Kada putnik i namjernik napusti poluotok Pelješac i u Orebiću, drevnom pomorskom gradu, uđe na brod ili brodicu te krene prema Korčuli, malo tko je svjestan da ide u susret gradu čija povijest seže u stara, prastara vremena. U dvanaesto stoljeće prije Krista.
Legenda kaže kako je grad Korčulu utemeljio trojanski junak Antenor baš u vrijeme kada je na zapadnoj obali Jadranskog mora podizao drevnu Padovu. Prema legendama koje se prenose s koljena na koljeno, Korčula i Padova vremenske su vršnjakinje. Sudbina im nije bila ista.
Ni približno ista!
Ovisno o vojnoj moći i drugim geopolitičkim prilikama, svatko je želio jednog jutra osvanuti na čarobnom otoku Korčuli. Zato i jesu njegovim obalama protutnjali Iliri, Grci, Rimljani, Bizant, a kao valovi na morskoj pučini, smjenjivale se okupatorske vlasti Venecije, Austrije, Francuske, Italije i Njemačke. Tko je god mogao ili mislio da može, pokušao se iskrcati i otok zauzeti.
Od početka petnaestog stoljeća otok se nalazio u sastavu Dubrovačke Republike, a od 1945. godine kao sastavni dio Republike Hrvatske. Tako su drevni otok i njegov najveći grad Korčula našli smiraj u povijesnim, prirodnim granicama suverene Republike Hrvatske.
Korčula se ponosi bogatom kulturnom tradicijom, a napose Markom Polom (1254. - 1324.), svojim slavnim moreplovcem. Markovi zapisi o višegodišnjem plovidbenom putu do daleke Kine, susretu s velikim mongolskim kanom i dvadesetogodišnjoj službi u njegovoj pekinškoj prijestolnici neprocjenjivo su povijesno štivo.
Krajem prošlog stoljeća, zapravo za vrijeme Domovinskog rata, upoznao sam četvoricu Bašića, Posušaka, koji su, poput slavnog Marka Pola, pošli u susret drevnoj Kini i njezinu mnogoljudnom tržištu. Kad god bi razgovarao s Franjom, Tomislavom, Ferdom ili Ivanom sjetio bih se Marka Pola i divio se ljudima koji su s jasnim poslovnim vizijama odlučno krenuli put Šangaja. U daleki, nepoznati svijet.
Prvi susjed grada Korčule mali je otok Badija.
Etimologija imena otoka veže se uz latinski korijen riječi abbatia - opatija, što upućuje na zaključak da su tu duhovni mir oduvijek tražili svećenici i crkveno osoblje.
U povijesnim knjigama Dubrovačkoga arhiva otok se prvi put spominje 1368. godine. Zanimljivo je da su ga tridesetak godina poslije (1392.) naselili svećenici franjevačkoga reda Bosne Srebrene. Na otoku na kojemu su se družili ljudi i jeleni svećenici su živjeli mirno. Tako je bilo u 14., 15., 16., 17., 18., 19. i prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Svećenike, duhovnike i crkveno osoblje nitko nije uznemiravao.
Zlo se dogodilo 1950. godine. Komunističke vlasti svećenike su bez milosti protjerale s otoka, samostan opustošile i pretvorile ga u sportski centar i turističko odmaralište. Natpis “Uvijek treba moliti, nikada ne klonuti” zamijenili su drugim s velikim crvenim slovima kojima je bilo ispisano: “Smrt fašizmu, sloboda narodu”.
Koja sloboda?
Koja pravda?
Ne ponovilo se!
Odlukom Vlade Republike Hrvatske, samostan je vraćen Franjevačkoj provinciji svetog Jeronima u Zadru (2003. godine), a dvije godine poslije ugovorom onome tko ga je izgradio - Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji.
Kada je 2005. godine na otok Badiju došao fra Jozo Zovko, planetarno poznati svećenik, počela je mukotrpna obnova “od poda do krova”. Nakon desetljeća teških, često i zahtjevnih radova, Franjevački samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije uskrsnuo je i postao Centar kulturne duhovnosti. Postao je otok na koji se s radošću dolazi i hodočasti. Sa svih strana! Tako je uvijek i svugdje gdje ovaj karizmatski svećenik osvane. U Međugorju, Tihaljini, Širokom Brijegu i otoku Badija ostala su veličanstvena djela. Nije mu bilo lako. Samo čovjek hercegovačkoga domoljublja i franjevačke pobožnosti može uraditi ono što je za svog života uradio fra Jozo Zovko.
Kada je 1980. došao u Međugorje, u svoju novu župu, nije mogao pretpostaviti što će se dogoditi godinu dana poslije i kojim će putom krenuti njegov svećenički poziv.
Zaprepašten, našao se među djecom (24. lipnja 1981.) koja su tvrdila da im se na brdu u Bijakovićima ukazala Blažena Djevica Marija. Malo se o tome piše kako je on, kao mjesni župnik, događaju pristupio ozbiljno i odgovorno, u nastojanju otkloniti moguću lakomislenost i zablude adolescentne djece. Pitao je, provjeravao, sumnjičio, pa opet isto - provjeravao, uspoređivao i propitivao.
