Podmoskovske večeri
Kad bi znali vi,
dragi drugovi,
podmoskovske večeri…, refren je dobro znane ruske romanse.
Danas se svira druga, brutalna, ukrajinska ratna glazba.
Vrag je đavlu u svatove doš’o, pjeva crnogorski pjesnik Njegoš.
Četvrtak je, 24. veljače 2022. godine.
Rano ujutro, dok je Europa, neodlučna i slabo organizirana dama, bezbrižno drijemala, međunarodni putnički vlak iskočio je iz svojih tračnica. Vozio je od Moskve, preko duhovnog, kulturnog i historijskog središta Ruskog Carstva - grada Kijeva do Odese, milijunskog velegrada, snažnog gospodarskog čvorišta na obalama Crnog mora. Trasa pruge duga je tisuću tri stotine i trideset kilometara.
Na pograničnom prijelazu između nuklearno potentne Rusije i prostorno velike Ukrajine sve se stropoštalo. Prasak sudara bio je snažan.
Razoran!
Nikada više neće biti kako je bilo samo dan ranije. Nekada ljudi vrijeme mjere na ono prije i poslije Krista, nekada na ono prije i poslije nove ere - sve su prilike da će se novo mjeriti na ono prije i poslije 24. veljače 2022. godine.
Daj Bože da tako ne bude!
Jer dobro je nekada u prosudama pogriješiti!
Putnici iz proklizalog putničkog vlaka počeli su presjedati. Počeli su prelaziti u nove vlakove i čekati svoje vlakovođe da uz njih stanu i zaštite ih.
Svijet se podijelio!
Svaki razuman čovjek vidi da su novi putni pravci nesigurni. Od blokovskih nadmetanja i podmetanja, zlih namjera i podmuklih planova, tračnice su zahrđale. Na novom pograničnom prijelazu može doći do novog iskliznuća i sudara bjelosvjetskih razmjera. Svijet se počeo mjeriti opakom razdjelnicom.
Mi smo na jednoj.
Oni su na drugoj strani.
Svatko misli da je u pravu.
A tako biti ne može.
Engleska, Francuska, Italija, Kanada, Nizozemska, Njemačka i još dvadesetak zemalja zapadnog svijeta, pod dirigentskom palicom Sjedinjenih Američkih Država, proglasilo je Rusiju terorističkom zemljom. Proglasili su je za ozbiljnu opasnost za globalni mir. Rusija i sve zemlje oko nje moraju podnijeti posljedice nepromišljenih poteza, poručili su s madridskog summita. Jer glazba podmoskovskih večeri svira koračnice i pokopne marševe. Ratnička glazba sve je jača, snažnija i zlokobnija.
Mora se zaustaviti!
Na drugoj strani ratoborni Rusi poručuju:
”Izdali su nas!
Mi im ne vjerujemo!
Davno smo se sporazumjeli da se snage NATO saveza neće širiti i da oko naših granica neće postavljati nuklearno oružje i graditi vojne baze. Što se dogodilo? Švedsku i Finsku, naše prve susjede, zemlje stoljetne neovisnosti, stavili su pod svoju upravu. Oko naših granica niču vojne baze, utvrde i aerodromi zastrašujućih mogućnosti. Niču poput gljiva nakon obilnih kiša.
Bez odobrenja Ujedinjenih naroda brutalno su intervenirali u Afganistanu, Pakistanu, Vijetnamu i drugdje. Uzburkali su more zajedničke povijesti. Tko im može vjerovati? Prije dva stoljeća prema našoj zemlji krenuo je francuski vojskovođa Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Pošao je s idejom novog svjetskog poretka, nove zajedničke domovine - ujedinjene Europe bez granica. Iza ovog pohoda ostali su milijuni pobijenih sunarodnjaka.
Mi se moramo braniti!
Moramo ih odmaknuti od naših granica!”
Je li ovo sve ovako?
Je li Vladimir Putin poželio biti novi car Petar Veliki? Je li odlučio pod svoju upravu vratiti i ponovno snažno zagrliti Bjelorusiju, Čečeniju, Gruziju, Ukrajinu, Kurdistan, sve druge stanove i cijeli okoliš nekadašnjeg SSSR-a? Sve ono što smatra poludržavnim tvorevinama i otrgnutim ruskim provincijama? Pogrešna procjena, velika ambicija, votka i plitka pamet, cijeli svijet u propast mogu odvesti.
Planovi jednih i drugih ostali su goli poput puža kada s njega padne kućica. Na ukrajinskom brvnu srela su se dva ovna - dva imperijalistička pokreta. Vrijeme je za staru i novu molitvu: sačuvaj nas, Bože, kuge i korone, rata i poraća, lažnih prijatelja i zle 2022. godine. Pred nama je vrijeme velike, globalne neizvjesnosti. Samo Bog zna što će nam donijeti rane jesenje kiše i prve pahuljice sibirskog snijega i leda.
