Fotografija je moj način življenja, komunikacije sa svijetom, viđenja svijeta mnogo više nego očima. To je istinski nešto što je neodvojivi dio mene, jednostavno živim s tim, tako se izražavam - istaknuo je u razgovoru za Fenu jedan od najistaknutijih bh. fotografa Milomir Kovačević Strašni, čija je izložba "Djeca u ratu" prije dva dana otvorena u Umjetničkoj galeriji BiH.
Znan kao fotohroničar Sarajeva, na crno-bijelim fotografijama što je njegov svojevrsni zaštitni znak, zabilježio je brojne neponovljive trenutke vremena i ljudi - njegov jedinstven opus široki je dijapazon mjesta i dešavanja, veličanstvenih detalja što posmatrača fotografija često ostave bez riječi. Ovogodišnji dobitnik" Šestoaprilske nagrade" Grada Sarajeva govori o temama koje ga inspiriraju u radu, rodnom Sarajevu, turbulentnom vremenu neposredno uoči i tijekom rata, te stvaranju fotografije uopće.
Život na ulici najčešći je fokus njegova oka, ali je na fotografijama tematizirao i mnoge druge priče, poput koncerata, pozorišta, grafita, buvljaka i druge. Razlog što je najskloniji bilježenju bila grada pojašnjava time što jednostavno voli ljude.
- Volim ljude, pogotovo volim ove ljude ovdje u Sarajevu. Sve su to meni drage osobe, kada izađem na ulicu i vidim se sa svakim, proćakulate malo, dobacite, kao da ste u nekom filmu, samo se prošetate…Vrlo rijetko su na fotografijama ljudi koji nisu moji prijatelji. Ako nemam neki odnos s tom osobom ja je ne slikam - istaknuo je.
Navodi da posebno u Parizu gdje živi ne fotografira ljude na ulici, prvenstveno jer je tamo to ili nepristojno ili zakonski diskutabilno, a ujedno mu ništa ne znači slikati nekoga koga ne poznaje.
- Ali, recimo u kafanicama po Parizu gdje izlazim snimam ljude koje znam, to su sve moji prijatelji i to je super. Sarajevo je opet specifično - moj grad, moji ljudi, moje sve. Svaki dan sam tu, vidim recimo neku osobu s kojom možda nemam neku komunikaciju, ali znam ko je čovjek, gdje je, šta je. To nisu tamo neki ljudi, već moji - pojasnio je.
Za Strašnog su se teme njegovih radova mijenjale kako se mijenjalo i društvo. Posebno u godinama prije rata, kao period kraja jednog sistema, komunističkog, kada se društvo dosta i otvaralo, a uporedo s tim i sam je kao fotograf stasavao. Neke od fotografija nastajale su spontano, kao što je opus o grafitima koje je viđao svaki dan.
- Slikam ovu urbanu sredinu, grad, koncerte. Na svakom sam koncertu u Sarajevu bio, na svakoj kazališnoj predstavi, MESS-u, svakoj izložbi, a onda su uslijedila kasnija dešavanja kao što su mitinzi. Teme o zatvorima, Međugorju ili navijačima - to je bilo nešto novo i super interesantno za mene kao fotografa, bilo u društvenom ili nekom gradskom kontekstu promjena - istaknuo je.
Mnoge su teme Strašnom ostale u sjećanju, ali posebno mjesto ipak zauzima ona o zatvorima kao iznimno interesantna i inspirativna. Smatra da je tamo uradio fotografski perfektan posao. Paradoksalno je, podvukao je, što je u zatvoru imao možda najbolje uvjete za rad.
- S tim zatvorenicima, koji su osuđeni zbog koječega, mogao sam pričati najnormalnije, bez policije ili čuvara, što je stvarno nemoguće sada objasniti, naprimjer u Francuskoj. Tamo otići u zatvor i snimiti zatvorenika pa objaviti sliku - nema teorije. Ovdje niko od zatvorenika nije odbio da se slika, svi su bili više nego raspoloženi - skidali se i pokazivali tetovaže, pričali, bili najljubazniji. Nisam sudija i nisam došao da te ljude tretiram kao krivce, već sam došao da slikam ljudska bića koja žive u određenoj životnoj sredini i tim specifičnim uslovima. I njima je to bio doživljaj - ustvrdio je.