Kada je vijest o ukazanju odjeknula svijetom, Međugorje je postalo duhovno središte. Poredak je bio nemilosrdan. Uznemirio se! Prema mjestu ukazanja uputio je specijalne policijske postrojbe, pse čuvare i tragače, počeo ljude privoditi i uhićivati.
U govoru na Tjentištu 4. srpnja 1981. visoki politički dužnosnik Branko Mikulić žestoko je napao međugorske događaje. Krstio ih je kleronacionalizmom, zamalo i ustaštvom. - Napadnut je društveni poredak, samoupravni socijalistički sustav te bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti - grmio je drug Branko. To je bio signal i poziv za konačan obračun. Na udaru kaznenog progona našao se fra Jozo Zovko.
Ozračju progona u Čitluku se (17. kolovoza 1981.) pridružio i Ivo Jerkić, visoki politički dužnosnik, dijete broćanskoga kraja. Tu istu večer fra Jozo je bio uhićen i s lisicama na rukama proslijeđen u Okružni zatvor u Mostaru. Nedugo zatim bio je optužen za teška kaznena djela.
U tom procesu je Sveto pismo, ono što svećenici izgovaraju prilikom služenja svete mise, pretvoreno u okosnicu optužnice. Nije bilo milosti. Fra Jozo Zovko osuđen je na tri godine zatvora. Kaznu je izdržavao u Kazneno-popravnom zavodu u Foči.
Kada je pao Berlinski zid i sasuo se komunistički sustav, glavni svjedok optužbe molio je za ispovijed i oprost: - Lagao sam, govorio sam ono na što su me natjerali, stid me je, kajem se.
Evo čistih zakonskih uvjeta za obnovu nečasnog mostarskoga sudskog postupka. U to vrijeme bio sam mlad odvjetnik. S predstavnicima Franjevačke provincije razgovarao sam o mogućnosti preuzimanja obrane. Fratri su mudri ljudi. Zaključili smo da je zbog posebnih okolnosti korisnije angažirati jednog splitskog ili zagrebačkog odvjetnika. Tako je obranu preuzeo poznati zagrebački odvjetnik Milan Vuković.
U knjizi “Čl. 133. nad Međugorjem” odvjetnik Vuković prikazao je tijek i ishod kaznenog procesa, ali i zabrinutost svoje supruge kada je doznala da se odlučio poći u Mostar i preuzeti obranu fra Joze. Na listu papira, uz ostalo, napisala mu je: “Znadeš li da su naša djeca mala i da im još trebaš”. Ozračje je bilo užareno. Zaista, užareno!
Početkom prošlog mjeseca u moj ured stigao je poziv koji u kolumni u cijelosti želim citirati: - Zahvaljujem onom, koji me je smatrao dostojnim povjerenja i uzeo me u svoju službu. Čast mi je i milost pozvati Vas na obilježavanje 50. godišnjice svećenstva, koju ću proslaviti 6. kolovoza 2017. godine u 10 sati, u crkvi Gospe od Milosti na otoku Badiji kod Korčule - fra Jozo Zovko, o.f.m.
Zastao sam! Ponovno čitam, vidim piše: - ... na otoku Badiji kod Korčule. Bože, pitao sam se zašto planetarno poznati svećenik ne slavi svoj zlatni jubilej u rodnom Širokom Brijegu, u Međugorju, u središtu Hercegovačke franjevačke provincije? Pitanje do pitanja. Dok sam čitao poziv u glavi mi sijevnuše sjećanja na potporu koju je fra Jozo dao djelovanju mostarskoga ogranka Matice hrvatske. Dolazak na predstavu Dubrovačkih ljetnih igara, na predstavljanje monografije i zagrebačko otvaranje izložbe Marina Topića događaji su koji su dostojni najdubljeg poštovanja.
Velika su domoljubna djela ostala iza ovog karizmatičnog svećenika. Za vrijeme rata u dva navrata govorio je u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, nekoliko puta u Strasbourgu u Europskom parlamentu, apelirao kod moćnih država da se rat zaustavi.
Samo jedna velika knjiga, a ne ova kolumna, može pobrojiti ustanove i udruge koje su nastale fra Jozinim zagovorom, knjige koje su nastala na temelju njegovih propovijedi prevedenih na diplomatske i druge jezike ovoga svijeta. Među brojnim priznanjima čini mi se kako treba izdvojiti poziv katoličkih biskupa da 2000. godine propovijeda u Betlehemu na obilježavanju godišnjice rođenja Isusa Krista te povelju iz 2002. godine kojom mu je papa Ivan Pavao II. udijelio poseban apostolski blagoslov. Može li živ čovjek, svećenik, doživjeti veće priznanje, uvažavanje i poštovanje.
Svećenik koji je za svoju vjeru robovao, kome su bile širom otvorene govornice Ujedinjenih naroda i Europskog parlamenta, svako kraljevsko prijestolje, kome je papa Ivan Pavao II. dao poseban blagoslov svoj veliki - zlatni jubilej danas, 6. kolovoza, slavi izvan svoje Hercegovine.
Zašto?