Život i smrt, kao njegova pratilja, na različite načine zaokupljaju pozornost svakoga ljudskog bića.
Najčešće, najviše i najdublje – najumnija Božja stvorenja.
Aleksandar King u svome djelu “Ima li života nakon rođenja”; pjesnik i nobelovac Thomas Eliott (1888. – 1965.) u stihovima: “U mom početku je moj svršetak, u mom svršetku je moj početak”; umni Boris Pasternak (1890. – 1960.) i Halil Džubran (1883. – 1931.), drugi pjesnici, filozofi i znanstvenici, pokušavaju zaviriti u tu svevremenu tajnu.
Halil Džubran, genij s Bliskoga istoka, poručuje:
“U dubini moje duše počiva šutljiva spoznaja, počiva zrno koje pod snijegom sanja proljeće i uskrsnuće”.
Ljudi su bića riječi. Pjesnici i književnici posebno. To je ono što obične ljude, pjesnike i književnike razdvaja od svih stvorenja – što ne znači da ptice, ribe i druga živa bića nemaju jezik svog sporazumijevanja, koji mi ne razumijemo.
Ako zastanemo na nekom šumovitom proplanku da nas ogrije zraka sunca ili pomiluje zalutao vjetar, osluhnemo pjev ptica, nije teško čuti razliku u njihovu cvrkutu. Kojim jezikom govore i što jedni drugima cvrkutom poručuju, mi ne znamo.
Ako zastanemo u Hutovu blatu, najvećem ptičjem staništu na svijetu, i promatramo kako se tisuće lastavica u isto vrijeme okupe na jednom mjestu i kako skladno u letu odlaze u druge, toplije krajeve, čovjek se mora zapitati – tko je zakazao mjesto i vrijeme okupljanja, tko je odredio početak leta i kojim jezikom je tako ozbiljna letačka ekspedicija dogovorena - mi to ne znamo.
Kojim jezikom govore rijeke i potoci dok žure ususret svom utoku; kojim jezikom šapuću bure, košave, tramontana i maestral, ni to ne znamo! Neki znanstvenici, možda i smiono, tvrde da vode i vjetrovi imaju jezik svoga sporazumijevanja.
Eto, za razliku od svih drugih živih bića, čovjeku je dana mogućnost – jasnim riječima i njihovim značenjem moći raspravljati o svakoj životnoj sitnici. Unatoč tom daru, baš taj jezik zna biti poguban i ubitačan kao zrno puščano.
O takvim stradanjima najbolje svjedoče epistole latinskog pjesnika Ovida Nasona i priče iz romana “Arhipelag Gulag”, nebeskog književnika, nobelovca Aleksandra Solženjicina (1918. – 2008.), onih koje su, zbog britkih riječi, car Gaj Julije Oktavijan – davno i “car” Josif Visarionović Staljin – jučer, protjerali u Ponto, u šume oko Crnog mora i daleki ledeni Sibir. U samoću!
Da tamo okaju grijehe svojih izgovorenih i napisanih riječi. Kazne su često bile nerazumne, teške, ponekad i s mirisom lomače.
Opisujući različite patnje ljudi, drevni Grci pisali su da je najbolje i najsretnije ne roditi se, a ako se to ipak dogodi, najbolje je kao novorođenče umrijeti i nestati u vremenu u kojemu ništa nisi uspio znati.
Što god čovjek radio, planirao i nadao se, na kraju puta čeka ga smrt.
O tajnama kroz koje prolazi čovjek u trenutku umiranja u romanu “Ana Karenjina” sjajno raspravlja Lav Nikolajevič Tolstoj (1828. – 1910.), ali i veliki austrijski neurolog Sigmund Freud (1856. – 1939.) u svojim znanstvenim djelima.
Naravno, i drugi književnici, pjesnici, znanstvenici i obični ljudi opisivali su svoje doživljaje o tome što čovjek osjeća u trenutku odlaska.
Kao dječak sjećam se života i umiranja svoga djeda. Davno je bilo...
S kraja Starog kontinenta, niotkud (1906.), nošen zanosom zlatne groznice i vjerom u bolji život, on se parobrodom otisnuo na novi kontinent. U novi obećani svijet.
Nakon jednog desetljeća vratio se u stari kraj. Vratio se po svoju ljubav. Kako je došao tako je i zakoračio u vrtlog Prvoga svjetskog rata.
Svojim životom djed je ispratio pad osmanskog polumjeseca, habsburške i Karađorđevića zvijezde, dočekao II. svjetski rat i bljesak znamenja moćnog Fuhrera, pred kojim je drhtao i strahovao cijeli svijet. Uz ovu zvijezdu, svim sjajem, bljesnula je i nada koju su naraštaji čekali i snivali tisuću godina.
Bljesnula je zvijezda Nezavisne Države Hrvatske za koju danas, s ovog vremenskog razdoblja, možemo reći kako bi bilo bolje da se nije ni rodila – da je nestala u trenutku svoga rođenja.
Jer, bio je to tuđi plamičak sreće koji je trebao rastjerati turobnu stvarnost cijelog tisućljeća; bio je to plamičak ushita koji je ubrzo izgubio svoje dostojanstvo.
