U Aleju velikana na Mirogoju stiglo je tijelo Miroslava Ćire Blaževića, a zagrebačka Špica ostala je bez svoje ikone. No, Ćirin jedinstveni duh ostaje lebdjeti nebom iznad Zagreba, i ne samo Zagreba već i iznad čitave Hrvatske kojoj je darovao svjetsku nogometnu broncu, ali i njegove rodne Bosne i Hercegovine. Kad je pao veliki nogometni hrast, zatresla se Maksimirska šuma, kao što su se tresle maksimirske tribine Ćirine 1982. godine.
Voltaire reče da su anegdote svjetlucavi prah koji iza sebe ostavljaju velike ličnosti. Nietzsche će ga dometnuti i kazati kako su samo tri anegdote dovoljne da bi opisale nekog čovjeka, a da je za nekoga dovoljna samo jedna. No, o Ćiri ih ima bezbroj. Mnoge smo mogli čuti i pročitati proteklih dana. Jednoj posebnoj nazočili smo i sami. Naime, pisac ovih redaka bio je jedan od organizatora Ćirina gostovanja na tribini u prepunom širokobriješkom hotelu Park krajem 80-ih godina. Neki dužnosnici tadašnje vlasti odgovarali su Ćiru od posjeta tadašnjoj Lištici, koja je u doba komunizma smatrana "nacionalističkim leglom", uvjeravajući ga da će ga smatrati još većim hrvatskim nacionalistom. No, Ćiro je stigao u Široki Brijeg, tadašnju Lišticu, u društvu legendarnog radijskog reportera Ive Tomića i genijalnog Tomislava Židaka, tada novinara Sportskih novosti. Nakon ovacija na tribini u prepunom hotelu Park posjetili smo kiparicu Sofiju Naletilić Penavušu. Ćiro je na svoj način darivao Penavušu, a ona je njemu darovala figuru dvoglave sove koja je imala dva kljuna i dvoje oči te mu kazala:
- Ovako ti, moj Ćiro, govore u lice kad su s tobom, a ovako iza leđa!
Ćiro se nasmijao na Penavušine riječi jer je i sam to znao, a Tomić i Židak, koji su najbolje poznavali Ćiru, a još više voljeli, bili su oduševljeni riječima stare Hercegovke. Sutra je, naravno, pisac ovih redova bio pozvan na informativni razgovor, ali se izvukao na neke fore koje je možda od Ćire naučio. Još jedna osoba koja je rođena u Hercegovini (u Rami) i s kojom se Ćiro rado družio kazala je o njemu nešto što ga je kasnije pratilo u životu. Naime, Veselko Tenžera, pero svih hrvatskih pera, napisao je nakon Dinamova trijumfa 1982. godine: "Hoće li hrvatski jal pojesti bijeli šal?!"
Ćiro je znao s nogometašima, ali i s navijačima, medijima i ženama. Znao je galamiti na igrače za nešto benigno, ali i zažmiriti na neke njihove nepodopštine, za dame je uvijek imao spremljene ruže i bombonijere, ni jednog novinara nije odbio za izjavu ili intervju, rukovao se sa svim navijačima. Čuli smo od Ćirinih nogometnih sinova na kakve ih je sve moguće i nemoguće načine motivirao njihov Tata, Šef. A znao je 1982. nadmudriti beogradske mange iz Nogometnog saveze Jugoslavije i drugove iz Centralnog komiteta.
Pričao je kako je nazvao Zdravka Jurčića Miša i upitao ga kako bi on markirao Bierhoffa protiv Njemačke 1998., a Miš mu kratko odgovorio:
- Treba markirati njegova dodavača!
Za Capella i Mourinha kazao je:
- Da su rođeni u Travniku, ne bi stigli dalje od Turbeta (mjesto u travničkoj općini)!
Pitali su ga bi li i on, kao njegov omiljeni Cico Kranjčar, kao izbornik, pozvao sina u reprezentaciju.
- Šta, sina, sine, ja bih pozvao i kćerku - odgovorio je Ćiro u svom stilu.
Netko je kazao da ljude ne dijeli na bogate i siromašne, lijepe i ružne, pametne i glupe, već samo na zabavne i dosadne. A Ćiro je bio neizmjerno zabavan, duhovit, elokventan pa su se mediji utrkivali u tome tko će mu dati više prostora. Tako je Ćiro, nogometni mag, manga, fakin, gospon, šarmer, erudit, šoumen i džentlmen, u medijima nekoliko desetljeća imao svoj – reality show! Ćirin šarm ozbiljna je tema za psihologe. Kad smo kod Ćirina šarma, valja se prisjetiti riječi Sigmunda Graffa: "Sjedište je šarma u duši!" A Ćiro je bio duša od čovjeka, slažu se mnogi. Možda su zato njegove psovke i nezgrapne riječi zvučale gotovo nevino. Svojim jezičnim eskapadama nasmijao je svoju vjernu publiku i tako postao – psihoterapeut nacije. Duhoviti Ivo Tomić za Ćiru je jednom u svom stilu kazao da ima lice Delona, a dušu demona! No, Tomić je znao Ćiru u dušu i znao je da je njegova duša više anđeoska.
O Ćiri su snimani dokumentarci, a zaslužio je i snimanje igranog filma o sebi. Ćiro je kao dijete imao neku malu ulogu u predstavi Hrvatskog doma u Travniku. No, tko bi ga u igranom filmu mogao glumiti? Teško je među glumcima naći facu približnu Ćirinoj. Teško da bi ga mogao dobro glumiti i Alain Delon dok je još bio mlad francuski ljepotan. Jer Ćirin šarm, duhovitost i ukupni habitus su jednostavno – neponovljivi. I nezaboravni.