Pisati o Tomislavu Šakoti nije jednostavna stvar. Nije ni jednostavan spisateljski izlet. U pomanjkanju opsežnijih knjiških i novinskih zapisa morao sam napregnuti sjećanja i vratiti ih pola stoljeća natrag. Jer, Tomislav Šakota gromada je od čovjeka koja ne može biti prepuštena zaboravu.
Sjećam se tog stasitog čovjeka, jedno vrijeme borca plemenitih vještina, pa nogometaša, nogometnog suca, općinskog vijećnika, optuženika u procesu Okružnog suda u Mostaru, stanovnika Kazneno-popravnog doma u Foči i sudionika Domovinskog rata. U svakoj prilici bilo je ugodno sresti otmjenog, odmjerenog i razboritog čovjeka, s njim zastati, razgovarati i posavjetovati se. Bilo je ugodno sresti čovjeka koji je u godinama zla, u vihoru surovog rata, očuvao dostojanstvo i ostao gromada satkana od plemenitih niti ljudskosti.
O svakoj životnoj etapi Tomislava Šakote može se dugo i sadržajno govoriti. O cjelokupnom životnom opusu mogao bi se upriličiti okrugli stol, oko njega okupiti žive suvremenike i dugo razgovarati. To bi bilo višestruko korisno. O ljudima zapadne Hercegovine, izvan njezinih granica, rijetko se piše, a kada se to i dogodi, sve je nekako stidljivo. Zakopčano i suspregnuto, uglavnom i najčešće – negativno! Kao da još iznad mostarskih uzvišenja Žovnice i Kobilovače sve do Biokova, lijepe Nove Bile i Troglava, leluja nevidljiva hipoteka zločestih ljudi neprijateljskog kraja.
I kulturne znamenitosti zapadne Hercegovine bile su zanemarene. Kao da se na Humcu pokraj Ljubuškog, u sklopu Franjevačkog samostana, od davne 1884. godine ne nalazi najstariji muzej u Bosni i Hercegovini u kojem se nalaze uzorci materijalne baštine od najstarijeg kamenog doba do današnjih dana. Kao da se u tom muzeju ne čuva Humačka ploča, najstariji spomenik hrvatskom jeziku pisan glagoljicom i starohrvatskom ćirilicom.
Kao da u Širokom Brijegu ne postoji znamenita Franjevačka gimnazija, utemeljena prije 150 godina. U toj Gimnaziji, do II. svjetskog rata, predavalo je 15 profesora – petnaest doktora znanosti s najprestižnijih europskih sveučilišta. Bez suda i zakonitog postupka, profesori, svećenici, znanstvenici, književnici, poligloti i pjesnici, kao civilni zarobljenici, pobijeni su 7. veljače 1945. godine. Pobijeni su kao psi lutalice, bačeni u samostansko sklonište, spaljeni i zatrpani.
U razularenom pohodu crvenog terora pobijeni su nedužni ljudi, veliki duhovni, znanstveni, kulturni i domoljubni autoriteti. Pobiti svećenike u habitu i spaliti matične knjige, ne može biti većeg i težeg ratnog zločina. U pismu dr. Tugomiru Alaupoviću (1819.) Ivo Andrić piše:
“A žao mi je kada pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom bude zakopana jedna stranica naše povijesti”. Koliko je stranica povijesti pokopano u Širokom Brijegu 7. veljače 1945.? Nitko to ne zna!
Nažalost, svako vrijeme nosi svoje žrtve. Nekada velike i neopisive, nekada manje, ali uvijek žrtve. A širokobriješku franjevačku i narodnu tragediju povijest ljudskog roda ne pamti. Što je defektno u ljudskom biću da se neprestano sukobljava i međusobno uništava, pitanje je na koje ne mogu odgovoriti. Danima razmišljam i pitam se: što je pohranjeno u glavi glasovitog zagrebačkog sveučilišnog profesora kaznenog prava i ex predsjednika države, da na sav glas, urbi et orbi, kaže:
“Bili su legitiman vojni cilj.”
Dakle, neka su pobijeni!
Veliki Miroslav Krleža piše:
“Povijest ljudskoga roda ustvari je povijest bezumlja i neprestanih ratova.”
Uz Tomislava Šakotu vezan je moj životni put. Govorio sam na njegovu pokopu i oprostio se najljepšim riječima do kojih sam mogao doći. I onim nenadmašnim stihovima Maka Dizdara:
“Zemlja je smrtnim sjemenom posijana,
ali smrt nije kraj,
jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja,
Smrću je samo obasjana
Staza od uspona
od gnijezda do zvijezda”.
Ovim esejom još jednom želim podsjetiti na Tomislava Tomu Šakotu, plemenita čovjeka, Brotnjaka, čiji život mladim ljudima, u tko zna kakvim vremenima koja mogu doći, može biti uzor, svjetlost i putokaz.
Priča je duga. Dostojna kraćega romana. Priču ću svesti na dramatične godine sedmoga desetljeća prošlog stoljeća.
Zapadna Hercegovina živjela je u svojim hermetički zatvorenim granicama. Prilazi Mostaru, političkom, gospodarskom i kulturnom središtu Hercegovine, bili su nevidljivim branama zapriječeni. Tu nevidljivu granicu i barijeru nitko nije mogao preskočiti i naći namještenje u značajnoj ustanovi ili velikoj radnoj organizaciji. U vojnom poduzeću Soko, teško. Skoro pa nikako! Tisuće radnih mjesta bile su rezervirane za druge ljude.
