Povijest ljudskoga roda ustvari je povijest neprekidnih sukoba. Sredinom osamnaestog stoljeća trinaest britanskih kolonija povelo je rat protiv surove kolonijalne vlasti, baš onako kako su ga, u minula vremena, vodile druge zemlje ili kako ga danas vode Škotska i Republika Irska.
Jedna i druga država, kako Škotska tako i Irska, žele se osamostaliti bez rata. Žele se osloboditi kraljice i njezine krune, dominacije i eksploatacije koju sa sobom povijesno nosi. Osjetili su oni, kao i drugi narodi diljem kugle zemaljske, da ispod svijetle krune ne stanuju demokracija i blagostanje. Svatko želi i bori se za slobodu.
Sredinom osamnaestog stoljeća, tajnim kanalima, vjerojatno i zlatnim polugama, utjecalo se na diplomaciju Dubrovačke Republike da pomogne pobunjenim kolonijama i narodu budućih Sjedinjenih Američkih Država kako bi se oslobodili i stvorili državu po uzoru na tada najmoderniju državu svijeta. Dubrovačku Republiku.
Utjecalo se sa svih strana i na sve moguće načine.
Tako je moćna Dubrovačka Republika prva zemlja na svijetu koja je priznala Sjedinjene Američke Države, baš onako kako je, vjerujem, na poticaj Vatikana i Njemačke, 19. prosinca 1991. uradila Republika Island i prva priznala samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
O tome kako je Dubrovačka Republika, kao najmodernija i najutjecajnija država toga vremena, prva priznala suverenost Sjedinjenih Američkih Država, nigdje se ništa pročitati ne može.
Ali koga to zanima, može zastati na Stradunu, pokucati na vrata Gradskog arhiva, zaviriti u knjige i zapise koji se tamo čuvaju i o tome svjedoče. Pitao sam povjesničare, umne i upućene ljude, kako se ova povijesna činjenica tretira u Americi.
Zanimljivo je da svi uglas kažu – nikako.
Dobra i velika djela lako se zaborave.
Ne može se ništa pročitati ni o prijateljskom diplomatskom postupku Republike Island iz prosinca 1991. godine. A nije to bila mala stvar!
U posljednje dvije godine nogometne i rukometne reprezentacije Islanda i Hrvatske sastale su nekoliko puta. Igrale su kvalifikacijske utakmice pune sportskog i društvenog naboja. Ni u jednom slučaju nisam pročitao da se ovog značajnog događaja netko sjetio i o njemu nešto napisao. Nisam čuo da je netko nešto rekao. Pogotovo da je to na kamenoj ploči napisano i u nekom gradu na zid postavljeno.
Zemlje Dubrovačke Republike i Humske zemlje sudbinski se dodiruju. Po povratku iz Visokog s krunidbe bosanskog kralja (1444.), poklisari Dubrovačke Republike pisali su presvijetlom knezu: “Od vremena potopa nikada se svijet nije ovako smeo i zbunio. Ovdje se sve raspada”.
Tako je i bilo.
Anno domini 1473. šaptom je palo srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo.
U našu kuću upali su drugi. Raspakirali svoje kofere i interese i nije im se dalo poći natrag.
Ostali su idućih pet stoljeća.
I puno zla su učinili!
Samo što smo ove ispratili i otjerali, dođoše drugi. I tako do današnjeg dana. Tko će još doći, što će sve naići? Je li to Božja volja, ljudi se pitaju.
Jednom prigodom, prije desetak godina, put me doveo u Trst. Ljeto je. Grad pun turista. Samo što sam parkirao vozilo i izašao na ulicu, zapuhaše neugodni vjetrovi. Počeše padati kose, prizemne kiše. One što tjeraju led u kosti. Čudne kiše.
Još čudniji vjetrovi.
Svijet se razbježao kako je tko znao i mogao.
Utrčao sam u jedan ulaz i čekao da se vrijeme smiri.
U jednom času, u odbljesku munje, s lijeve strane, u visini prvoga kata, na jednoj zgradi ugledao sam bijelu lijepo obrađenu kamenu ploču na kojoj piše: “U ovoj zgradi, od 1923. do 1925. godine, boravio i radio nobelovac Ivo Andrić”.
Tako se radi u prosvijećenom, civiliziranom svijetu.
Neka se zna!
Hoće li netko u gradu Mostaru postaviti kamenu ploču i zapisati da je u toj zgradi živio znameniti likovni umjetnik Krešimir Ledić? Ili Vlado Puljić?