Ni u našem susjedstvu ništa nije mirnije ni sigurnije.
Susjedna, kočoperna Republika Srbija na historijskoj je kušnji i razdjelnici. Nisam vojni, nisam ni duhovni analitičar, ali sve upućuje na zaključak da više, dalje i dublje ne mogu pomoći molitve, a još manje mošti svetog Vasilija Ostroškog.
Morat će se u kolo ući.
Morat će se zaigrati NATO zavrzlama.
Nije lako!
Morat će se!
Morat će na novim izborima Srbija, jednako tako i Republika Hrvatska, vidjeti što će sa svojim predsjednicima. Jesu li oni - onakvi kakvi jesu - nagazna mina i ozbiljna prepreka miru? Posebice u našoj zemlji, Bosni i Hercegovini. Jedan se, preko Aleksandra Vulina, aktualnog ministra unutarnjih poslova, sustavno obračunava s Republikom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, svojim prvim susjedima, a onaj drugi, predsjednik Republike Hrvatske, sa svojom Vladom i cijelim svijetom.
Za svoje ministre obrane i vanjskih poslova kaže da su to dvije dvorske lude. A te dvorske lude uzvraćaju i kažu: Naš predsjednik je lud čovjek!
Politički razvrat!
O, sram i grdoba!, pjeva crnogorski pjesnik Njegoš
Podveleške izmaglice
Biskup dr. Josip Juraj Strossmayer (1815. - 1905.) potječe iz kroatizirane njemačke obitelji. Filozofiju je doktorirao u Budimpešti, a kanonsko pravo u Rimu. Dvostruki doktor znanosti bio je sveučilišni profesor u Beču. Bio je predani ilirac, začetnik slavenskog zajedništva i blizak prijatelj Josipa bana Jelačića.
S vremenom je dr. Josip Juraj Strossmayer postao utemeljitelj središnjih hrvatskih kulturnih institucija. Tako i Akademije za znanost i umjetnost. Znao je prosvijećeni biskup što za mali narod znači najviša znanstvena i kulturna ustanova. Davne 1860. godine Banskoj je upravi doznačio donaciju od 50 tisuća forinti za početak rada.
Dr. Strossmayer sa svih strana prikupljao je sredstva za novu velebnu zgradu u Zagrebu i mnoge druge stvari. Slijedio je nauk i praksu svog predčasnika nadbiskupa dr. Juraja Haulika (1788. - 1869.). Za prvoga predsjednika imenovao je dr. Franju Račkog, po sudu mnogih, najznačajnijeg hrvatskog historičara. Na čelu Akademije ostao je dvadeset godina (1860. - 1880.).
Za ova dva desetljeća Akademija je, zaslugom prosvijećenih biskupa Josipa Jurja Strossmayera (kroatiziranog Nijemca) i dr. Jurja Haulika (kroatiziranog Slovaka) stvorila uvjete za uspješan rad. Eto, tako su prije 160 godina razmišljali i djelovali prosvijećeni narodni biskupi.
A danas?
Samo izmaglica i prazna priča.
Na opće odobravanje Grad Mostar dopustio je preimenovanje nekoliko gradskih ulica. I u ovom poslu očitovala se izmaglica i površnost. U znanstvenoj, gospodarskoj i kulturnoj povijesti grada Mostara obitelj Smoljan ostavila je velik i neizbrisiv trag.
Dr. Rada Smoljan i dr. Bariša Smoljan bili su prvi studenti Juridičkog fakulteta cara Franje Josipa u Zagrebu. Vlado Smoljan, sin dr. Rade (1926. - 2008.), po općem je sudu bio najugledniji i najuspješniji gradonačelnik grada Mostara. Takva dugo biti neće.
Prije deset godina Matica hrvatska dostavila je Gradskom vijeću obrazložen prijedlog da most u Sutini ponese ime mr. Vlade Smoljana, graditelja i pjesnika. S vremenom je takav zahtjev obnovila. Hrvatska akademija za znanost i umjetnost održala je znanstveni simpozij o liku i djelu gradonačelnika Vlade Smoljana. Radmilo Andrić, bivši gradonačelnik Mostara, podržao je ovaj prijedlog s obrazloženjem koje je teško i opisati.
Što se dogodilo?
Gradonačelnika Vlade Smoljana nitko se sjetio nije.
Ni imena mostu ni nekoj novoj ulici.
Što za povijest grada Mostara znači ime pjesnika Tina Ujevića?
Uz Vladu Smoljana, gradonačelnika, graditelja i pjesnika, Bosanca s dna kace - nobelovca Ivu Andrića, pjesnika i slikara Vladu Puljića, slikara i sveučilišnog profesora Jusu Nikšića, enciklopedista i književnika Predraga Matvejevića, Muhameda Mujića - Mesija prije Mesija?
Pošteno i objektivno - ništa!•