Kada čovjek naših prostora počne razmišljati o pastirima i sudbini njihova stada, svoja sjećanja mora vratiti jedno stoljeće unatrag. Prije stotinu godina (1918.) u bijegu od Osmanlija, Austrougara i drugih ptica grabljivica zasađeno je raslinje koje je korijenje pustilo duboko u zemlju i otud s vremena na vrijeme počelo rađati loše, kancerogene plodove.
Prije nekoliko desetljeća slušao sam pisce i intelektualce okupljene oko Matice hrvatske o tome da je u Buenos Airesu (1961.) iz pera slavnog kipara Ivana Meštrovića izišla knjiga “Sjećanja na ljude i političke događaje”. Do knjige se nije moglo doći. Išla je od ruke do ruke kao najveće konspirativno štivo. Svatko kod koga bi se knjiga zatekla mogao je računati s optužbom za izvršenje kaznenog djela neprijateljske propagande (čl. 118 KZ-a SFRJ). Spletom sretnih okolnosti do knjige sam i ja došao. Čitao sam je. Skrivao je i uvijek sa sobom nosio.
Zanimljiva su početna poglavlja naše političke stvarnosti. Ivan Meštrović (1883. - 1962) bio je istaknuti član Jugoslavenskog odbora i čovjek najvišeg povjerenja Njegova Veličanstva, kralja Aleksandra Karađorđevića. Prisjećam se njihova razgovora,
- Vama, gospodine Meštroviću, bezuvjetno vjerujem i bio bih Vam zahvalan kada biste u našoj novoj prijestolnici, u Beogradu, ostavili nekoliko svojih kiparskih djela. Želio bih na Avali podići spomenik neznanom junaku, u središtu grada spomenik zahvalnosti Francuskoj, a u atriju novog dvora spomenik majci, razumije se, u pristojnu otkupninu. Uz sve ovo, želio bih na Lovćenu podići spomenik velikom pjesniku Petru Petroviću-Njegošu.
Uz to, želim Vas upitati kud plovi ovaj naš novi brod i da ste kojim slučajem njegov kapetan, biste li mijenjali kurs plovidbe.
- Veličanstvo - uzvratio je Meštrović - vi znadete da sam i od Vas veći zagovornik zajedništva slavenskih naroda. Mali smo i nemoćni narodi. Dovoljno se ne poznajemo. Nikada u povijesti nismo imali zajednički državni okvir. S nekim narodima nismo imali nikakva dodira. Zato ovim prostorom i novom zajednicom treba pravedno vladati. Vaše Veličanstvo, ja sam veliki Hrvat i katolik. Naša mlada državna lađa samo što je isplovila na otvoreno more, zaljuljala je se. Naša kuća se trese. Ako se od nje odvali i jedan kamen, tragedija će se zakotrljati. Sve će se u ponor stropoštati.
U mojoj domovini, vi to morate znati, ljudi se žale na državne službenike, policajce i žandare. Ponašaju se kao osloboditelji i pobjednici, kao staratelji i tako raspiruju mržnju iz koje se sutra može roditi otpor. Kod nekih političkih predstavnika mržnja se nameće kao temeljna mjera. To može izroditi velike nesporazume čiji plamen sve može spaliti i zatrti. U Parlamentu se vode jalove i nepotrebne rasprave u kojima se mogu čuti podjele na vatikance i svetosavce. Duboke su ovo i opasne podjele.
Zašto se našoj, muslimanskoj i židovskoj djeci Sveti Sava nameće kao školska slava. Ni jedno nametanje nije donijelo sreću.
Ljudi sve češće govore da je ova Jugoslavija samo prikriveni plan za veliku Srbiju po crti Virovitica - Karlovac - Karlobag. S druge strane Stjepan Radić, kao neprikosnoveni politički vođa mog naroda, govori o Hrvatskoj do Drine, s Bokom i Zemunom. Zabluda do zablude. Ovo ne vodi dobru, Veličanstvo.
Nakon ovih nekoliko godina i ja sam se počeo pitati je li Jugoslavija kobna pogreška, zabluda ili iluzija. O ovom, kao čestit čovjek i suveren, morate povesti posebnu brigu.
Na valovima ovakvih nesporazuma u Beogradu je u skupštinskim klupama 1928. godine ubijen Stjepan Radić,a šest godina kasnije u Marseillesu i kralj Aleksandar Karađorđević. Kamen se odvalio i zlo se svom snagom zakorljalo!
Evo, jedno cijelo stoljeće lutamo i živimo sa zabludom zvanom Jugoslavija.
Teška je sudbina velikog kipara Ivana Meštrovića. Rodio se u malom, na europskoj i svjetskoj sceni nepoznatom narodu,u teško i turbulentno vrijeme. Da je kojim slučajem Talijan, bio bi slavljen kao Michelangelo Buonarotti (1475. - 1564.). Da je Francuz, bio bi možda veći i od slavnog Augustea Rodina (1840. - 1917.).
Za Nezavisnu Državu Hrvatsku Ivan Meštrović bio je neprijatelj i izdajnik prvog reda. Ustaška vlast nije mu mogla oprostiti članstvo u Jugoslavenskom odboru. Napose, nije mu mogla oprostiti što je svoja najveća djela ostavio u neprijateljskom Beogradu. Kud će veći krimen! Četiri mjeseca proveo je u logoru na Savi. Uz potporu Svete Stolice i pape Pija XII., život Ivana Meštrovića spasio je uzoriti kardinal Alojzije Stepinac. Slavni kipar bio je svjestan opasnosti koja se nadvila nad njegovom glavom. Na svakoj stranici knjige može se vidjeti zahvalnost kardinalu Alojziju Stepincu.