Hoće li netko na središnjem gradskom trgu, na Rondou, u Ulici Petra Krešimira IV., na broju 3, napisati da je u njoj do svoje smrti živjela Lina Loose, rodoslovnica glazbenog života grada Mostara?
Ne vjerujem!
Vremena su teška!
Olovna!
Jer – svaki veleposlanik iz naše zemlje svojoj vladi danas može napisati ono što su dubrovački poklisari napisali presvijetlom knezu. Od vremena Daytona, potopa dostojanstva i ponosa, ili od vremena postojanja ove države, svijet se nije ovako smeo i zbunio. Zbunio se pa bježi iz svoje zemlje. Iz svoga doma. I slijep čovjek vidi da se sve raspada.
Ako se već raspalo nije.
Davno je mudri nobelovac napisao kako nije dobro da nama upravljaju tuđa glupost i tuđi nered. Što je našoj zemlji donijela uprava “njegove svetosti” Wolfganga Petritscha? Ništa, osim luđačke košulje i tenkova kojima je uništio uspješnu privatnu banku.
Što je ovom gradu donio lord Pady Ashdown?
Ništa, osim nesreće i Statuta grada koji je zakovao našu sudbinu. Unatoč svemu, i jedan i drugi, s vremena na vrijeme, oglase se savjetima i otvorenom nakanom da još jednom zajašu u naše sedlo.
Nije ni loše.
Petnaest minuta do lijepih planina.
Dva sata do još ljepšeg mora.
Plaće i druge privilegije – posebna su priča.
Proljeće je.
Zahuktavaju se pripreme za još jedne izbore.
Nitko ne zna kako otkopčati luđačku košulju i kako urbanom dragulju vratiti njegov sjaj i spokoj.
Događaji navaljuju sa svih strana.
Navaljuju i sudaraju se.
Kovitlaju i prijete novim nesporazumima.
Riječ “rat” izgovara se kao “dobar dan”.
Predsjedatelj Predsjedništva naše zemlje kaže da jedan, k tomu još konstitutivni narod, ne može bez rata ostvariti ono što želi i za što se bori.
Jedan drugi, koji bi još jednom želio zasjesti na tron predsjednika, kaže da je vruće cijevi okrenuo prema dolje. Očito misli na Mostar.
Nekada je u tom Mostaru živio dr. Ante Herceg, neuropsihijatar. Bio je silno obrazovan i nepogrešiv sudski vještak. Kada nekog nesretnika napadne kakva bolest, onda bi ga zvali i pitali o čemu se radi, kakvu terapiju treba propisati, ima li tom čovjeku lijeka i pomoći.
Danas bih ga, baš kao i nekada, volio ponešto upitati. Volio bih ga upitati što misli o ljudima koji u sredini još nezaliječenih rana II. svjetskog i minulog rata ovako olako govore o ratovima i vrućim cijevima.
U vrtlogu nerazriješenih odnosa ponovno se našao grad Mostar.
A on, ni kriv ni dužan, skupio se u razvalini između brda Huma i Fortice, u tjesnacu gdje se jedva našao prostor za željezničku prugu s jedne i autocestu s druge strane.
Skupio se, i iz dana u dan, osluškuje što o njegovoj sudbini misle ljudi različitih vjera i nacija, različitih svjetonazora i prikrivenih namjera. A svi su se tu naselili i stoljećima prilagođavali jedni drugima, prilagođavali grad sebi i sebe njemu.
Mostar je strpljiv kao zemlja. Stoljećima stoji kao rastvorena knjiga na čijim su stranicama ispisane nepodopštine koje su mu učinili oni koje je pod svoje krovove primio.
A on, kao brižan otac, opominje da nitko ne smije misliti da je stvoren i pozvan na nešto bolje i nešto više. Bura na isti način miluje i opominje ljude ovog podneblja da se trebaju čuvati povijesnih nesporazuma, zabluda i stranih redara.
I vrućih cijevi!
U protivnom – jedni, drugi, s njima i oni treći, mogu biti otpuhnuti u povijesnu provaliju.
Jer, kada se rastvore stanice nesporazuma, i kada se sve stropošta u provaliju, desetljeća trebaju da se sve smiri, uskladi i samo sa sobom progovori.
Svako ljudsko, nacionalno i religijsko osjećanje ima svoju mjeru i svoju granicu.
Svoju crvenu crtu preko koje se ne može.
I ne smije.
Jer dobra danas nema.
Ima samo patnje, muke i praznine.
I neizvjesnosti previše.
- Rđa nas je zahvatila – kaže u uskrsnoj propovijedi uzoriti kardinal Vinko Puljić.•