Bilo je to davno. Prije stotinu godina. U travnju 1920. godine na željezničkoj postaji u Vinkovcima Ivo Andrić sreo je srednjoškolskog kolegu dr. Maksa Levenfelda, sina glasovitog sarajevskoga liječnika. Dok su stajali na peronu i čekali vlak koji će ih povesti prema Zagrebu i bijelom svijetu, započeli su razgovor o razlozima svojih odlazaka iz Bosne.
Na upit zašto odlazi i napušta rodni grad i liječničku ordinaciju svoju i svoga oca, dr. Maks Levenfeld je rekao:
“Nije lako, u prolazu, na željezničkom kolodvoru to objasniti. A kada bih pak jednom riječju mogao reći što je to što me iz Bosne goni, rekao bih da je to mržnja, nimalo obična, nego ona koja vodi uništenju dok svoj zadatak potpuno ne završi”.
Ovakav odgovor danas se može čuti na svakom željezničkom i autobusnom peronu, na svakom graničnom prijelazu preko kojega, u potrazi za mirom i komadom kruha, mlado i staro, odraslo i nejako, obrazovano i neobrazovano, bježi iz neuređene zemlje.
Gdje su generatori društvene nestabilnosti i nesigurnosti?
Pitanje je složeno, a odgovor jednostavan.
Kada u jednoj zemlji stvari krenu naopako, kada se zli i opaki ljudi s lanca otrgnu pa svaki dan s istim zanosom počnu rušiti i pljuvati, kada se njihovi upljuvci po pločnicima počnu sjajiti, to je vrijeme kada se alarm mora oglasiti. Ovakvo vrijeme opasno je za zemlju koja iz svoje tragične povijesti nije izvukla pouke pa ponovno prebrojava, postrojava, granice precrtava i naoružava se.
Uz velika razaranja po mostarskim i inim trgovima, ulicama i zgradama, još veća su ona koja skriveno stanuju u ljudskim dušama i tamnim nagonima osvete čekaju svoj trenutak za novu reprizu. Ponekad navečer, kada je vrijeme lijepo i ugodno, prošećem se Bulevarom, putom koji vodi prema franjevačkoj crkvi. Uvijek zastanem, pogledam i vratim sjećanja na tragičnu sudbinu glasovitog mostarskoga odvjetnika dr. Petra Znaora. Njegova obiteljska kuća i odvjetnički ured bili su ukras grada. Oni i danas, dvadeset i pet godina po prestanku rata, stoje i nijemo svjedoče o strahotama razaranja.
Tako je i na početku Bulevara. Na raskrižju koje glavnom gradskom šetnicom vodi prema trgu Musala, prestižni restorani Janje i Petica, luksuzno opremljene prodavaonice odjeće, obuće, Zlatarna Celje i glavna gradska ljekarna, svjedoci su brutalnih obračuna. Do temelja su srušene lijepe austrougarske zgrade. S lica zemlje nestao je ured glasovitog mostarskoga odvjetnika, kasnije saveznog ministra dr. Cvitana Spuževića.
Kako se snaći u vrtlogu ovog nevremena?
Kada bih, nakon svega, naišao na raskrižje s kojega se odvajaju putovi nade i optimizma, i drugi koji vode u obratnom smjeru - prema stanju beznađa i pesimizma, nisam siguran u kojem bih pravcu napravio prvi iskorak. Kada bih na tom mjestu i na tom raskrižju, svjestan težine odluke, zastao, izmolio - Oče naš, i neka bude volja Tvoja - i duboko razmislio, ni u času meditacije opet ne bih bio siguran u kojem bi smjeru bio moj prvi iskorak. Podloga mom pesimizmu i nesigurnosti su strah i strepnja od onoga što bi se moglo dogoditi, što bi nam mogao donijeti novi nesporazum, da ne kažem, što bi nam mogao donijeti novi sukob i nova razgraničenja. Konačno, što li će nam donijeti novi “papir” kojim se maše na sve strane? Svi znaju i svi se prave naivni.
U Hercegovini, a osobito u Bosni, nikada čovjek ne zna na čemu je. Usred lijepa vremena nebo se zna zamračiti pa grmljavinom, pljuskom i vjetrom zaprijetiti. Bude dana kada puše i slijeva i zdesna, kada udara s jedne, a još žešće s druge strane. Danas na našoj društvenoj sceni grmi s neba, grmi i sa zemlje. Prijete slijeva, a još jače zdesna. Nikada čovjek ne zna kada će se vjetrovi splesti i napraviti vrtlog ravan tibetanskom tsunamiju.
Neodgovorni političari i neozbiljni duhovni poglavari olako, kao dobar dan i pomoz’ Bog, izgovaraju riječi rat, dioba, secesija, recesija. Sve u tom smislu i u tom stilu. U svibnju prošle godine, zbog služenja svete mise, drvlje i kamenje obrušilo se na kardinala Vinka Puljića. Za razliku od reisa, vladika dabrobosanski zlokobno reče: “Vrata naše suradnje s Katoličkom crkvom i kardinalom Vinkom Puljićem su zatvorena. Zatvorena za sva vremena!”
