Koliko znam, nitko nije ljepše i sadržajnije pisao o mostovima od bosanskohercegovačkog nobelovca Ive Andrića. Tako u književnom remek-djelu "Most na Žepi" piše:
"Od svega što je čovjek napravio, ništa nije vrjednije od mostova. Oni su kao ispružene ruke prema drugim obalama i njihovim ljudima. Mostovi na suncu blješte a na mjesečini sjaje. I kad se rasklimaju, njihova duša živi, sve dok se preko njih može preći i teret prenijeti".
Dobro je!
Ovo je univerzalna priča o malim i najmanjim, najkraćim i najdužim mostovima. Posebna priča su veliki mostovi koji povezuju obale, susjedne zemlje i daleke kontinente.
Ima i takvih mostova!
Oni su graditeljski pothvat i divljenje!
Početkom stoljeća pozornost svjetske javnosti privukla je gradnja triju velikih - megamostova. Krimskog, koji je povezao Rusiju i anektirani otok Krim, istanbulskog koji je premostio Bosporski zaljev i okitio se imenom sultana Selima, moćnog vladara iz šesnaestog stoljeća. I onog trećeg koji se, nakon protivljenja i podmetanja raspamećene političke nedonoščadi, prozvao imenom poluotoka na kojem su obje njegove stope. Jedna je na kopnu, u mjestu Komarna, a druga u maloj ribarskoj uvali - Brijesti.
Mostovi su u narodu opjevane građevine. Ako vas nekada putovi odvedu u susjednu Crnu Goru, zateknete se u malom ili velikom mjestu, u malom ili velikom restoranu, pričekajte da se noć spusti i veselje dosegne svoj vrhunac, tad ćete čuti kako mlado i staro zna i pjeva narodnu ljubavnu elegiju: "Hej, mostovi na Morači, vi spajate rastavljene, recite mi dal' će sudba, sastaviti nju i mene?"
Mostovi su oduvijek književno, pjesničko, skladateljsko, kiparsko i slikarsko nadahnuće. Ljubavna sjeta, turistički izazov. Često i znamenje povijesnog i kulturnog događaja, mjesta ili šire lokacije. Fotografi i slikari, skladatelji i glazbenici, turisti i znatiželjnici, u kolonama zastaju, razgledavaju i dive se ljepoti mostarskog opjevanog Starog mosta.
Početkom stoljeća oči svjetske javnosti upravljene su na događaje u prostranoj i mnogoljudnoj zemlji - Ukrajini. Prije osam godina, 2014., predsjednik Rusije Vladimir Putin realizirao je aneksiju poluotoka Krima. U času kada je otok anektiran najavljeno je turbulentno rusko-ukrajinsko desetljeće.
Unatoč protivljenju moćnih država, počela je gradnja Krimskog mosta. Počela je velika operacija povezivanja "matice", tako misli moćni Vladimir, i poluotoka. Most je dug osamnaest kilometara. Ima četiri vozna i dva željeznička traka. Gradnja mosta dosegnula je tri stotine milijardi rubalja. Most je u promet pušten 2018. godine. Na svečanosti otvorenja bio je i Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije.
Unatoč velikim protivljenjima, svijet se pomirio. Vjerovao je da će Krimski most, epohalno graditeljsko čudo, omogućiti brži protok ljudi i roba prema ogromnim prostranstvima istočne Europe i susjednog azijskog kontinenta. Vojni i politički analitičari naslućivali su da se gradnjom mosta priprema nešto veliko, ozbiljno i opasno.
I bili su u pravu!
U veljači ove godine Krimski most poslužio je svojoj namjeni. Poslužio je brzom transportu tenkova, topova, transportera, raketnih sustava i elitnih vojnih postrojbi. Vladimir Putin, čovjek zaleđena pogleda i usana, prostranu i mnogoljudnu Ukrajinu promatra poput zvijeri koja njuši plijen. Odlučio je Ukrajinu porušiti i zadnju travku u zemlju utjerati. Kao da mu smeta sve što je u Ukrajini živo i što uzgor stoji. Srpski putopisac Prota Matija Nenadović piše:
"Ja Kijev i njegovu ljepotu svana i iznutra ne mogu opisati. Ovdje bih trebao dugo ostati, a opet tu ljepotu opisati ne bih mogao". Kijev danas živi pod uzbunama, razaranjima i ubijanjima. Svijet nije prepoznao narav školovanog kagebeovca jer iz tog kaveza izlaze ljudi otuđene i zaleđene emocije i mehaničke čovječnosti. Nitko se u svjetskoj književnosti nije bavio opisom ljudskih ruku poput velikog ruskog književnika Maksima Gorkog. "Ljudi malog rasta i kratkih ruku znaju biti bestijalna ljudska stvorenja", piše Gorki. Po opisu drugih, tako nekako izgleda moćni Vladimir.