Mostarsko savjetovanje (rujan, 1966.) otvorilo je pitanje obespravljenosti hrvatskog naroda u BiH. To je bila prekretnica boljem i pravednijem razumijevanju nacionalnih odnosa u složenoj državnoj zajednici. Nekoliko godina kasnije Cvijetin Mijatović (1913. – 1993.), veliki komunistički prvak, održao je miting u Čitluku i sam kazao kako je njemu i drugovima u Centralnom komitetu Saveza komunista jasno da je u zapadnoj Hercegovini bilo teško živjeti – kao Hrvat.
“Takvo stanje moramo promijeniti”, ulijevao je političku nadu Cvijetin Mijatović.
O tom događaju i mitingu pričao mi je junak moga današnjeg eseja -Tomislav Tomo Šakota.
Nakon čitlučkog političkog mitinga vrata su se počela oprezno otvarati. Društveno ozračje počelo je otopljavati. Ipak, to su bile godine masovnih odlazaka na privremeni rad u inozemstvo. Najviše u Njemačku. Politički analitičari bojali su se otuđenja i svrstavanja naših ljudi na druge strane. Moguće i u vode neprijateljske emigracije. Među studentima i radnicima lelujalo je nezadovoljstvo. Pojavio se strah od širih nemira. Konačno, val nezadovoljstva eskalirao je beogradskim studentskim prosvjedima i hrvatskim proljećem.
Karađorđevo i slom hrvatskog proljeća zbrojili su svoje žrtve. Ljudi koji su se svrstali i javno pokazali opekli su se i završili i u kazneno-popravnim domovima Zenice, Foče, Lepoglave, Nove Gradiške i Pule. Oni koje nisu opekle zrake hrvatskog proljeća zanijemili su. Pukotine u društvenom poretku postale su sve vidljivije. Sve tamnije! Sve neizvjesnije!
U to vrijeme Katolička crkva spremala je proslavu Marijanske godine. Za Hrvate katolike rasute po cijelom svijetu to je bio velik i radostan događaj. U Rim su došli biskupi iz Hrvatske i Bosne Hercegovine, njih 17, i petnaestak tisuća hodočasnika. U crkvi svetog Petra središnje misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić.
Vrhunac slavlja dogodio se u trenutku kada je na oltar došao sveti otac Pavao VI., zagrlio kardinala Kuharića i poimence pozdravio sve biskupe. U času kada je propovijedao o trinaest stoljeća odanosti hrvatskog naroda Svetoj Stolici i rekao: “Borite se, draga braćo, i ostanite to što jeste gdje god da živite”, pod visokim svodovima crkve sv. Petra zavijorile su se hrvatske zastave i spontano zapjevala nacionalna himna: “Lijepa naša domovino”.
Pod svodovima crkve sv. Petra i hrvatskim barjacima zatekao se i hodočasnik Tomislav Šakota.
Narodno hodočašće uzburkalo je političke vode. Politička elita u bivšoj Jugoslaviji bila je na nogama. Komunistička glasila žestoko su osudila rimsko okupljanje. Jedni su pisali da je to nacionalističko i separatističko svrstavanje, a drugi zabrinuto kako to može ugroziti neraskidivo bratstvo naših naroda i narodnosti. Jugoslavenski veleposlanik u Vatikanu uputio je izvješće Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove, Specijalnom odjelu za emigraciju i iseljeništvo i pozvao na obračun.
S druge strane, utjecajni talijanski list L’Osservatore Romano u nekoliko nastavaka pisao je o dirljivom i emotivnom susretu ljudi koji su domovinu napuštali iz različitih pobuda. Netko iz političkih, egzistencijalnih, a netko iz jednih i drugih zajedno. Pristupi rimskom hodočašću počeli su se sučeljavati.
Hodočasnik Tomislav Šakova (1936. – 2002.) našao se u skupini ljudi iznad čijih glava se vijorila hrvatska zastava. Našao se pod svodovima rimske crkve sv. Petra u kojoj se pjevala nacionalna himna. Kako je hodočasnik Tomislav putovao kući, tako su, posebnim kanalima, putovale i fotografije iz crkve sv. Petra. Nedugo zatim uslijedio je pretres obiteljskog doma u Čitluku.
Složena je nevjerojatna priča o neprijateljskom djelovanju. Tomislav Šakota optužen je da je, na reveru svoga sakoa, imao hrvatsku zastavu bez socijalističkih oznaka, da je govorom, na pogrešan način, prikazivao društveno-političke prilike u zemlji. Pritvoren je i optužen za počinjenje kaznenog djela neprijateljske propagande, a ono je glasilo:
“Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na DRUGI NAČIN poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase, zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji (itd), kaznit će se vremenskom kaznom zatvora od jedne do deset godina zatvora”.
Nije šala!
Tako se rimski hodočasnik koji se zatekao u skupini iznad koje se vijorila hrvatska zastava, i na reveru sakoa nosio znamenje bez zvijezde petokrake, našao na optuženičkoj klupi Okružnog suda u Mostaru. Kao odvjetnički vježbenik, nisam mogao biti branitelj. Obranu je preuzeo moj principal, tada ugledni mostarski odvjetnik, rođeni Širokobriježanin, Branimir Buntić. Na pripremi obrane radio sam predano i odano. Unatoč silnom naporu, nismo uspjeli izbjeći dvogodišnju kaznu zatvora. Dvije godine fočanske zatvorske “specijalizacije” nisu promijenile duhovnu stranu Tomislava Šakote.
Ostao je onakav kakav je i bio.
Bez mržnje!
Bez zlobe i svakome, u svakoj prilici, pripravan pomoći. Takav je bio i u vrijeme surovih ratnih obračuna u Hercegovini 1992. i sljedećih godina. O tom zorno svjedoči najviše državno odličje. Na ponos njegovoj obitelji i rodnom kraju.