Andrić nije pisao ni protiv koga, on je pisac za čovjeka

Ne stišava se bura koju su izazvali bošnjački nacionalisti na mostarskoj promociji knjige “Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja”, autora Rusmira Mahmutćehajića.

Reakcije domaće javnosti su glede ovoga, kao i svih ostalih pitanja, podijeljena. Mediji u Srbiji i Republici Srpskoj odreda su prenijeli vijest o promociji nazivajući je kontroverznom i snebivajući se nad riječima pojedinih predstavljača koji su se odvažili Andrića usporediti čak i s Hitlerom. “Bošnjački” mediji predstavljanje knjige su površno registrirali ne ulazeći previše u detalje, dok su se “hrvatski” nekako, po običaju, držali postrani.

Podijeljena mišljenja

No, zadržimo se na Andriću koji je i sam prije smrti molio svoje potomke da mu opus ne razbijaju na nacionalne komponente. Nisu ga poslušali pa su svi uzeli koliko su mislili da im od piščeva djela pripada. “Bošnjaci” su mu osporavali “negativni” odnos prema muslimanskom nasljeđu. “Hrvati” su ga osporavali kao čovjeka koji je iznevjerio svoje hrvatsko podrijetlo priklonivši se Srbima, uzimajući za sebe samo što je za života pisac napisao ijekavicom. Sa “srpske” je pak strane tumačen kao autor od kojega treba učiti povijest, a on se poviješću nije bavio. Naime, Andrić je bio pisac.

Kad su ga krenuli svrstavati u neke kalupe i etničke skupine, Andrić je poručio: “Ma, čekajte! Ja sam i za jedne i za druge jer ja sam pisac za čovjeka”.

O njegovom djelu prof. dr. Šimun Musa sa Sveučilišta u Mostaru kaže: “Andrić je narode Bosne i Hercegovine, taj raznoliki, miješani, multikulturalni i multietnički svijet, uokvirio u svoje djelo. On ne može biti ni protiv jednoga etnosa, odnosno naroda, jer svi su oni njegove karijatide, nositelji njegova djela, te Andrićeve Bosne. Andrić je sav predan bosanskom etnosu i nikako ne može stajati da je on zagovornik mržnje ili da se rasistički odnosi prema nekomu. Andrić je, dakle, kao što je i sam rekao, pisac za čovjeka, a to je uostalom i svijet prepoznao i vrednovao Nobelovom nagradom. Posve je neopravdano Andrića koristiti u negativnom kontekstu. U svakom slučaju, Andrić je prevladao te etničke granice, lokalne ograde i uska viđenja, izdigao se i postao univerzalna vrijednost” - smatra Musa.

Iako je od rata naovamo bio niz pokušaja omalovažavanja i diskreditiranja Andrićeva djela, ipak sve do sada njega nitko ovako eksplicitno i vulgarno nije optužio za rasizam i islamofobiju. Toj tezi idu u prilog i ove izjave:

“Andrićeva književnost je veliki antibosanski projekt, velikosrpski projekt, rezultat Nedićeva režima u kojoj su dobri Bošnjani prikazani kao remetilački faktor”, riječi su izvjesnog Senada Lavića izrečene u Mostaru.

Ili, pak izjava poznatog SDP-ovca iz Stoca Nerina Dizdara: “Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje jer, kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj”. Ove navode komentirao je mostarski književnik Veselin Gatalo:

“Mržnja je često u oku onog koji mrzi. Tako i Ivo Andrić, najveći pisac rođen u Bosni, postaje mrzitelj Hitlerova kalibra. Ne zabrinjava toliko etiketa koju prišivaju piscu, zabrinjava šutnja većine, tzv. bošnjačke javnosti, prešutno odobravanje bolesne konstrukcije u kojoj je Branko Ćopić genocidan, a Ivo Andrić fašist.

O Emiru Kusturici koji je, kao i Ivo Andrić, poznatiji od BiH, ne moram govoriti. Gospodin Mahmutćehajić i ekipa su neki od najboljih predavača u bosanskoj školi mržnje koja slavi više od četvrt stoljeća uspješnog rada i postojanja” - kazuje pisac Veselin Gatalo.

Komentar o ovoj temi dobili smo i od uglednog mostarskog odvjetnika i kolumnista Josipa Muselimovića, koji gotovo svaku svoju kolumnu počinje citiranjem Ive Andrića. Muselimović je usto najzaslužniji što je Andrić dobio počast u gradu na Neretvi i što njegovo poprsje stoji nasuprot Prelogovu u Parku nobelovaca. Zbog svega toga s nevjericom je popratio ovu promociju knjige.

Neuzvraćena ljubav

“Najbolji poznavatelji djela Ive Andrića tvrdili su da je Bosna njemu najbliža rodbina i najbliža svojta. A on sam kaže: ‘Kada bih ponovno dolazio na ovaj svijet, ja bih bio nesretan ako se ne bih u Bosni rodio’. Cjelokupan iznos Nobelove nagrade, a to je bilo negdje ondašnjih milijun dolara, on je u cijelosti darovao za razvitak bh. knjižničarstva, isto je to učinio i s ostalim svojim nagradama.

Dakle, sve ono što je taj veliki pisac i veliki genije ostvario darovao je narodima BiH. Očito je da netko njegovu ljubav ne prepoznaje i da netko njegov odnos prema njegovoj domovini pokušava okrenuti u drugom pravcu. Za mene je Ivo Andrić bio i ostao najveći pisac čijeg sam se djela dotakao. Ni u jednom djelu nisam naišao na takav sklad rečenice, takav slog i takvu misao kao u djelima Ive Andrića” - iskreno će odvjetnik Josip Muselimović.

Na udaru zbog Andrića našli su se i intelektualci poput Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića, koje je optužio Nerin Dizdar da ne žele priznati da je Andrić bio rasist.

“Andrić je jednostavno prevelik da bi ga se trebalo braniti i od čega. Njegovo književno djelo po svojoj umjetničkoj i misaonoj ostvarenosti toliko je veliko i visoko da je zaista smiješno njemu spočitavati ono što mu se uobičajeno spočitava” - izjavio je jednom prilikom Ivan Lovrenović.

Neven Šimić, u svome osvrtu na portalu prometej.ba, uz ostalo, piše: “Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegova djela osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste... Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete osuđena je da joj sveučilišta i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu”.