Živimo u vremenu komunikacijske povezanosti i ovisnosti. Tijekom dana prema nama dolaze različite vijesti. Jedna drugu sustiže.
Ako čovjek želi sačuvati mir, mora se odmaknuti od politiziranih televizijskih i radijskih prijamnika, stranačkih tiskovina i neodgovornih portala. Mora se odmaknuti od svijeta razdora, podjela, nepodnošljivosti i uvreda.
U razgovoru za sarajevsko Oslobođenje u povodu božićnih blagdana, uzoriti kardinal Vinko Puljić kazao je:
- Sve manje gledam televiziju i slušam vijesti. Mojoj duši potreban je mir.
U protivnom, onaj tko gleda, sluša i čita, slušat će i čitat će kako u našoj zemlji, kao gljive poslije kiše, niču masovne grobnice, kako se sustavno i temeljito razara kolijevka civilizacije - Sirija, kako preplanuli gosti “siluju” Staru Damu - Europu i kako njezine prijestolnice (Madrid, Bruxelles, London, Pariz, Nica i moćni Berlin) u dubokoj tuzi oplakuju nevine žrtve neviđenoga terorizma. Svaki razuman čovjek pita se - može li u ovoj novoj godini i u našoj zemlji proklijati sjeme kancerogenoga zla?
Dugo su se nad našom zemljom nadvili tamni oblaci, ali svjetlo, ipak, postoji. Sunce nije posve zaklonjeno jer postoje ljudi koji svojim primjerom šalju poruku da se, unatoč svemu, može nešto učiniti.
Postoje i oni koji svojim životom svjedoče da se, upornim i predanim radom, može puno uraditi i do svoga cilja stići. O takvim ljudima treba pisati. Treba pisati jer su oni ohrabrenje u vremenu općeg beznađa.
U našoj zemlji sve je dvojbeno osim jednog. U posljednja dva desetljeća, ni kriva ni dužna, ona duhovno i materijalno nazaduje. Ona je danas najsiromašnija zemlja Starog kontinenta.
Tomislav nije svetačko, ali jest narodno, slavensko i često ime. Potječe od latinske riječi dominus, što u prijevodu znači gospodar, vladar.
U dugotrajnoj i čestoj uporabi, malo tvrđe slovo “d” pretvorilo se u mekše “t”, pa se tako formirala konačna verzija imena Tomislav. U hrvatskom narodu ime je, među ostalim narodnim imenima, postalo uzvišeno jer stare knjige svjedoče da je njegov prvi kralj nosio ime Tomislav.
Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (905. - 9589.) piše da je Hrvatska, u vrijeme vladavine kralja Tomislava, bila moćna država. U pola dana i u pola noći, piše on, mogla je na noge dići 60 tisuća konjanika, sto tisuća pješaka i uspješno odoljeti svakoj velesili koja bi pokušala izbiti na obale Jadranskog mora. More se branilo i čuvalo kao zjenica oka.
A tko ne bi želio doći na, kako se često može čuti, najljepše more na svijetu?! Mnogi su pokušavali i zube na tom putu polomili. Neki i danas o tome sanjaju. Prave planove i čekaju novu priliku.
Razmišljajući o tome, uvijek sam se divio i do zemlje klanjao precima koji su to blago i ljepotu obranili od Avara, Turaka, Latina, Ugara, Rusa i Germana.
Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. - 1889.) piše da je prvi hrvatski kralj Tomislav 925. godine okrunjen na Duvanjskom polju. U spomen na tisućgodišnjicu krunidbe, makar u tom pravcu nema previše zapisa, u svakome kraju u kojemu su Hrvati živjeli, podizani su spomenici, obelisci i postavljane kamene ploče. Najveći i najljepši su zagrebački brončani spomenik, livanjski deset metara visoki obelisk i velebni spomenik na glavnom trgu u Čapljini.
Na franjevačkom samostanu u Čitluku i pročelju kotorske katedrale postavljene su ukrasne kamene ploče. Zapravo, svako veće mjesto sačuvalo je sjećanje na ovaj povijesni događaj. I obilježilo ga!
Ime je, rekao sam, često. U koju god djelatnost zavirimo, naći ćemo ime Tomislav. U svijetu znanosti, umjetnosti, politike, gospodarstva, religije, sporta: Tomislav Ladan, Tomislav Neralić, Tomislav Mužek, Tomislav Ivčić, Tomislav Karamarko, Tomislav Dragičević, Tomislav Pervan, Tomislav Šagi Bunić, Tomislav Crnković i… tako unedogled.
