Lopta se zakotrljala s centra. S njom se zakotrljao cijeli svijet. Svjetsko nogometno prvenstvo prvi se put održava u jesenske dane. Prvi put na Bliskom istoku. Prvi put u bogatom i moćnom Kataru.
Na prostoru od pedesetak kilometara, taman koliko je od Mostara do Metkovića na jugu ili Mostara i Jablanice na sjeveru, za potrebe održavanja nogometne "fešte nad feštama" domaćin je podigao osam suvremenih stadiona. Svaki ljepši i komforniji od onog drugog. Prava arhitektonska čuda. Na ovim stadionima 32 zemlje okušat će se u nogometnom znanju i sportskom natjecanju.
Za gradnju, dogradnju, obnovu stadiona i organizaciju nogometnog prvenstva mala poluotočka država, ili kako joj odmilja govore "biser Zaljeva", uložila je nevjerojatnih 250 milijardi maraka. Katar se prije pola stoljeća, 1971., oslobodio od kolonijalne vlasti Ujedinjenog Kraljevstva. Za pretpostaviti je koliko je, kroz duga stoljeća, s malog poluotoka kolonizator izvukao dobiti.
Bosna i Hercegovina nema nijedan takav, ni približno takav stadion. Nije ni čudo! Nad našom zemljom odavno struji zadah truleži, propadanja i nesloge, kao da postojimo samo zato da jedni drugima, s vremena na vrijeme, nanosimo patnju, stradanje i osvetu za nešto što nam je netko nekada, u drugim okolnostima, učinio.
Tuk na utuk, oko za oko, zub za zub.
Sve po pravilima davnog kamenog doba!
Boljem se nije ni nadati!
Čas tiho, čas glasno, potpaljuju se vatre oko jedne nesretne i nedužne zemlje.
U nekoj knjizi, ne znam u kojoj ni kada, naišao sam na zanimljiv razgovor Josipa Broza Tita (1892. – 1980.) i Avarella Harinana (1891. – 1986.), posebnog izaslanika predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Lyndona Johnsona (1908. – 1973.).
Godinu dana pred smrt Josip Broz se požalio:
"Vi na Zapadu ništa ne razumijete.
U Jugoslaviji će nakon mene nastati kaos.
Ne mogu ništa učiniti.
Na vlast sam došao u ratu.
Uspio sam ujediniti različite nacionalne pripadnosti.
To se više nikada neće dogoditi…"
Po svemu sudeći, i neće se dogoditi.
U razgovoru s Brankom Mikulićem (1928. – 1994.), predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća, Miroslav Krleža (1893. – 1981.), intelektualni i književni gorostas, rekao je:
"Ne bih želio biti svjedok onom što će se dogoditi nakon smrti Josipa Broza Tita. I to u vremenu ne duljem od dvadeset godina."
I tako bi!
Alarmi stižu sa svih strana.
Crvena lampica gori!
Ne gasi se!
Nitko razuman ne bi poželio biti na kontaminiranom prostoru prema kojem zdesna i slijeva, po zemlji i po njezinoj utrobi, struje podmukli, tamni vjetrovi. Kao da su naši nesporazumi za nebo zavezani pa se ne daju odvezati i razriješiti ili nama upravljaju ljudi koji su izgubili osjećaj za patnje naroda. Njima je dobro i udobno pa neka traje dok traje.
I potrajat će!
Iz zemlje odlazi i bježi staro i mlado, uspješno i čestito da uspješnije i čestitije biti ne može. Jedna djevojka iz Bosne, sa statusom izbjeglice, postala je ministrica prosvjete prosvijećene i uljuđene Švedske, a druga - ministrica pravosuđa Austrije, zemlje koja je izmislila pravosudni sustav.
Iz Mostara je otišao vladika Grigorije (1967.), karizmatična osoba koja je plijenila pozornost i vjernika i ateista, koji je tenis igrao u Međugorju, a mali nogomet u Širokom Brijegu. Sretali smo se i na Lovrijencu, na Dubrovačkim ljetnim igrama. U dubrovačkoj katedrali služio je bogoslužje, naklonio se i rekao: "Oprostite!"
Baš onako kako je 1970. godine Willy Brandt, karizmatični njemački kancelar i nobelovac, došao u Varšavu, izdigao se iznad nacionalnog, religijskog i rasnog identiteta, glavu pognuo, na koljena pao i poklonio se žrtvama Drugoga svjetskog rata.
Otišao je i subrat vladike Grigorija fra Iko Skoko (1967.), svećenik franjevačkog reda, koji je gradnjom doma za siromašne učenike i studente stekao slavu legendarnog fra Didaka Buntića (1871. - 1922.).
Konačno, s boli u duši, otišao je i svećenik Radivoje Krulj (1970.), protojerej i starješina pravoslavne crkve Svete Trojice, doktorand na hrvatskom sveučilištu i prijatelj nogometnog kluba Zrinjski.
Odlaze ljudi!
U kazališnoj predstavi Bobe Jelčića (1964.), hrvatskog redatelja mostarskih korijena, u jednom dijalogu glumica govori:
"Dok mi sjedimo, mudrujemo i slavimo svoju bezgrešnost, jedna časna i poštena zemlja se raspada. Lijepa kao najljepša haljina rašiva se. Rašiva se po svim šavovima i svim spojnicama."
Nogometni stadion katarskih arhitektonskih svojstava nema susjedna Republika Hrvatska. Nema ni Republika Srbija. Ova prva, i unatoč tomu postala je treća, brončana nogometna velesila, a potom 2018. godine - i viceprvak svijeta. Zamalo i prvak najvažnije sporedne stvari na svijetu. Danas ćemo, sutra ćemo, a kako se stvari odvijaju – tko zna i hoće li.