Međugorje je također jedna od tema koja mu je u sjećanju kao jako interesantna. To je, navodi Strašni, mjesto u koje dođeš i otkriješ neku sasvim drugačiju filozofiju života - u gradu su aktuelni koncerti, kafane i druga dešavanja, dok je tamo neki drugi svijet, ljudi su sasvim sretni, uzvišeni, mirni, tihi, "niko se ne buni ni za slikanje niti za bilo šta drugo".
- Nisam bio ni šminker ni ništa slično. Volim ljude, volim otići na ulicu, na pijacu, na neka dešavanja. Trudio sam se da imam cijeli opseg svega. Stalno sam svuda hodao, nisam ovdje zjapio i ispijao kafice. Noću se zezalo, a ujutru kada treba otići negdje ode se - kazao je.
Govoreći o radu na određenoj temi, kaže da nema pravila o broju fotografija nužnih za napraviti u njenoj realizaciji. Nekada to može biti samo jedan film ili ipak tisuće i tisuće snimaka, kao što je to primjer za seriju "Djeca u ratu", gdje su fotografije nastajale tijekom tri godine opsade Sarajeva.
Mišljenja je da za dobru fotografiju nije najvažnije samo oko posmatrača. Angažman fotografa je naravno potreban, smatra Strašni, ali pojašnjava da ako nema odgovora s druge strane na ovaj ili onaj način, nema dobre fotografije.
- Najbitniji je vaš odnos prema onome što slikate. Ne postoji nešto što je nefotogenično, bitan je samo pristup. Radim samo crno-bijelu fotografiju. To nije moj stil ili nešto slično, već takvom fotografijom najbolje vidim i izrazim ono što hoću da kažem. Posebno jer tada sve ručno radim - pojasnio je.
Prisjećajući se predratnog i ratnog vremena, ovaj vrsni fotograf navodi da je prosto živio to vrijeme i osjećao njegovu turbulentnost zajedno s drugim bh. građanima. Ističe da je s aparatom u rukama drugi čovjek, te sva sjećanja ima na fotografijama, ali i sama sjećanja su mu još toliko živa da je svjež svaki momenat iz tog perioda. Sjeća se da je bilo teških stvari, te kako je svaki dan bio za sebe, ali dodaje da se svi koji su preživjeli rat žele sjećati samo lijepih trenutaka jer na rat gledaju na drugi način.
- To je bio neki naš otpor svemu tome što se dešavalo, jeste sve crno, ali svaki momenat nam je bio bitan. I naravno da ćemo se uglavnom sjećati lijepih stvari. Jer znamo sve šta je bilo, imamo sve to zabilježeno, ništa se ne zaboravlja, ali s neke ljudske strane kada se vidimo s nekim - nećemo reći sjećaš se kako je onaj poginuo, već sjećaš se kako smo onaj dernek napravili i kako smo se dobro zezali - mišljenja je Strašni.
U fokusu njegova objektiva, osim Sarajeva, našli su se i brojni drugi gradovi svijeta. Ipak, u njima ne fotografira ljude na ulicama. Kao primjer navodi da slika noćni Pariz, Prag smatra prelijepim gradom, ali u njemu uvijek nalazi određene tragove koji su nastavak nekih ratnih ili prijeratnih serija fotografija. Izdvaja i Sankt Peterburg, Njujork, Barcelonu, Ženevu, Cirih.
- Milijun je gradova, za neke vas vežu ljudi, za ostale uglavnom nešto drugo. Slikam neke detalje, ali sve je vezano, sve je nastavak, kod mene nije ništa slučajno. Ne slikam turističke fotke, sve je nastavak nekih pričica odranije. Negdje nešto prepoznam i to je to. Naravno, to je vidljivo tek kada se napravi izložba. Također, ono što sam nekada bio u Sarajevu, sada sam to u Parizu u tom jednom kvartiću. Ako mi šta nedostaje iz Sarajeva, to napravim tamo - zaključio je razgovor za Fenu Milomir Kovačević Strašni.
Za svoj rad dobitnik je mnogih priznanja, a posljednje je od predsjednika Francuske gdje je proglašen Vitezom sa zaslugama za svoj fotografski rad i angažman. Danas živi i radi u Parizu.