Ugasila se i ta zvijezda, ali još potomci moga djeda, vjerojatno i naši, živjet će s hipotekom nesretnih, razularenih godina. Samo naivan i neupućen čovjek danas, nakon 1941. pa i 1991. godine, može uskliknuti: “Danke, Deutschland!”.
Konačno, nad životom moga djeda, na njegovu samom kraju, bljesnula je nova zvijezda – zvijezda petokraka. Govorilo se da će biti vječna i pravedna, da joj neće biti kraja, a ona, kao mala zvijezda repatica, ispade crvenija od svakog crvenila i krvavija od svih dosadašnjih.
Moj djed, Amerikanac, nježne tjelesne građe, vrijedan poput mrava, ponekad je znao pred kućom zastati i uz čašicu vina samovati. Promatrao sam ga, a više stariji brat Ivan, kako zamišljen sjedi i gleda u jednom, uvijek istome smjeru.
Bio je to ritual gledanja u smjeru u kojem su, u domobransku vojsku, u vrtlog krvavog rata, odvedeni njegovi sinovi, samo zato što su imali jedan 18, a drugi 20 godina. Gledao je i – čekao!
U njegovu samoću i misli koje su je pratile nitko nije mogao prodrijeti. Znalo se da u duši nosi patnju i bol za nestalim, izgubljenim, nevinim sinovima. Priča o djedovim cestama života, o putu iz zatamnjene Hercegovine do svjetla njujorških avenija, o povratku, o gubitku sinova, o najgrubljem i posrtanju i podizanju bez srdžbe pravednika ili kletve očajnika koji vidi da je propalo sve, mozaik je života jednoga malog čovjeka koji čini ozbiljnu podlogu za ozbiljno književno djelo, roman...
“Ne udaraj nas odveć, o, Gospode! I ne daj nam tereta iznad naše snage”, piše Ivo Andrić.
Iza nas je blagdan Svi sveti koji se od četvrtog stoljeća (1. studenoga), slavi kao dan posvećen kanoniziranim svecima i ljudima koji svojim postupcima svjedoče svetost života. Papa Grgur IV. ovaj je dan proglasio zapovjednom svetkovinom u svim katoličkim crkvama.
Za razliku od ovog blagdana, dan kasnije (2. studenoga), najviše zaslugom svećenika benediktinskoga reda, Sveta Stolica davne je 1311. godine ovaj dan proglasila Dušnim danom, spomendanom svih vjernih mrtvih. Na različite načine slavi se skoro tisuću godina.
Na Dušni dan, odnosno Dan mrtvih, paljenjem svijeća, polaganjem cvijeća i molitvom, sjećamo se i slavimo život onih koji su nas napustili. U 19. stoljeću na grobove se ritualno nosila hrana. Vjerovalo da je i pokojnicima potrebna okrepa. Taj običaj zamijenjen je paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća. Tako je svuda oko nas. Na Dušni dan katolička groblja sjaje najvećim sjajem.
U istočnim crkvama, tu i tamo, očuvao se običaj nošenja hrane na grobove pokojnika. U Južnoj Americi na grobove djece nose se različite igračke, a u sjevernijem Meksiku vjeruje se da se na Dan mrtvih rastvaraju vrata nebesa i da duše pokojnika silaze na zemlju. Među svoje!
Zanimljivo je da je meksički običaj UNESCO proglasio nematerijalnom baštinom čovječanstva.
Toliko od Svim svetima i Dušnome danu!
Bez obzira na religijske sustave koji nisu kršćanski, pravoslavni, protestantski ili anglikanski, Božić je u cijelome svijetu prerastao u zajedničku, univerzalnu civilizacijsku tekovinu.
U čemu je tajna tog blagdana?
Je li to plod planetarne dominacije zapadne kulture, sjaja božićnog drvca i rituala darivanja, ljepote božićnih pjesma i folklornih izričaja i različitih specijaliteta koji će se u to vrijeme naći na blagdanskom stolu?
Uglavnom, za vrijeme božićnih blagdana naša nada za svojom i tuđom srećom, za mirom u vlastitoj i tuđoj duši, za obiljem zdravlja, mira i blagostanja, zapakirana je i ukrašena svjetlucavim papirićima, različitim vrpcama i lampicama. To su trenuci čista srca i vedra praštanja, radosna kliktanja dobroti bez zlobe i zavisti.
U vrijeme Božića živi nada!
Živi nada koja i najljuće neprijatelje natjera da napuste duboke rovove i prestanu ratovati dok Božić traje.
Odmah nakon toga, s prvim danima nove godine, sve zaboravimo i počnemo se prepirati, mrziti i ratovati. Zašto smo, za vrijeme božićnih blagdana, tihi, skrušeni i dobrohotni, a odmah nakon toga isti kao što smo bili i nekoliko tjedana ranije – svadljivi, prgavi i ratoborni, s puškom u ruci i kacigom na glavi.
Zašto, nakon božićnih blagdana, ništa, baš ništa, ne može ugrijati već promrzlu i posustalu nadu?!•