Komarica uz harmonikaša otpjevao ‘Ne dirajte mi ravnicu’

Radostan sam i Bogu zahvalan da smo doživjeli tri veličanstvena skupa na koje Hrvati Banjalučke biskupije mogu biti ponosni. Nakon zaređenja mons. Marka Semrena za pomoćnog biskupa, u subotu smo blagoslovili obnovljenu crkvu u Novoj Topoli, a potom i obavili posvećenje župne crkve sv. Josipa u Trnu kraj Banje Luke. Drago mi je da se okupilo puno bivših župljana, gostiju iz Hrvatske i Posavine, ali i naših susjeda pravoslavaca. To je znak da ljude privlači dobrota. Ljudima je dosta rata, njima treba pravna država koje ovdje još nema, rekao je banjolučki biskup Komarica


Briga za ugrožene

-Narod očekuje od političara da se brinu za sve obespravljene. Država je katastrofalno zakazala ovih 15 godina i sve garniture dosadašnjih političara ne mogu se nikako ispričati za ono što nisu uradili, a trebali su. Sramno je da se u svoje domove vratilo jedva 2 % prognanih katolika s područja Banjolučke biskupije - kazao je Komarica. Nadasve presretan bio je župnik fra Ivo Brezović primivši ključeve iz ruku biskupa Komarice. U prekrasno uređenu crkvu natiskalo se oko 500 vjernika, a još toliko ostalo ih je vani.

- Srce mi se otvorilo i došlo mi je da pustim suzu! U sebi sam pomislio želju da se ova župa ponovno renovira, ali u onom duhovnom smislu. Siguran sam da će ove slike obići svijet i probuditi savjest kod Hrvata koji su napustili ove krajeve prije 15-20 god. Priželjkujem da barem ne prodaju svoju zemlju, da sačuvaju djedovinu i pričekaju bolja vremena koja će sigurno doći, rekao je domaćin proslave Posavljak župnik fra Ivo Brezović. Jednako tako, sa srećom i uzbuđenjem zahvaljivao je Josip Lukenda, kum crkve, koja je sagrađena u manjem opsegu na mjestu prijašnje crkve, miniranjem potpuno uništene u ratu 1995., kako stoji u povelji.

Sve moje je ovdje

- Kad smo zagovarali gradnju nove crkve, mnogi su bili skeptični, a evo danas imamo prekrasan Božji hram. Posjetio sam puno crkvi, ali ova je nekako najljepša. Možda zato što je moja i što mi daje čudnu snagu jer nosi ime mojeg životnog uzora sv. Josipa. Nakon rata živio sam s obitelji u Rijeci gdje mi nije loše, ali srce i sve moje je ovdje, s uzdahom govori Josip i dodaje: -Onima koji nisu ovdje, poručio bih da duboko razmisle. Asfaltirali smo selo, doveli struju, a priča se i o vodi.