Za ovu priču nije važna etimologija imena i tko se tako zove. Važno je da ime nosi Tomislav Antunović, po mnogočemu neobičan čovjek plemenite, podijeljene i unesrećene Posavine.
Ulice, mjesto uz drevni grad Brčko, nastanjene su hrvatskim življem. Nekada je u tom mjestu živjelo pet stotina obitelji. Škole i crkve bile su prenapučene. U obitelji Marka i Luce Antunović rođeno je osmero djece: Niko, Ljudevit, Ivo, Ruža, Mandalina, Ana, Marija i junak ove priče - Tomislav.
U Ulicama, brčkom kraju i cijeloj Posavini, nije to iznimka. Ljudi su živjeli od svog posjeda i rada, skladno i pobožno.
Samo što su zaliječili rane II. svjetskog rata, pitomu Posavinu zahvatile su krvave godine s kraja prošloga stoljeća. Sve je sravnjeno, spaljeno, opljačkano i u zemlju utjerano.
- U kući ustaše Antunovića ništa ne smije ostati! - uzvikivali su zavedeni i mržnjom zaluđeni bojovnici.
Na Tomislavovoj imovini načinjena je šteta koja se mjeri s deset milijuna maraka. Muku austrijskih i njemačkih gradilišta raznijeli su lešinari ratnog vihora. Kako Tomislavu tako i drugim tihim, vrijednim i pobožnim Posavljacima.
U Ledenicama, mirnu i pitomu kraju, istu sudbinu doživjela je obitelj Mande Šimić. Njezina obiteljska kuća i gospodarski objekti spaljeni su, opljačkani, a obitelj protjerana.
Kći Ana i obitelj njezina brata Joze žive u Zagrebu, a kći Sofija u Mostaru. Vrijedni roditelji su s plodnih polja djecu obrazovali i doveli do sveučilišnih visina. Nikom ništa nije nedostajalo. Ruševine obiteljskog doma, zapuštene njive i livade, čekaju obnovu i uskrsnuće. Koga čekaju? I kada bi se netko mogao vratiti?
U nekada velikim Ulicama danas živi pedesetak obitelji. Ljudi su u drugim sredinama, najviše u susjednoj Hrvatskoj, našli svoj smiraj, zasnovali radne odnose i obitelji. Kroz stari kraj prođu u vrijeme godišnjih odmora, krstitki, svadbi i pokopa. I vrate se.
Od kada je ugledao svjetlo dana, Tomislav Antunović isticao se posebnim svojstvima. Pravi mali wunderkind!
Kada su nove vlasti došle u kuću njegova oca i tražile da im kaže gdje mu je brat - domobran i emigrant, donijeli su ga do rijeke Tinje i prijetili.
- Ako nam ne kažeš gdje je, u rijeku ćemo ti sina baciti - prijetili su.
Prestrašen Tomislav obavio je razornu veliku nuždu, prosuo neugodan miris gori i teži od onog što svakog dana iz rafinerije u Bosanskom Brodu ide prema Vinkovcima, Županji i Slavonskom Brodu. Velika nužda spasila mu je život.
U osnovnoj školi Tomislav je bio izvrstan učenik i odličan matematičar.
Zbrojiti i oduzeti, podijeliti i pomnožiti, radio je kao današnji računalni strojevi. Nepogrešivo!
S vremenom se uspravio, vojsku odslužio, obitelj zasnovao, sa suprugom dobio troje djece - sina Miroslava i kćeri Miru i Ljilju.
Pun snage i elana, zbog velike gospodarske nužde, krenuo je u bijeli svijet. Skrasio se kod sestre u Beču i počeo se baviti trgovinom. Vrijedan, pametan, snalažljiv i okretan, brzo je stao na svoje noge. U susjednoj Njemačkoj vladale su bolje poslovne prilike. Nemirna duha i jasnih vizija, preselio je u München. Naučio je jezik, postao predradnik, sindikalni predstavnik i, konačno, čovjek koga se slušalo i za savjet pitalo. Široka posavska duša razletjela se bijelim svijetom da vidi kako rade napredniji narodi, kako novcem upravljaju i kako se može poći naprijed. Znao je Tomislav za drevnu kinesku mudrost - da bi čovjek prešao deset tisuća metara, mora napraviti prvi korak.
