Na predstavljanju romana “Posljednji” Anite Martinac, koji govori o Križnom putu kroz sudbine Šimuna Marića i njegovih suboraca, održanom u Narodnoj knjižnici u Širokom Brijegu u organizaciji širokobriješkog ogranka Matice hrvatske, iznesen je niz zanimljivih podataka o stradanjima Hrvata u prošlom stoljeću.
Stradanja i iseljavanja
Ivan Zlopaša, zamjenik predsjednice Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizma BiH (predsjednica je Anita Martinac), kazao je kako su, sudeći po prosudbama demografa, tijekom 20. stoljeća i nekoliko godina nakon njega Hrvati izgubili dva i pol milijuna ljudi, što dovodi do zaključka kako je, što izravno što neizravno, hrvatski narod izgubio polovinu svog stanovništva - kao da su, primjerice, Italija ili Velika Britanija u tom razdoblju izgubile po trideset milijuna ljudi! Zlopaša je utvrdio kako su do toga doveli iseljavanja u prekooceanske zemlje početkom 20. stoljeća, stradanja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i poraću, ekonomsko-politička emigracija 60-ih godina 20. stoljeća, stradanja u Domovinskom ratu i egzodus posljednjih godina. Drugi svjetski rat, Križni put i poraće povijesno su neistraženo razdoblje, prepuno umjetno stvorenih kontroverzi.
“Kad se čak i površno usporedi popis iz 1931. i 1948. godine, vidljivo je kako je u tom razdoblju hrvatski narod izgubio 700 tisuća ljudi, dok je, usporedbe radi, broj Srba u tom razdoblju porastao za oko 800 tisuća”, naglasio je Zlopaša. Istini se suprotstavljaju zagovornici takozvane političke korektnosti, kojima činjenica da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu izgubili 14 posto stanovništva ne govori ništa, kao ni to gdje je sredinom 20. stoljeća nestala kompletna intelektualna, znanstvena, novinarska i crkvena elita te zbog čega je broj stradalih katoličkih svećenika kod Hrvata mnogo veći nego kod bilo kojeg drugog naroda.
“Unatoč tako očitim i službenim pokazateljima, zbog političkih potreba, lansirana je teza o navodnoj genocidnosti hrvatskog naroda, čije različite izvedenice mnogi, neskloni postojanju hrvatske države i jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH, i danas rado koriste. I dalje slušamo polemičke rasprave između zagovornika utvrđivanja pune istine i zagovornika takozvane političke korektnosti, pri čemu ovi drugi optužuju prve da “nepotrebno otvaraju priče o ustašama i partizanima”. S vremena na vrijeme o toj temi pojavi se kakva nacionalna inicijativa vrijedna pozornosti. No, u stalnim sukobima centrifugalnih i centripetalnih sila u političkoj areni one budu zagušene nekim navodno važnijim i prioritetnijim temama”, zaključio je Zlopaša naglasivši kako roman “Posljednji” kroz četiri glavna lika zaokružuje potpunu bleiburšku tragediju i Križni put.
“Osobno sam na tragu onih analitičara koji smatraju da je bleiburška tragedija počela masovnim komunističkim zločinima u Hercegovini nakon okončanja borbi za Široki Brijeg i Mostar u veljači 1945. godine.
Djedovi u romanu
Prema procjenama i elementima još nezavršenog poimeničnog popisa stradalih s prostora Hercegovine, ubijeno je ili nestalo šesnaest tisuća Hrvata”, kazao je Zlopaša. O književnoj vrijednosti romana “Posljednji” govorio je Miljenko Mića Stojić, Gojko Jelić vodio je program i govorio o autorici, a Martinac je, pozdravljajući svoje suborce iz Domovinskog rata, kazala kako čitatelji njezina romana “Posljednji” između njegovih redaka traže svoje djedove i stričeve. •