Nova komunistička vlast željela je Ivana Meštrovića vratiti u domovinu i zapadnom demokratskom svijetu pokazati svoje drugo lice. Kipar je svoj povratak uvjetovao. - Doći ću ako mi dopustite slobodan posjet uzoritom kardinalu Alojziju Stepincu - pisao je. Na mig Josipa Broza Tita posjet je 1959. omogućen.
U pripremi povratka u domovinu sudjelovao je visoki komunistički lider Milovan Dilas. Na upit što se dogodilo s Alojzijem Stepincem, Milovan Đilas govori: - Ja i svaki pametan čovjek i komunist znamo da Stepinac nije kriv. Nepravedno je osuđen. Koliko je velikih ljudi iz političke nužde osuđeno. On je nesalomljiv karakter. U svom domoljublju on je kao stijena i to nam je smetalo. Da je poslušao, mogao je biti slobodan čovjek i imati sve. Ali što mi možemo kada se ne da savijati.
Na ove Đilasove riječi Meštrović je uzvratio: - Znate li Vi da je Alojzije Stepinac 1944. pred rimskim Papom i američkim veleposlanikom u Italiji svjedočio u o ustaškim zločinima što potpuno pobija optužbe za koje je nepravedno osuđen? Vrijeme je lagano odmicalo, život slavnog umjetnika bližio se svome kraju.
- Želim biti pokopan u mauzoleju u mojim rodnim Otavicama - glasila je kipareva molba i oporuka. Prema dogovoru zagrebačkog kardinala Franje Šepera, Frane Franica i Josipa Arnerića, splitskog i šibenskog biskupa, tijelo je dva dana trebalo biti izloženo u zagrebačkoj crkvi sv. Marka i dva dana u splitskoj crkvi sv. Križa.
U strahu od masovnih okupljanja vlast je pod izgovorom loših vremenskih prilika mrtvo tijelo prevezla u Drniš i Otavice. Doznavši za ovo, kardinal Franjo Šeper uzviknuo je: - Gospode,o Bože moj, čega sve nema u ovoj našoj državi.
Ivan Meštrović, hrvatski kipar, arhitekt i književnik, rođen je 15. kolovoza 1883. godine u Vrpolju. Tamo su njegovi roditelji radili na pruzi Šamac - Vrpolje. U knjizi “Život i smrt” međugorski franjevac dr. Ivo Sivrić piše o godinama iskrenog prijateljstva s kiparom Ivanom Meštrovićem. Iz njegovih opaski može se prepoznati da je prapostojbina slavnog kipara iz naše zemlje - iz Fojnice.
Ni jedno nametanje ne donosi dobre plodove. Bivši sustav nametao je ideologiju jugoslavenstva i sve se stropoštalo u prah i pepeo. Kao što je nekada nametana školska slava sv. Save, tako je komunistička Jugoslavija najbolje učenike osnovnih škola krstila imenom vukovaca. Tko je Vuk Karađić - on je folklorist i sakupljač narodnih umotvorina. Učio je pisati kod srodnika Jefte Savića, jedinog pismenog čovjeka u tom kraju. Nije se uspio upisati u karlovačku Gimnaziju. Dositej Obradović, veliki srpski pisac i prosvjetitelj, nije ga prihvatio za suradnika. Zašto se daroviti učenici u jednom kraju nisu častili imenom nobelovca Lavoslava Ružičke, Ive Andrića, Vladimira Preloga ili Nikole Tesle, znanstvenika i književnika svjetskog glasa?
Ni suvremena nametanja neće donijeti ništa dobro osim novih nesporazuma i još dubljih podjela. Treće, nametanje Željka Komšića za člana Predsjedništva izaziva inat kao najgoru ljudsku poputbinu iz koje svega može proisteći. Na dan pisanja ove kolumne čitam da je u osvetničkom pohodu razriješio dužnosti dvanaest hrvatskih veleposlanika i dužnosnika. Zato postizborna smutnja caruje. Državni i federalni parlament su u rasulu. Glavni pastiri su u kaosu. Nema reda ni zakona. Grabi što tko stigne. Ljudi se ogrnuli stranačkim, nacionalnim i vjerskim kabanicama. Mute, zavađaju i po svom vladaju. Država sve više sliči krčmi u planini. I bez vjetra jedna mala iskra može izazvati požar. Kako isplivati iz mutne rijeke koju vođeni svojim ambicijama ili po tuđem nalogu svatko muti na svoj način? A naša zemlja svako malo plaća danak svojoj fatalnoj ljepoti i sve češće priziva ženike sa svih strana. Kada će odgovorni ljudi shvatiti da je ona fluidna granica koja razdvaja svjetove i da se u takve razdjelnice dirati ne smije? Davno je slavni talijanski pisac Umberto Eco (1936. - 2016.) napisao priču o stadu i pastirima. Ako glavni pastir griješi, piše Eco, valja ga ukloniti jer šteti stadu i loše djeluje na ostale pastire. Pogreške pojedinih pastira ne stvaraju velike štete. One prave, goleme, nastaju tek kada se ostali pastiri pridruže štetočini. To može ozbiljno nagristi ugled svih pastira u očima stada. To je uvijek uvod u nered i nesigurnost.•