Prošli tjedan bio je u znaku 25. obljetnice Daytonskog sporazuma koji se Petritschovim amandmanima i Barryjevim izbornim pravilima 2002. pretvorio u postdaytonski nesporazum. U izvornom Daytonu Hrvati su u Domu naroda FBiH imali klub od 30 zastupnika i bila je potrebna polovina njihovih glasova (15) da bi prošlo nešto što bi izglasao Zastupnički dom FBiH, u kojem Bošnjaci imaju znatnu većinu. Pri tomu Hrvati su imali paritet u Vladi FBiH. A onda se netko sjetio, a Barry i Petritsch nametnuli to da konstitutivni narodi u Domu naroda FBiH imaju 17 zastupnika, i da je dovoljna trećina njihovih glasova (šest) da ozakoni ono što je izglasao Zastupnički dom. Netko se dosjetio toga da svaka županija mora imati barem jednog zastupnika Hrvata, a u šest županija Bošnjaci (jer su u njima većina) mogu izabrati potreban broj “svojih” Hrvata i na taj način hrvatsko-bošnjačku Federaciju pretvoriti u bošnjački entitet, gazeći pritom slovo i duh Daytonskog sporazuma. Pa su tako u dvama navratima sastavili Vladu FBiH bez legitimnih predstavnika Hrvata, a u trima navratima Željka Komišića izabrali za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, na svoj način prevodeći Daytonski sporazum i Ustav BiH. Unitaristi u građanskom odijelu ne mogu oprostiti Aliji Izetbegoviću, čijom je apelacijom Ustavni sud BiH 2000. godine presudio to da su Hrvati, Bošnjaci i Srbi konstitutivni narodi na čitavom prostoru BiH, potvrdivši da je konstitutivnost triju naroda natkrovljujuće načelo Ustava BiH. Kivni su na Aliju i rugaju se ZAVNOBiH-u i Daytonu te kažu:
- BiH nije ni hrvatska, ni srpska, ni muslimanska, već – “građanska”!
U vrijeme komunizma za tadašnju BiH vrijedio je takozvani nacionalni ključ po kojem su se u komunistička rukovodstva birali predstavnici triju naroda po logici ZAVNOBiH-a. E, sad oni koji se kunu u Josipa Broza, zaboravili su na njegov nacionalni ključ, a pripremaju “građanski” kalauz kojim bi zaključali bh. Hrvate u rezervate. Sliče onom građaninu BiH kojeg su 1945. zafrkavali:
- Kako se tako lako brzo mijenjaš, prije rata bio si za kralja, onda za Pavelića, a sad si odjednom za Tita?
- Ne mijenjam se ja, oni se mijenjaju – objasnio im je.
Političko Sarajevo drvljem i kamenjem osulo je po Miloradu Dodiku nakon njegova istupa na posebnoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, koja se u Arria-formatu održala u povodu 25. obljetnice Daytonskog sporazuma. Nisu štedjeli ni Dragana Čovića koji je istaknuo nekoliko činjenica koje Valentin Inzko u svom izvješću UN-u nije spominjao. Čović je istaknuo da inzistiranje na ustavnom okviru BiH, koji se temelji na ravnopravnosti naroda, nije zagovaranje podjele BiH te da se prečesto legitimno inzistiranje na pravu i Ustavu proglašava nacionalističkim djelovanjem i da treba prestati s takvim inzistiranjem. Naglasio je to da je konstitutivnost naroda ključna za stabilnost BiH i regije, što je još 2000. godine Ustavni sud BiH izdvojio kao temeljno i natkrovljujuće ustavno načelo BiH.
Inzko je potom kazao da razumije to što su Hrvati frustrirani zbog toga jer im drugi biraju člana Predsjedništva, dodajući kako Bošnjaci ne smetaju Hrvatima da u Hercegovini naprave malu Kaliforniju. Pa i mogli bi da se javni prihodi raspoređuju pravedno. Golubovi na Baš-čaršiji znaju da u raspodjeli javnih prihoda jedan Sarajlija “vrijedi” dva puta više nego ijedan drugi građanin bilo gdje drugdje u FBiH, a posebno u zapadnoj Hercegovini. Unatoč tomu, Sarajevo nije Los Angeles.
Unitarističke snage u Sarajevu svaki pisani akt “čitaju” na svoj “građanski” način. Pa sliče Muji koji s Hasom igrao onu igru gradova, sela i rijeka.
- Hajde reci jednu rijeku s početnim slovom Š – reče Mujo Hasi.
- Šujica! E, sad da čujemo tvoju rijeku s početnim slovom Š – sjeti se Haso i postavi Muji pitanje.
- ŠTOKORAČA – odgovori Mujo.
- E, koja je to rijeka, nikad nisam čuo da se neka rijeka zove Štokorača? – čudi se Haso.
- Kako nisi čuo, bezbroj puta čuo si kako “Divlje jagode” pjevaju: “Djevojko u sutonu tihom pored rijeke ŠTOKORAČA…” – objasni mu Mujo.