Kao da učeni vladika i članovi Predsjedništva naše zemlje nikada nisu čuli za nauk i poruku svevremenog nobelovca Ive Andrića: “Kada uđemo u neke ozbiljnije godine, makar tada, moramo odmjeriti svaku svoju riječ, izmjeriti njezinu težinu, vidjeti može li ona nositi teret svoje poruke. Tek onda možemo je pustiti u svijet.
Jer mir je temeljni zakon prirode. Krvlju i teškom riječi ništa se nije opralo niti prerezanim grkljanom riješilo. Krv ide na krv. Ružna riječ ide na ružnu riječ!”
Političkom, kulturnom, duhovnom i sportskom scenom naše zemlje protutnjali su različiti smutljivci, ljudi zatamnjenih pogleda i krivih ideologija. Nasuprot tomu, glasnici društvenog proljeća nestajali su jedan za drugim. Oko Duška Bajevića, ljudske i sportske legende, ispredaju se neponovljive priče. Jednom prigodom, u obiteljskom domu u Ateni, njegova majka Danica reče mi: “Josipe, ovo dijete dragi Bog je na zemlju poslao!” Majka najbolje zna.
Nakon višegodišnjeg nagovaranja, na radost nogometnog i sveopćeg sportskog svijeta, opjevani Princ s Neretve uzeo je kormilo u svoje ruke. Kada svoj ugled i svoja leđa podmetne čovjek kojemu slava nije potrebna jer je živ čovjek ne može više imati, kojemu novi ugovor nije potreban jer ima sve što je živom čovjeku potrebno, onda je to postupak koji zahtijeva najveći stupanj poštovanja. Nažalost, bilo je kako je bilo. Ne ponovilo se.
“Grad Travnik, optočen je neznanim vrhovima Vlašića, Bukovice i Vilenice, a slavi se po cijelom svijetu. Nikada nitko u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdanje događaje. To osnovno osjećanje da su oni odnekud drugačiji nego ostali svijet, stvoreni i pozvani na nešto bolje i nešto više, ulazilo je u svako ljudsko stvorenje s hladnim vjetrom s Vlašića i reskom vodom iz Šumeća”, za svoj rodni grad piše Ivo Andrić.
Zakuhale su se mutne izborne prijevare. Netko je rekao da drugi kandidat, s najvećim brojem osvojenih glasova, ne može preuzeti mjesto načelnika općine. Kao da on nije domaće stvorenje, nego izvanzemaljac, kao da je neuk, a ne doktor znanosti, kao da je u senilnoj starosti, a ne u zrelim i najkreativnijim godinama. Zar nitko ne vidi da se nerazumnim odlukama potiče nezadovoljstvo koje poput lave strpljivo čeka svoju priliku?
Na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Meksiku 1986. godine slavni argentinski nogometaš Diego Maradona nadskočio je engleskog vratara Shiltona, podigao ruku, pogodio loptu i postigao gol. Pogodak je bio neregularan. Kako-tako, Argentini je donio pobjedu i finalnu utakmicu. Dok se nogomet bude igrao, prepričavat će se ovaj nesportski postupak malog Diega Maradone.
Na jugoslavenskom političkom prvenstvu, odigranom u bunkeru Jugoslavenske narodne armije u Beogradu godine 1991., Bogić Bogićević nije podigao ruku, ali je tako dotaknuo nebo. Političkom karijerom nije naplatio hrabrost, domoljublje i ljudsku čestitost. A nuđeno mu je sve. Povijesno “ne” odvelo ga je u desetljetnu anonimnost. U političkom svijetu ostao je sam kao stablo kad oluja prođe.
Nije život - k’o kroz polje proći, kako pjesnik kaže.
Jednom će nestati svijet koji mi poznajemo. Nestat će manja mjesta i gradovi, ali zauvijek će ostati sjećanje na bosanskohercegovačku ljudsku gromadu. Ostat će i sjećanje na podmukle izborne postupke koji su čovjeka pravde i čestitosti nagnali prihvatiti nagovor i kandidirati se za gradonačelnika grada Sarajeva. I izigrale ga!
Znam da je Bogić Bogićević tek nakon 30 godina proglašen počasnim građaninom Sarajeva, Zenice i Tuzle.
“Da sam ja netko…”, pjevali su slavni sarajevski Indeksi. E, da sam ja netko, prije svih, Bogić Bogićević bio bi počasni građanin Širokog Brijega.
Jer da nije bilo njegova “ne”, Široki Brijeg, kao panteon hrvatskog identiteta, doživio bi težu golgotu od one koju je doživio davne 1945. godine.
Konačno, na društvenoj pozornici bez Duška Bajevića i Bogića Bogićevića Bosna i Hercegovina nije ono što je trebala biti.
Gdje je luka spasa?
Trajno rješenje naše zemlje je u diplomatskom središtu Europske unije. U Bruxellesu!
I tu se, s razlogom, postavljaju različita pitanja. Je li Europska unija samo baršunasta kulisa iza koje se kriju interesi velikih i moćnih zemalja?
Ne riješi li se Zapad politike nadmoći, a Istok mračnih duhova svoje povijesti, ako male zemlje s europskog ruba ne podrže da stanu na “svoje noge”, na pomolu je velika i bolna prijevara povijesti. U tom slučaju Europska unija neće odgovoriti izazovu vremena i jedinstvenoj povijesnoj prilici. Stropoštat će se u ambisu svoje neodlučnosti, a u tom slučaju malim zemljama i narodima - neka je Bog na pomoći!