Jedna latinska poslovica kaže: “Zapiši pa će i Bog upamtiti!”
U knjizi “Mostarski dragulji za sva vremena” objavio sam kolumnu “S Princem na kavi” koju sam posvetio blistavoj ljudskoj, sportskoj, nogometnoj i trenerskoj karijeri Dušana Duška Bajevića. U toj kolumni, koja je za našim raseljenim ljudima obišla cijeli svijet, opisao sam njegove početke od osnovne škole do juniora Veleža, od prvoga tima do nogometne reprezentacije, od trenerske palice do čelnih funkcija u domaćoj nogometnoj organizaciji. Životni put ovog, po mnogočemu, neobičnog čovjeka teško je sažeti na stranice jedne kolumne. Zapravo, ona vapi za velikom monografijom tvrdih korica i čvrstog uveza. Boljeg putokaza i uzora mladim sportašima teško je i zamisliti.
Znam da samozatajnom, jednostavnom i skromnom čovjeku nije do novinara i fotoreportera, kamera i reportera, jer s njima druguje koliko je duga njegova ljudska i profesionalna karijera. Ovaj po mnogočemu jedinstveni čovjek za vrijeme odmora u rodnom kraju traži osobni i obiteljski mir, lahor mostarskog povjetarca, miris cvijeća, cvrkut ptica, partiju tenisa s fra Ikom ili vladikom Grigorijem, partiju bele i društvo dragih ljudi.
Na večeri u omiljenom restoranu Romanca, dok je ženski dio za stolom slagao romansirane modne i ine detalje, s Princem i Marijanom Kvesićem, nekadašnjim predsjednikom Veleža i Olimpijskog odbora BiH, proveo sam ugodnu noć.
U prijateljskom razgovoru prenio sam našem novom izborniku ogromno zanimanje sportske i šire društvene zajednice za svaki detalj njegove veličanstvene ljudske i sportske karijere i obiteljskog života, u kojemu je sve po mjeri i sve kako treba biti. Našom zemljom i njezinim bližim okružjem protutnjale su horde smutljivaca, ljudi krivih ideologija i zamagljenih pogleda, ali kada se spomene ime Duška Bajevića, okolicom zasja neobična svjetlost, neko posebno poštovanje, jasnije i snažnije od svake druge priče. Kao da se najednom rastvore stranice neke svete knjige.
Zaista, čovjeku nije jasno kako jedan sportaš može biti toliko popularan i imućan, a još više skroman i jednostavan. Kada razmišljam o tom fenomenu, sjetim se kako mi je u obiteljskom okružju jednom prigodom rekla njegova pokojna majka Danica: “Josipe, ovo dijete je dragi Bog na zemlju poslao.”
Majka najbolje zna!
Uvijek, a osobito onda kada zađemo u ozbiljnije godine, na poseban način moramo voditi računa o svakoj izgovorenoj riječi. Svaku riječ moramo pritisnuti svom snagom svoga tijela, ispitati njezinu izdržljivost i tek onda pustiti je da izađe u svijet i tamo počne živjeti. Jer u Bosni nikada se ne zna na čemu smo. Uslijed lijepog vremena okolna brda znadu se zatamniti i sastaviti kao obrve iznad očiju i – eto nevremena, piše i savjetuje nobelovac Ivo Andrić.
U našoj zemlji, vjerojatno je tako i u svakoj drugoj, ljudi su spremni govoriti što im padne na pamet, ocjenjivati ono što nisu upoznali, pa i ono o čemu ne znaju mnogo ili ništa. O čovjeku o kojemu pišem ovu kolumnu, s naklonom do poda, iz godine u godinu, iz dana u dan, slušam samo hvalospjeve među “našim” i među “njihovim” promatračima i navijačima.
Zanimljivo je to!
Jer – od svega što čovjek može doživjeti, često, najopasniji je uspjeh. To je ono što čovjeku može slomiti slabašni vrat jer svaki se požar može ugasiti osim onog koji dolazi iz zlobe i zavisti. Biti velik i popularan, a pritom skroman i jednostavan, to je najteže postići. Duško Bajević i u tom je uspio!
Punih pet desetljeća i koju godinu više on je na jednoj polovici nogometnog travnjaka, uvijek protiv nekog drugog, a uvijek iznad svih ostalih. Jedan detalj iz njegove jedinstvene nogometne karijere najbolje oslikava njegov sportski duh i sportski moral. On nije kao što su drugi – svi odreda! Evo jednoga primjera…
Na Svjetskome nogometnom prvenstvu u Meksiku, davne 1986. godine, slavni Diego Maradona na četvrtfinalnoj utakmici postigao je dva gola i svoju reprezentaciju odveo u polufinalne vode. Početkom drugog poluvremena mali Diego nadskočio je vratara engleske nogometne reprezentacije i rukom loptu ugurao u mrežu. Sudac je priznao pogodak i rukom pokazao na centar. Mali Diego se ušutio, a bio je svjestan svog prekršaja i neregularnosti priznatog pogotka. O Božjoj ruci Diega Maradone priča se i pričat će se dok se nogometna lopta po travnjacima bude kotrljala.
Nekako u isto vrijeme, na jednoj uzavreloj utakmici protiv nikšićke Sutjeske, Duško je loptu silovito zapucao i mrežu zatresao. Sudac je priznao pogodak i rukom pokazao na centar igrališta. Duškovi suigrači su skakali, grlili se i slavili, a ponosni Crnogorci skrušeno pošli prema centru igrališta. Stadion pod Bijelim brijegom, pun kao šipak, slavio je vodstvo svog kluba i skandirao: “Duško, Duško!”