Ubiti dijete u školi ili krevetu, bolesnika na liječenju, civila na ulici i tržnici, dirigenta na kazališnoj pozornici - zločin je bez presedana. Kada se prijeđe pogranična crta međunarodno priznate države, članice Ujedinjenih naroda, to je čin agresije. Veća i moćnija carstva spoticala su se i propadala na tuđem terenu i u tuđem prostoru. Živimo u vremenu kojemu povijest nije učiteljica, pa je moguć i ovakav vojni postupak.
Slabljenje imperijalnog zapadnog svijeta neusporedivo je s intenzitetom samorazaranja Ruske Federacije. Tako je uvijek kada velikom i važnom zemljom despotski upravlja jedan čovjek. Agresivnim potezom moćni Vladimir svoju zemlju izopćio je od zapadnog svijeta.
A teško je biti otok!
Teško je biti sam!
Nakon pada Berlinskog zida i raspada moćnog Sovjetskog Saveza, postupak Vladimira Putina najznačajniji je događaj na svjetskoj geopolitičkoj sceni. Nije trebalo ovoliko zla koliko ga je do sada učinjeno da se svijet spotakne i pokuca na vrata sveopćeg uništenja.
Na ovom svijetu puno je zla.
Puno više nego što se i zamisliti može.
Zato ovom vremenu savršeno pristaju stihovi slavnog pjesnika Antuna Branka Šimića:
"Mi se ne vidimo,
Mi se ne čujemo,
Noć raste sve gušća,
Oko nas…"
I tko zna kada će iznad ukrajinskih prostora granuti vedro i prozračno jutro, a na europskom kopnu zavladati mir i spokoj. Rat u Ukrajini pokazao je koliko su ljudi čvrsto vezani uz svoju zemlju, koliko su odgovorni prema onima koji nisu živi i koliko su brižni za one koji će se roditi i tu zemlja nastaniti.
Prije šest godina, 2016., predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović bio je na otvorenju istanbulskog Mosta sultana Selima. I ovaj most veliki je graditeljski pothvat. Premostio je Bosporski tjesnac i povezao europski i zapadni dio Istanbula. Most je dug 2300 metara. Ima osam automobilskih i dva željeznička traka. Tijekom dana preko mosta prijeđe stotinu tisuća vozila. Putnicima se broj i ne zna. Ispod mosta plove stotine brodica, većih brodova i megaplovila. Bez zastoja i prometnih problema.
Predsjednik Republike Srbije slavio je otvaranje Krimskog mosta, a predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine otvaranje Mosta sultana Selima. Ni jedan ni drugi nisu uspjeli doći na otvaranje Pelješkog mosta. Oko gradnje ovog mosta, bez svrhe i smisla, otvorila se velika buka. Predsjedatelj Predsjedništva i predsjedatelj Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pisali su na sve strane.
"Gradnja Pelješkog mosta mora se obustaviti!", urlali su.
Tako ponekad dođu čudna vremena, a s njima i čudni ljudi.
A znali su da je Pelješki most, baš kao i onaj istanbulski, dovoljno visok i da najveća plovila mogu nesmetano prolaziti. Znali su da je za gradnju mosta osamdeset i pet posto sredstava nepovratno osigurala Europska unija.
Političkom sljepilu nema kraja.
Iz službene prepiske oko gradnje Pelješkog mosta izvirale su sve bolesti jednog ozbiljno bolesnog društva. Kao da taj most našoj zemlji neće biti od koristi. Kao da nitko od vatrogovornika nije pročitao poruku nobelovca Ive Andrića:
"Svaku svoju riječ izgovorite tiho, s njom usta isperite, provjerite njezinu izdržljivost i tek onda pustite je izaći vani".
Unatoč neprimjerenim izjavama, porukama i prijetnjama, u srpnju ove godine Pelješki most je otvoren. Dug je 2400 metara. Preko novog mosta Bosna i Hercegovina brže i lakše komunicira s raskoši Pelješkog poluotoka, Dubrovnikom, Korčulom, Orebićem, Kotorom i cijelim Bokokotorskim zaljevom.
Nitko, očito je, ne razmišlja o tome kako bi pocijepanu daytonsku tvorevinu valjalo zašiti. Kako bi bilo korisno malu i najmanju rupicu zaštopati da se pukotina dalje ne širi. Pomućena politička pamet našu zemlju udaljit će od prvih susjeda, a potom i od prirodnog savezništva sa zapadnom hemisferom i njezinim civilizacijskim zasadama.
Na koncu, kao da nitko ne vidi da se ljudi u našoj zemlji guše i da od svog doma bježe. Uzalud je slavni mostarski pjesnik Aleksa Šantić pjevao:
"Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat' k'o što ovo grije. Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije".
U našoj zemlji sunce odavno ne grije.
Kruha je sve manje.
U prošloj godini Bosnu i Hercegovinu napustilo je osamdeset tisuća ljudi.
Jedan cijeli grad Mostar.
Nije li vrijeme za crveni alarm?
Od svega što je čovjek napravio, ništa nije vrjednije od mostova Ivo Andrić, nobelovac