Ponosno priča kako je s ocem u Ulicama kopao, kosio, vodu nosio, u Njemačkoj zidao, vozio rovokopače, utovarivače, male i velike autobuse i sve drugo što je moglo donijeti novi posao i novi profit.
- Nekada sam - priča - radio i dvadeset sati na dan.
Mnogi ne vole uspješne ljude. Na poslovnom putu i Tomislav je imao različitih podmetanja. Na sjednicama Općinskog vijeća pitali su se kako fratar pred crkvom može imati parkiran najmoderniji BMW, a pred našom Općinom, kao strašilo, stoji mali, ubogi fiat?
Netko je u šali dobacio:
- Vratimo Tomislava, neka bude načelnik općine! Bit će BMW-a, mercedesa, bit će ptičjeg mlijeka. Bit će svega. Jeste li vidjeli benzinsku crpku, najveću i najmoderniju u cijeloj državi? - pitali su jedan drugog.
U jednom času Tomislav je postao i narodni neprijatelj. Iz susjedne općine, aludirajući na Tomislava, grmio je i prijetio svemoćni Josip Broz Tito.
- Ovdje oko nas, u jednoj susjednoj općini, pojavljuju se klice kapitalizma. Pojavljuju se ljudi koji potiču kapitalizam. Gdje bi nas to moglo odvesti? Vodi li itko o ovom računa, B... mu, drugovi i drugarice?
Tomislav Antunović, kao ugledan gospodarstvenik, počeo je posjećivati svjetske metropole i velike gospodarske summite. Na tim putovanjima razgovarao je s najmoćnijim ljudima svijeta. Tako je jednom prigodom razgovarao s predsjednikom Amerike i njegovom suputnicom Hillary.
Kada se to pročulo, prijatelji su govorili: - Kada je mogao u svoj hotel dovesti Kongres europskih naftaša, možda će i Clintona dovesti u rodne Ulice na svečanost pečenja rakije… Što bi Stipe Mesić uz kotao sjedio sam? Jednostavan, prostodušan čovjek, sa širokim, moćnim osmijehom, može sve.
Ako vas kao putnika namjernika ili izletnika putovi dovedu do Orašja, Brčkog, Sesveta i Zagreba, obratite pozornost na objekte poslovnog imperija Antunović.
Obratite pozornost na velebni hotel koji, s dvije stotine pametnih soba, toliko poslovnih prostora i nekoliko velikih dvorana, ponosno nosi obiteljsko prezime Antunović te poslovnom čovjeku, gostu i prolazniku pruža sve. Sve na jednom mjestu. Tomislava Antunovića upoznao sam kao istaknutoga člana Internacionalne lige humanista. Kada je trebalo uručiti priznanje nekoj od zaslužnih osoba, vrata njegova hotela bila su širom otvorena.
Jednom prigodom, priča se, trebalo je u humanitarne svrhe prikupiti stotinu tisuća maraka. Tomislav je pozvao poslovne ljude i prijatelje, počastio ih i rekao:
- Svi uplatite po stotinu maraka, a ja ću ostalo.
Na ovogodišnjem filmskom festivalu u Orašju uručen mu je festivalski zlatni prsten za visoko pokroviteljstvo i potporu. U posavskoj udruzi “Prsten” ima još ovakvih ljudi.
Dok pišem ovu kolumnu, u rukama držim Večernji list od 23. prosinca 2016. godine.
Na pitanje - tko je odgovoran za pad i podjelu Posavine i progon stotinu tisuća Hrvata, Iko Stanić, nekadašnji čelnik kaže:
- Nema jednoznačnih odgovora. Nikoga ne amnestiram, pa ni sebe samoga. Ne amnestiram one koji nisu Posavinu branili, a trebali su. Tako isto i sve nas koji je nismo obranili, ali ne amnestiram i one koji su iz Zagreba odlučivali o njezinoj sudbini.
Razgovor s Ikom Stanićem prati fotografija sa zagrebačkog prosvjeda posavskih Hrvata. Među mnoštvom okupljenih ljudi izdvaja se transparent “Nećemo pristati na izdaju”.
Tko je izdao Posavinu?
Odgovor na ovo pitanje čekat će se još dugo.
A za sada, mogu samo postaviti pitanje:
- Posavino, kako ti je danas?
Kako god, ovoj kolumni i njezinu naslovu najbolje pristaje refren pjesme Miroslava Škore “Svetinja”.
Kakvo je to došlo vrijeme,
i brat brata vara,
šta nam rade loše sluge
loših gospodara?