U tom času oglasio se Princ s Neretve i sucu rekao: “Pogriješili ste! Lopta je zatresla vanjski dio mreže.”
Zato on nije mali lukavi gaučos nego veliki Princ s obala smaragdne ljepotice Neretve!
Čovjek je dužan svome zavičaju, kaže jedna istočnjačka poslovica. Nošen tom mišlju i takvim osjećajem, Duško Bajević je, na opće oduševljenje nogometnog i svekolikog puka, odlučio pomoći kako bi, makar iz tmurne svakodnevice, bljesnula iskra sportskog zadovoljstva. Kada svoja leđa i svoj ugled podmetne čovjek kome slava nije potrebna, jer je živ čovjek više ne može imati, kojem novi ugovor nije potreban jer ima sve što je živom i normalnom čovjeku potrebno, onda je to čin i postupak koji zahtijeva najdublje poštovanje i naklon do poda.
Bez obzira na mogući neuspjeh, svojim postupkom Duško Bajević ispisao je jednu od najsvjetlijih stranica naše nogometne povijesti. I ne samo nje!
Sjedimo na terasi omiljenog restorana Romanca. Noć je tiha i ugodna. Izbornik se rado prisjeća svojih početaka, suigrača s kojima je dijelio zlo i dobro. Priča o svojim iskustvima i svojim zacrtanim planovima:
“Prvu utakmicu pod Bijelim brijegom odigrao sam protiv splitskog Hajduka, tada moćne europske momčadi i još većeg trenera Tomislava Ivića. Uoči utakmice oka nisam sklopio. Pribrao sam se i sam sebi zapovjedio: dobio si ono o čemu si sanjao, dobio si ono o čemu maštaju svi dječaci u Hercegovini, glavu gore. I to se preživjelo! Nakon utakmice, na ulazu u zgradu, dočekala me obitelj, prijatelji i sve što je na nogama moglo stajati. Postoje stvari koje se ne mogu izbrisati iz sjećanja. Veliki jugoslavenski klubovi željeli su me dovesti u svoje redove. Na tom putu najviše je otišao zagrebački Dinamo. Prilike u Veležu i Mostaru bile su takve da nitko od nas nije pomišljao o odlasku na neku drugu stranu. A bilo je prilika, poziva i salijetanja. Tko u svojoj sredini ne bi želio imati Envera Marića, vratara jugoslavenske i europske reprezentacije, kome ni njemački “bombarder” Gerd Müller, ni iz jedanaesterca nije uspio dati gol?!
Tko u svom veznom redu ne bi želio imati Franju Vladića, jedinstvenu nogometnu pojavu, nogometaša s računalom u kopačkama?!
U odnosu na velika središta – Beograd, Zagreb, Split i Sarajevo, Mostar je mala sredina. Po općem sudu, igrali smo najbolji i najljepši nogomet, ali nismo uspjeli osvojiti prvenstvo. Uz druge klubove bile su veće sredine, moćniji ljudi u nogometnim, sudačkim i inim strukturama. Na putu do šampionskog naslova ovi kotačići znadu biti presudni.
Prvu utakmicu za nogometnu reprezentaciju odigrao sam u Grazu protiv Austrije. Postigao sam gol. Što mladi reprezentativac može više poželjeti?! Moj nastup zasut je komplimentima sa svih strana. Tada su me prozvali Princem s Neretve i, evo, taj teret na leđima nosim do dana današnjeg.
S Ivicom Osimom, velikom sportskom legendom, i skupinom dragih ljudi, nekoliko godina sudjelujem u radu Odbora za sanaciju naših nogometnih prilika. Vjerujem da smo napravili male pomake. Sada sam u ulozi izbornika i učinit ću sve da naša zemlja ‘ispliva’ tamo gdje joj je mjesto. Na europsku i svjetsku nogometnu scenu.
Okupio sam vrijedne i stručne suradnike. U mom timu dvojica su sugrađana – Slaven Musa, nekadašnji nogometaš Veleža, i dr. Marko Ostojić, nova zvijezda ortopedske, sportske i medicinske znanosti, uopće…”
Dok govori o sportskoj karijeri i planovima s reprezentacijom, Duškove riječi zauzimaju mjeru, ni manju ni veću od one koja je potrebna. Znam – Matun još dulje i više – da Duško Bajević, kao nogometaš, kao trener i suradnik, nigdje nije “džaba krečio”.
Rastali smo u uvjerenju da će izbornik našu zemlju okrečiti najljepšima bojama i da će se s tribina ponovo oriti stara dobra pjesma: “Svaki grad uz naše more ima svoga lera, samo Mostar – Duška fudbalera…”
Ostaje nada! Ostaje nada uz koju najbolje pristaju stihovi nobelovca Ive Andrića:
“Gospode, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj, pošto od tvoje volje sve ovisi, da se nadamo i da naše nade ne ostanu uzaludne”…
Za susjednim stolom u restoranu Romanca ostavili smo dr. Dragana Čovića, rektora dr. Zorana Tomića i njihove suradnike. Pozdravili smo se i pošli svojim kućama.
Pošao je Princ s Neretve sa svojom kontesom Begom koja, otmjenošću i dostojanstvom, šarmom i proljetnim osmijehom, svaki put oduševi. Otišli su ruku pod ruku, jednako sretni kao da su, nakon pola stoljeća, ponovno sjeli u svoj legendarni fićo, registarskih oznaka MO-85-36, i pošli putovima trajnog zanosa i ljubavi.