Nova knjiga Stanislava Vukorepa, čapljinskog spisatelja i publicista, “Tragom roda moga – pet stoljeća Stojanovića, Vukorepa”, upravo je izišla iz tiska. Ovoga puta ovaj marni istraživač Hercegovine obradio je korijene roda Vukorepa, odnosno Stojanovića, Stojana, Vukorepića, kako su se u prošlosti zvali, odnosno kako se pojedine grane ovoga roda danas zovu, piše Večernji list BiH.
Impresivno djelo
Obujmom impresivno djelo velikog formata – 432 stranice, s više od 500 dokumenata i slika! Uz knjigu ide i rodoslovlje 70 x 70 s CD-om. Na naslovnici je kuća na Trebinji iz koje su u svijet krenuli Stojanovići – Vukorepi.
“Počeo sam je pisati u noći na novu 1984./85. godinu. Nije smiješno, zaista je tako bilo. U međuvremenu izdao sam desetak knjiga, pisao radove, organizirao, uređivao, međutim stalno mi je na umu bilo započeto djelo. Radeći na drugim projektima, dolazio sam do podataka, bilježio ih i čuvao, sada sam to uspio obraditi, složiti i izdati knjigu“.
- Trebalo je imati jak motiv za projekt dug 35 godina, što vas je vodilo, koji je bio motiv?
“Prije Domovinskog rata intenzivno sam hodao i istraživao pa sam tako došao u kontakt s Nikolom Mandićem, koji je tada jedini obrađivao hrvatska prezimena i objavljivao ih u časopisu Crkva na kamenu. Jedne godine nas 13 našlo se na ručku s Nikolom, na kupalištu Božjak. Tu nas je on uputio kako raditi. Poslije sam upoznao Danila Marića, jednog od direktora u Aluminiju, koji objavio knjigu “Marići, sve tri vjere”. Nije mogao vjerovati da donja Hercegovina ima matice iz 1708. i 1709. godine. Skupljao sam podatke, ali nisam znao što ću s njima i kako. Prijelomno u radu bio je susret s don Ivicom Puljićem, tada magistrom, koji je bio na župi u Hutovu. Radeći na monografiji o Hutovu, nailazili smo na naše ljude koji su redom tvrdili da su podrijetlom iz Riđana u Crnoj Gori. Saznao sam da ta saznanja vuku iz knjige Jefte Dedijera “Srpske zemlje Hercegovine do Duvna i Crvenog Grma”, koja je tiskana 1901., a reprint je objavljen 1990., uoči rata. Je li to bila poruka tipa – svi smo mi Crnogorci, pa što bismo se međusobno borili, ne znam. No ja sam tada čvrsto odlučio istražiti svoj rod”, naglašava Vukorep koji je usput prikupio osnovne podatke za oko 600 hrvatskih prezimena u istočnoj Hercegovini. Konačna obrada tih podataka bila bi zlata vrijedna za taj dio Hercegovine, no za to treba vremena i novca.
Znajući koliko terenski rad iziskuje vremena i novca, Stanislava smo nekako nagovorili za slikanje kraj Kadetta starog trideset i više godina u kojem je, tragajući za podacima koje je javnosti izručio u desetak svojih knjiga, “spržio” četiri motora.
Monografija o Hutovu
Ukratko, nakon monografije o Hutovu, Vukorep je objavio “Istraživanje žrtava II. svjetskog rata i poraća”, “Preživjeli svjedoče” pa humoristične “Baci jednu i pro strane I i II”, “Povijest osnovnog školstva općine Neum”, “Pruge koje su život značile”, “Sjahali kićeni svatovi”. S dr. don Ivicom Puljićem jedan je od autora Humskih zbornika, a za njegovo ime vežu se i dva značajna arheološka nalaza. Otkrio je ranobrončanu urbaniziranu gradinu Prisjeka, a sudjelovao je i u otkrivanju “Neumskog ratnika” iz 5. stoljeća pr. K., što je bilo poticaj za osnivanje muzeja u Neumu itd.•