Evo jedne vijesti Dnevnika.hr iz 2009. godine: “Poznati zagrebački odvjetnik Miroslav Šeparović prisegnuo je za Ustavnog suca. I dobro se nasmijao kada smo mu spomenuli studentske dane. ‘Kao korčulanski student došao sam u Zagreb i bilo mi je bitno završiti studij brzo i završio sam ga u četiri godine. Imao sam dvojku iz ustavnog prava, ali sam imao i trojke i četvorke. Uglavnom sam bio dobar student’, rekao je Miroslav Šeparović na upit o dvojci iz Ustava”. Očito na ispitu iz ustavnog prava nešto nije znao ili je znao slabije, ali se provukao. Netko će reći da mu to nije preporuka, pogotovo za najviše, predsjedničko mjesto u Ustavnom sudu, ali mora li loša ocjena na studiju značiti da će netko biti i loš sudac? Osim što je morao priznati neslavnu dvojku iz predmeta koji mu je za sadašnju dužnost bio najvažniji, Šeparović se morao braniti i od kumstva s Vladimirom Šeksom, tvrdio je da moćni hadezeovac nije imao utjecaja na njegov izbor te istaknuo: “Ja ću biti hrvatski ustavni sudac, a ne ustavni sudac ni jedne političke stranke”. No njegova ocjena iz ustavnog prava i kumstvo sa Šeksom nisu jedine tamnine u slici o Ustavnom sudu. Bilo je još spornih sudaca, a slučaj Slavice Banić, koja navodno nije imala dovoljno pravničkog radnog staža, dospio je sve do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Bilo je i nekih pokušaja sudaca da pod pritiscima izvana utječu na odluke Suda. No možda je najveća nevolja što ćete, gledajući popis ustavnih sudaca, naići na podosta imena negdašnjih političara iz HDZ-a ili SDP-a, pa i nekih koji su se u političarskom poslu kompromitirali. Po zdravoj pameti svi bi na popisu trebali biti priznati stručnjaci koji su se obrazovanjem i radnim iskustvom dokazali kao najbolji hrvatski pravnici kakvi i trebaju sjediti u Ustavnom sudu. Ne bi smjeli pripadati nijednoj stranci niti bi u biografiji smjeli imati najmanju mrlju. Jer, to je najviša, posljednja instanca koja odlučuje o valjanosti zakona, političkih i drugih odluka i postupaka, konačnoj pravdi te sudbini zakona, pojedinaca, ustanova, tvrtki pa i države. Ni zaprežna kola nećete dati u neiskusne ruke a nekmoli tako sudbonosnu instituciju. Stranačka pripadnost, loše ocjene na fakultetu, kumstva s moćnim političarima, sumnje u nedovoljnu stručnu spremu, pokušaji pojedinih sudaca da pod različitim pritiscima utječu na važne odluke – sve su to razlozi sumnji u pouzdanost najviše sudske instance u državi. Pa i sumnji u najnoviju odluku kojom su odbačeni zahtjevi da se utvrdi ustavnost odredbi po kojima se bira predsjednik Vrhovnog suda. Tako su Milanovićev prijedlog za predsjednicu toga suda odbili i Hrvatski sabor i Ustavni sud. Mnogi političari i medijski komentatori doživljavaju Milanovića samo kao svađalicu i majstora uvreda, no riječ je o sukobu u samom vrhu države u kojem argumentacija predsjednika nije ništa slabija od argumentacije njegovih protivnika. A argumentacija protivnika svodi se isključivo na Milanovićevu “neposlušnost”, jer ne poštuje zakon i odluke Ustavnog suda. No poštuju li taj zakon i Ustavni sud Milanovića i građane? Jer, Ustav u članku o izboru predsjednika Vrhovnog suda ne spominje ni Državo sudbeno vijeće, ni njegov ili bilo koji drugi natječaj i vrlo jasno kaže da, “uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskog sabora” predsjednika Vrhovnog suda “bira i razrješuje Hrvatski sabor” – “na prijedlog Predsjednika Republike”. Jasno da jasnije ne može biti. Jedno je kad se nekim zakonom u pojedinostima razrađuje primjena Ustava, ali ovdje nije riječ o primjeni nego o promjeni, o bitnoj promjeni predsjednikovih ovlasti. Prepuštanje izbora predsjednika Vrhovnog suda tijelu i proceduri koje Ustav ne spominje - nije ustavno. Prema tome nije ni ustavan zakon po kojem se to radi i koji Milanović nije htio poštovati. Moguće je da su u pravu stručnjaci koji drukčije misle, ali i da su na odluku Ustavnog suda kojom je predsjednik odbijen utjecale i spomenute tamnine u povijesti i sastavu Suda. Stvoren je dojam da je drski i svađama sklon Milanović sa svojim postupcima usamljen, s tek pokojom potporom stručnjaka i stranke kojoj je nekada pripadao. No jedno je narav osobe, a drugo poštovanje Ustava.
Kolumna