Otkad ljudi hodaju zemljom i žive na njoj, svoje odnose uređivali su načinom koji treba jamčiti njihovu slobodu, koji će štititi njihovu obitelj i imovinu. Svaka zajednica, ovisno o zemljopisnim, povijesnim i drugim prilikama, imala je različit sustav običajnoga prava koji je, s vremenom, dograđivala i pretvarala u pisane norme. Norme koje je svatko morao poštovati.
Sustav rimskog prava - Ius Romanorum - koji je vrijedio i u vrijeme cara Justinijana (565. prije Krista), do dana današnjeg predstavlja nenadmašan sustav prava.
Rimski klasični pravnici bili su pravni praktičari. Nisu bili skloni teoriji i filozofiji, nego izgradnji sustava koji će tvoriti, kako se to danas kaže, modernu, pravičnu i učinkovitu pravnu državu.
Na Rimskom forumu istaknuli su 12 bakarnih ploča (Zakon 12 tablica) na kojima su bila istaknuta temeljna načela prava - Honeste vivere, alterum non laedere, sujm cuique tibuere! (Pošteno živjeti, drugoga ne povrijediti i svakome dati ono što mu pripada!)
Temeljna načela rimskoga prava prihvatili su svi civilizirani narodi i na njima gradili svoju pravnu znanost i svoje pozitivno zakonodavstvo. Na koncu, i Europska konvencija o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda svoju filozofiju baštini na tradiciji rimskoga prava.
U vrijeme moga studija, na prvoj godini Pravnog fakulteta morao se temeljito proučiti Ius Romanum - sustav rimskoga prava. Položiti ispit iz rimskog prava kod profesora Mile Borasa na zagrebačkom ili kod profesora Miloša Bajića na sarajevskom Pravnom fakultetu, za svakoga studenta bio je događaj prvoga reda. On se slavio i pamtio!
Među studentima glasila je krilatica: - Onaj tko položi rimsko pravo, dostojan je studija na Pravnom fakultetu, a onaj tko položi građansko i kazneno pravo, dostojan je sudačkog žezla, tužiteljske ili odvjetničke toge.
Jer - položen ispit iz rimskog prava širom je otvarao vrata daljnjeg uspješnog studija i razumijevanja nasljednog, obveznog i drugih pravnih disciplina.
Bio je to pravi - Conditio sine qua non. Bio je to prvi i pravi uvjet svih uvjeta. Rimsko pravo za studente Pravnog fakulteta i buduće suce, tužitelje i odvjetnike, ono je što je anatomija za studente Medicinskog fakulteta i buduće liječnike.
Ni manje, ni više.
U prošloj kolumni pisao sam kako namjeravam još jednom, otvoreno i argumentirano, progovoriti o sustavu obrazovanja, mnoštvu pravnih fakulteta, polaganju pravosudnih ispita, Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću i pogubnoj korupciji u pravosudnom sustavu naše zemlje.
O tim “rak-ranama” govori se na svakom mjestu i u svakoj prigodi.
Prije nekoliko dana u programu televizije TV 1 sudjelovao je glasoviti sarajevski odvjetnik. Doajen je odvjetničkoga reda.
Na upit voditeljice emisije - kako riješiti probleme našeg pravosudnoga sustava - bez razmišljanja odgovorio je:
- Pravosudni sustav treba raspustiti i započeti stvarati novi. Bitno drukčiji!
Izgovorio je to iskusan, stručan i odgovoran čovjek koji u pravosudnim klupama sjedi pola stoljeća. Što se pod njegovom odvjetničkom kožom nakupilo pa je na takav način progovorio?
U vrijeme moga i njegova studija u Bosni i Hercegovini bio je jedan pravni fakultet, jedan profesor rimskog prava i jedan asistent koji se pripremao u dogledno vrijeme preuzeti katedru tog predmeta. Prema mojim saznanjima, na pravnim fakultetima u našoj zemlji izučavanje rimskoga prava “razbijeno” je i svedeno na informativnu razinu.
Nije problem samo u tome!
U vrijeme pisanja ove kolumne studenti prava obrazuju se na dva mostarska, dva sarajevska, jednom zeničkom, jednom tuzlanskom, jednom banjolučkom i jednom bihaćkom državnom fakultetu.
Oko osam državnih, s kraja na kraj naše države, stvorio se prsten od dvadesetak privatnih fakulteta na kojima se izučavaju pravne znanosti.
Vrijeme je da o toj istini netko odgovoran povede računa!
U Europskoj uniji i susjednoj Republici Hrvatskoj nema privatnih pravnih fakulteta?!
Nitko razuman ne može imati ništa protiv privatne inicijative u sustavu obrazovanja, ali svatko se mora upitati imaju li takvi fakulteti potrebnu infrastrukturu i daju li potrebno znanje onima koji će danas ili sutra preuzeti odgovorne ili najodgovornije dužnosti u našem pravosudnom sustavu. Zaprepašten sam slušao ispovijest jednog sveučilišnog profesora koji mi priča kako se na nekim pravnim fakultetima, tijekom dana, može položiti ispit za ispitom.
U drevna antička vremena govorilo se ovako:
- Ako u Ateni nema obućara, Atenjani će hodati bosi. Ako u Ateni nema krojača, Atenjani će hodati goli. Ako u Ateni nema pravih učitelja, Atene biti neće.
Ako tu misao prevedemo u svijet prava, možemo reći da tamo gdje nema pravde i pravičnih sudaca, tu nema ni države ni života.
Zašto to govorim?
