Prošli tjedan bio je u znaku obilježavanja 30. godišnjice zaustavljanja kolone tenkova takozvane JNA u Pologu. Dana 7. svibnja 1991. goloruki Širokobriježani uz pomoć Hrvata iz susjednih mjesta stali su pred tenkovske grdosije i kazali:
- Ne, tenk YU!
Taj hercegovački “no pasaran” umnogome je usmjerio povijest prostora bivše države. Mali, hrabri David bacio je na zemlju Golijata, “četvrtu ratnu silu na svijetu”, i pokazao da nije bitno protiv kakve se sile netko bori, već koje svetinje brani. Kad je tada na jedno od više mjesta u zapadnoj Hercegovini izvršen helikopterski desant, jedna je hercegovačka baka upitala specijalce JNA:
- Spustili ste se ozgar, a su čime ćete gori, crni kukavci?!
Kome tada nije počeo rat, za njega nije počeo nikad. I treba svakome biti nauk. Pa i za one koji sada kao prijete ratom. U Daytonu je četiri i pol godine potom postignut mirovni sporazum, čiji je Aneks 4. Ustav BiH. Svi koji pokušavaju rušiti njegove temeljne odrednice i natkrovljujuće načelo daytonskog Ustava, konstitutivnost i jednakopravnost triju naroda u BiH, ne znaju da vraćaju stvari na stanje prije sporazuma. Daytonska BiH je država dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda, a pri tome stalno valja imati na umu da su jednakopravni bh. Hrvati vezivno tkivo, armatura BiH. I ne samo to, već i zaglavni kamen bh. ćemera. Osim toga, bh. Hrvati su ona treća noga bh. tronošca, a taj tronožac bez treće noge izvrnuo bi se kao kula od karata. Tko god pokušava eliminirati bh. Hrvate iz vlasti, stvara dva entiteta za dva naroda, srpski i bošnjački. Pa postavljamo pitanje za bošnjačke unitariste mnoge: Kako bh. tronožac može stajati bez treće noge?!
No, ako je nekome baš stalo da Bosne (i Hercegovine) više nema, može to učiniti jednostavnim eliminiranjem bh. Hrvata iz vlasti. Konstitutivnost i jednakopravnost triju konstitutivnih naroda temelj su daytonske BiH i natkrovljujuće načelo Ustava BiH. To su aksiomi BiH o kojima se uopće može raspravljati. Tko teoretizira o tom aksiomu, vraća stvari na stanje prije Daytona, a tamo ga čeka Washingtonski sporazum o hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji BiH. Sve piše crno na bijelom. S potpisima. Ne kao u fantomskom non-paperu.
Hrvati samo traže legitimno predstavljanje, što zahtijeva i Ustavni sud BiH, čije su odluke obvezujuće za sve u BiH. Ne možemo vjerovati da još nekome u Europi i demokratskom svijetu uopće može na um pasti da je demokratično to da jedan narod bira političke predstavnike drugom narodu koji je po Ustavu suveren, konstitutivan i jednakopravan. Bošnjački političari i njihovi medijski telali nastavljaju sa svojim “tumačenjem” stavova EU-a i SAD-a, a sad i Njemačke. Uporno inzistiraju na provedbi presude Suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić - Finci”, a ignoriraju odluku Ustavnog suda BiH u predmetu “Ljubić” o legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda, što je jedan od 14 prioriteta iz Mišljenja Europske komisije. Grupa najrazvijenijih zemalja svijeta (G7) sa summita u Londonu poslala je poruku političarima u BiH: Provedite izborne i ograničene ustavne reforme! A iz HNS-a BiH više je puta objašnjeno kako predmet “Sejdić - Finci” ne isključuje predmet “Ljubić” i obratno.
Aktualno političko Sarajevo nepodnošljivo lako “kopira” politički Beograd od prije tri desetljeća. Zaboravlja to da je Jugoslavija bila talionica naroda. Dva i pol desetljeća komunističke Jugoslavije očevi i djedovi današnjih mlađih Bošnjaka bili su svrstavani u kategoriju neopredijeljenih. Status nacije imali su Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci i Crnogorci. Đaci su po tadašnjim školama u cijeloj Jugoslaviji pjevali: “Pet buktinja plamti da pričaju svima da u našoj zemlji pet naroda ima!” Službeno su muslimani dobili status nacije 1971. godine. Tada su muslimani dobili veliko početno slovo “M” i svoju (šestu) buktinju u yu-grbu. Tek 1993. godine imenovali su se Bošnjacima. No, sve su glasniji oni koji “objašnjavaju” to da su svi Bošnjaci te svi Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini - Bosanci. Samo to i ništa drugo! Temeljno neznanje postavljaju kao temelj “budućnosti” BiH! Što nas podsjeti na Mujin odgovor kad su ga pitali:
- Što te više brine, neznanje ili nezainteresiranost?
- Ne znam i ne interesira me – odgovorio je.
Kolumna