Kako je tako je.
Nogomet je oduvijek zanimljiva, opsesivna igra.
Velika je njegova adrenalinska moć.
I ratovi se znaju zbog njega zametnuti.
Nijedan drugi sport, rukomet, odbojka, košarka, plivanje, tenis i boćanje, nema vojsku obožavatelja kao što ima moćna okrugla lopta – nogometna. U mojim dječačkim godinama, za sva vremena, u pamćenje su mi se urezale Olimpijske igre iz 1952. godine.
U to vrijeme nije bilo televizijskih prijenosa i kolektivnih gledanja. Po trgovima, tvorničkim halama i drugim pogodnim mjestima ljudi su organizirali kolektivna slušanja. Glas spikera Radivoja Markovića slušao se poput nebeskog mistika koji će na koncu donijeti radost. Baš onako kako je dva desetljeća poslije slušan glas Mladena Delića (1919. – 2005.) i njegov usklik:
"Ljudi moji, je li ovo moguće!?"
Nogometna, sportska, a još više politička javnost 1952. godine, s uzbuđenjem i nestrpljenjem, očekivala je susret reprezentacija Jugoslavije i Rusije. Bilo je vrijeme napetih političkih odnosa i povijesnog obračuna Josipa Broza Tita i starijeg "brata" Josifa Visarionoviča Staljina. Posljedice Rezolucije Informbiroa odjekivale su i prijetile na svakom koraku. Prva utakmica završena je neodlučnim rezultatom – 5:5.
Trebalo je odigrati još jednu utakmicu.
Ni najbolji redatelj ne bi mogao smisliti ovakvu sportsku, pa i političku dramaturgiju. Dva dana poslije, 22. srpnja 1952. godine, nogometna reprezentacija Jugoslavije pobijedila je veliku Rusiju i ponizila njihova velikog vođu Staljina. Rezultat je bio uvjerljiv: 3:1! Iz vile Josipa Broza Tita na Brijunima odjekivali su pucnji ushita i slavlja. Takvo raspoloženje prenijelo se na prostor cijele države. Poražena je nogometna i politička velesila, Rusija.
Pobijedio je Josip Broz Tito!
Sastav jugoslavenske nogometne reprezentacije: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas, Zebec…, znali smo izgovoriti u najdubljem snu. Nogometni stručnjaci uglas govore da je to najbolja nogometna ekipa koja je ikada zemljom hodila i stadionima trčala. Nogometaše i članove reprezentacije, uzdignute na glas i čast nacionalnih heroja, Josip Broz Tito nagradio je s "velikih" pet stotina dolara.
A danas?
Povijesni uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije 2018. godine u Rusiji ujedinio je naciju do posljednjeg čovjeka. Koliko god pisali o sjajnoj nogometnoj izvedbi i plasmanu, još više se pisalo o tome kako je nacija doživjela uspjeh. Veličanstven doček na kojemu se u Zagrebu okupilo nekoliko stotina tisuća ljudi, netko kaže i jedan milijun, vjerojatno nijedan drugi sportski, društveni i politički događaj ne bi uspio ostvariti.
Uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije razjedinio je susjednu Republiku Srbiju. Ugledni beogradski sportski komentator rekao je:
"Građanska Srbija zdušno je navijala za prvog susjeda", a ona druga što na sportskim terenima u zboru pjeva: "Od Topole pa do Ravne gore" priželjkivala je poraz u polufinalnoj utakmici s reprezentacijom Engleske.
Tko su oni?
Kako će oni s moćnim engleskim kraljevstvom?
Sportski komentator doživio je nečuvene uvrede i prijetnje.
Nisu izostale ni prijetnje smrću.
Ništa bolje nije prošao Novak Đoković, legenda srpskog i svjetskog teniskog sporta. Onog časa kada je izjavio: "Idemo, Vatreni", na njega se osula paljba iz novina, s televizijskih i radijskih kanala. Sve bi se to moglo nekako podvesti pod ostrašćeno navijanje da se nisu oglasili narodni zastupnici, oni koji u državnom parlamentu kreiraju politički život u Srbiji.
Istaknuti član Srpske napredne stranke i narodni zastupnik reče: "Novak Đoković je psihopat, bolestan čovjek i kompletan idiot. Svaki Srbin koji navija za Hrvatsku psihopat je, luđak i idiot." Predsjednik Aleksandar Vučić istup bliskog suradnika okarakterizirao je riječima: "Malo je pretjerao". Visoki oporbeni beogradski političar uzvratio je: "Sramite se, i jedan i drugi!"
Svijet se raspametio.
Jedan pas, a drugi mu brat, kako naš narod zna reći.
Na ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru plasirala se i reprezentacija Republike Srbije.
U njezinim redovima ima nekoliko izvanserijskih nogometaša. S malo sreće mogli bi se visoko plasirati. Njihov je izbornik veliki nogometaš i pravi sportski učitelj. Oni koji ga dobro poznaju uglas govore da je i veliki gospodin. Sve je to dobro i lijepo, ali što ćemo ako se dogodi repriza iz 1952. godine pa se u završno natjecanje plasiraju reprezentacije Hrvatske i Srbije?!
I ždrijeb donese međusobni susret.
Kako reče Miroslav Krleža – ni ja ne bih želio gledati tu utakmicu i sve ono što bi se oko nje i nakon nje moglo dogoditi. •