U posljednjih petnaestak godina sudjelujem u radu državnoga Povjerenstva za polaganje pravosudnih ispita. Meritorno mogu svjedočiti o znanju koje imaju diplomirani pravnici s državnih i privatnih pravnih fakulteta, oni koji će nakon položenog pravosudnoga ispita uzeti u ruke sudačko žezlo, obući tužiteljsku ili odvjetničku togu.
U civiliziranim zemljama, tako je bilo i u prvoj Jugoslaviji, diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom stjecao je titulu doktora struke. Bio je to ispit po mnogočemu sličan, skoro i ravan, obrani doktorske znanstvene disertacije.
I danas bi tako trebalo biti.
I danas bi diplomirani pravnici s položenim pravosudnim ispitom morali imati titulu doktora struke. Tako je u svim civiliziranim zapadnim zemljama, zašto ne bi bilo i u našoj?!
Ako je tako bilo nekada, nije mi jasno zašto se u našoj zemlji pravosudni ispiti polažu na razini države BiH, Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko.
Čuo sam kako pojedine županije žele donijeti propise prema kojim će se pravosudni ispiti polagati u njihovim ministarstvima pravosuđa. Netko se našali pa reče kako bi bilo najbolje da Pravosudno povjerenstvo hoda od mjesta do mjesta i vidi - ima li tamo netko tko bi želio polagati pravosudni ispit. Pravosudni ispit u jednoj zemlji morao bi se polagati na jednom mjestu, prema jedinstvenom programu i ujednačenim kriterijima.
Ja tako mislim!
Tako misle i drugi, ali nitko ništa ne poduzima.
Muk!
I ptice na grani govore da se u našem pravosudnom sustavu, s vremena na vrijeme, oglase korupcijske afere. Pouzdano znam kako većina sudaca i tužitelja posao obavlja savjesno, stručno i predano, bez primjerenog društvenog statusa, i za dohodak koji nije primjeren zvanju suca i tužitelja.
Pojedinci koji nisu dorasli časnom zvanju i pozivu stvorili su percepciju o pravosuđu u koje malo tko može vjerovati. U civiliziranim zapadnim zemljama ljudi vjeruju samo policiji i sudu - sucu i policajcu i nikome drugom.
Tko bi za ovakvo stanje mogao biti odgovoran?
Ogromna odgovornost leži na Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću i njegovu odabiru onih koji nisu dostojni sudačkoga žezla i tužiteljske toge. Ovo pravosudno tijelo mora bi biti drukčije koncipirano. U njegovu radu mogu sudjelovati samo najiskusniji, najumniji i najčestitiji suci i tužitelji. Samo oni, i nitko drugi!
U Sudbenom i tužiteljskom vijeću nema mjesta za sveučilišne profesore i odvjetnike.
Jedni su završili ciklus pravnog obrazovanja, a drugi su u ozbiljnom sukobu interesa. I konačno, Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće mora biti odmaknuto od svakog političkog doticaja, pogotovo utjecaja.
Danas tako nije!
Tamnu stranu našeg pravosudnoga sustava predstavlja Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine.
Nažalost, ali tako je!
Glavni tužitelj BiH i njegov prvi zamjenik razriješeni su časne dužnosti i optuženi za više teških kaznenih djela. Predstoji im složen i neizvjestan ishod kaznenih postupaka. I bez njih, ugledu našeg pravosuđa nanesena je teško popravljiva šteta.
Ako se tom popisu pridruže dva prethodna razriješena glavna tužitelja i onaj treći koji je pravomoćno osuđen i upućen na izdržavanje kazne zatvora, komentar je nepotreban i suvišan. Nered i neodgovornost zavladali su našom vrhovnom tužiteljskom institucijom. Vidjet ćemo što će nam donijeti izbor novoga glavnog tužitelja.
Prije dvije godine pravosudnu scenu naše zemlje vulkanskom erupcijom protresla je vijest kako je istaknuta sutkinja Suda BiH uhićena i optužena za počinjenje ozbiljnog kaznenog djela. Poznavao sam osumnjičenu sutkinju. Znao sam, a tako su i drugi govorili, kako ide u red najboljih kaznenih sudaca. Tako smo mislili i mi koji smo s njom surađivali u Povjerenstvu za polaganje pravosudnih ispita. Samo su zluradi vjerovali kako je sutkinja ovakvog profila i formata počinila ono što joj je stavljeno kao grijeh. U nevjerici smo se pitali zašto se proces vodi pred nenadležnim sudom BiH? Je li u pitanju obračun unutar kuće i želi li netko predmet i proces držati u svojim rukama.
Kada sam čuo za tu vijest, sjetio sam se tuzlanske sutkinje Dijane Milić i njezine sudbine. I ona je, kao izvrsna i svom poslu posvećena sutkinja, bila optužena za počinjenje ozbiljnog kaznenog djela. Sumnja i optužba temeljili su se na iskazu osobe najnižih ljudskih i moralnih vrijednosti. Krhke tjelesne građe i krhkog zdravlja, nije izdržala nepravdu. Umrla je na početku sudskog procesa. Umjesto odvjetničkoga pledoajea, pred mnoštvom svijeta, od svoje klijentice oprostio sam se posmrtnim govorom.
Osuđujuća presuda u predmetu sutkinje Suda BiH ukinuta je i predmet vraćen na novi postupak sudu niže nadležnosti. Po svemu sudeći, i u tom predmetu optužba se temelji na iskazima osoba sumnjivih moralnih vrijednosti. Za optuženu sutkinju i za pravosudni sustav naše zemlje radosna vijest bila bi oslobađajuća presuda. Ja u nju vjerujem! Tužiteljstvu BiH i tako se znaju dogoditi veliki, teško objašnjivi profesionalni promašaji.•