Kad je frka, nema Bruxellesa. Tu rečenicu izrekao je ovih dana predsjednik Republike Zoran Milanović, komentirajući nabavu cjepiva. Na stranu sada to što istu misao ovih dana kroz svoje intervjue provlači i mađarski premijer Viktor Orban. “Da smo slušali Bruxelles, znate kad bismo donijeli zakon o konverziji kredita sa švicarcima”, govori Milanović dvije-tri rečenice ispred spominjanja frke. Istina, na taj zakon njegovu Vladu nije inspirirao Bruxelles i europska praksa, nego - vidi slučajnosti - Orbanova Vlada, koja je isto to napravila par godina prije Milanovićeve, samo što ideja čak nije ni bila Orbanova, nego ju je on “posudio” iz izbornog programa krajnje desne mađarske stranke Jobbik, koja mu je u to vrijeme prijetila u anketama, pa je taj manevar Orbanu bio poslužio da odbije tu prijetnju. Zanimljivo je to neočekivano kolanje političkih ideja u Europi. Jedan dan mađarski nacionalisti shvate da ne mogu privlačiti birače samo pozivima na progon Roma i drugih manjina, nego ih trebaju namamiti i tako što će ih izvući iz ralja nepovoljnih bankarskih kredita; a drugi dan to postane šlagerski potez socijaldemokratske vlade u Hrvatskoj, na koju je Milanović i danas, s pravom, ponosan.
Između te dvije rečenice, Milanović je ugurao još i ovo: “Ako je dostupno, cjepivo bih kupio i od čečenske mafije”! “Karikiram”, odmah nadopunjuje, ali tu nije sasvim jasno je li na djelu predsjedničko karikiranje ili karikaturalno predsjedanje. Jer, ideja da bi se cjepivo, koje se daje zdravim ljudima i u koje zdrav čovjek može biti siguran samo ako ima pouzdanje da je u bočici ili dozi zaista to što piše da je bočici te da nije izgubilo svojstva u transportu i skladištenju (što su za većinu tih cjepiva delikatne faze koje bismo, dakle, trebali prepustiti mafiji), jedna je od vjerojatno najluđih izjava koje je o cjepivu protiv Covida-19 izrekao bilo koji predsjednik države ili vlade u svijetu.
Ali, na stranu sada sve to. Postoji jedno važno društveno pitanje koje izvire iz stava “kad je frka, nema Bruxellesa”. To je pitanje kako Hrvatska doživljava svoja savezništva, svoje punopravno članstvo u Europskoj uniji i NATO-u. Kao transakcijski odnos, u kojemu do savezništva i saveznika držimo samo dok od njih imamo financijske koristi, dok se transakcije slijevaju redovito i obilno? Drugim riječima: s vama možemo samo dok vas muzemo? Ili možda kao odnos do kojeg nam je stalo i u vrijednosnom smislu, jer osjećamo da u te saveze pripadamo jer dijelimo iste vrijednosti.
Kad je prije 11 mjeseci izbila globalna pandemija, pa počelo panično zatvaranje država članica EU u sebe i u svoje granice, čulo se i tad povika da u tom trenu EU ne postoji. Da je, dakle, nastala frka u kojoj automatski više nema Bruxellesa. Ali kad je potom u EU smišljen novi fond za oporavak od korona-krize, prilično golem iskorak u smislu europske solidarnosti, zahvaljujući kojemu Hrvatska može očekivati da će joj se udvostručiti transakcije iz Bruxellesa - onda nam opet Bruxelles nije tako mrtav, nego jedva čekamo da ga duplo izmuzemo. Potom se, u drugom valu, isporuka cjepiva kroz zajedničku nabavu na razini EU pokaže sporijom od očekivane, i eto našeg predsjednika Republike s naravoučenjem “kad je frka, nema Bruxellesa, radiš u svom interesu”. A i Vlada koja jedan dan najavi nabavu ruskog cjepiva po mađarskom modelu, drugi dan se pravi kao da ništa takvog nije najavila…Sve je to legitimno, sve ok, Hrvatska može, ako to želi, biti država i nacija koja do Europe i zapada drži onoliko dugo dok stižu transakcije, a one sekunde kad transakcije kasne gubi vjeru u savezništva koja je odabrala svojom voljom, kao suverena i samostalna država. Samo, ako je tako, što to govori o nama samima? I koliko mislimo da smo vrijedni tim savezima ako ih sami smatramo vrijednima isključivo transakcijski? Ako im pjevamo “mi smo ovdje samo zbog para”, kao KUD Idioti…
U tom traženju idealnog mjesta pod suncem tih saveza, za Hrvatsku je najbolja situacija ona u kojoj, naravno, i prima pomoć, kao što prima; i da tu i tamo može pokazati zahvalnost, pa i kroz solidarnost na nekim područjima gdje sama može pomoći drugima; ali i da ne gubi svijest o tome zašto pripada tu gdje pripada. A to “zašto” nisu samo transakcije.A što se brzine cijepljenja tiče: postoje barem dvije države iz skupine sedam industrijski najrazvijenijih država svijeta (G7) koje su u tome zasad sporije od Hrvatske. Nije neka brzina, ali nije ni nikakva.