“Dani prve polovine veljače bili su i ostali dani molitve, nutarnje šutnje, bremenitog sjećanja i razmišljanja o događajima s kraja Drugoga svjetskog rata, koji su krvoprolićem, spaljivanjem i rušenjem promijenili našu franjevačku, crkvenu, narodnu i krajevnu povijest i uljudbu. Teško je ljudima pokapati svoje drage, ali još teže onima koji to ne mogu učiniti - jer djelo je tjelesnoga milosrđa mrtva pokopati. Kad ne možeš izvršiti ni to zahvalno djelo prema svojim pokojnicima, zlo te dvaput ponižava. Takvih sudbina je po svijetu, kao i kod nas, previše. Sudbina je to i one naše braće za čijim grobištima još uvijek tragamo. Danas, dok slušasmo imena naše pobijene braće, gotovo da u tišini protrnemo - učini nam se da od tamo čujemo mehanizme strojnica i miris baruta. I ostajemo zaprepašteni onim što sve i kako sve hirovito zlo može učiniti! Ondašnja količina zla, koja je u crno zavila Hercegovinu, ostala je ključ po kojem još uvijek nije do kraja iščitana naša ranjena povijest”, kazao je na početku svoje propovijedi fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, na misi zadušnici u crkvi Uznesenja BDM u Širokom Brijegu, kojom su završeni VII. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca, što ih je priredila Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”, obilježavajući 72. godišnjicu ubojstva 66 hercegovačkih fratara. Fra Miljenko Šteko zapitao je: “Kako vam je, braćo naša, bilo u tim zadnjim časovima dok ste gledali lice smrti?! Vjerujem da vam je itekako bio blizak uzdisaj Krista patnika u korizmenoj popijevci koju ste poučavali: ‘Puče moj, puče moj, što učinih tebi i u čem’ ražalostih tebe, odgovori meni?!’. Sedamdeset i dvije godine poslije toga, a kao da je jučer bilo, u vaše ime ponovno to izričem i pitam se! Sedam desetljeća, a nama kad hodamo ovim ozemljem učini se kao da može i danas sa stropa samostana, bunkera ili hidrocentrale kapnuti kaplja njihova mučnoga znoja i tople krvi. Pred očima nam ista nesmiljena slika: usred dana, nasred vrta naša braća koju odvode u smrt. Oni s pogledom u nebo, a krvnici čizmama gaze sveti pribor, brevijare, krunice, liturgijske knjige i predmete… U toj stisci i metežu smaknuše ih! Oganj na njih baciše i zemljom ih zasuše!” Naviru brojna pitanja o tome tko su počinitelji gnjusnog zločina, kako nakon sedam desetljeća konačno doći do pune istine i pravde. “Znajući da je pakao oduvijek bio dovitljiv u mržnji, iskusan u laži i prikrivanju, ne možemo, a da se i nakon ovoliko godina ponovno ne upitamo: tko je točno obavio egzekuciju koja zaprepašćuje i uznemiruje svojom hladnoćom i ledenošću sve ovo vrijeme? Kako su se točno zvali članovi streljačkih vodova? Imaju li roda i poroda kojima su o tome pričali, a oni još uvijek šute, iako su pali svi mitovi kojima su opravdavani ovi zločini?! Jeka tih neodgovorenih pitanja postaje sve jača kroz vrijeme: prolazi od godine do godine, kroz srca, od koljena do koljena. I u najvećim povijesnim mrklinama kroz ova desetljeća evanđeosko svjetlo, kao pravilo i život (usp. PPr 1,1), bilo je vodilja na našem putu. Ono nam je pomagalo da ne zabasamo i ne padnemo u ponore tuđe mržnje. Dok smo kroz upriličene obljetnice oživljavali ‘žalosna otajstva’ ove naše Provincije i našega puka, molili smo na koljenima, a to činimo i danas, govoreći: ‘Adoramus Te… Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Tebe, jer si svojim svetim križem otkupio svijet’”, kazao je na kraju svoje nadahnute propovijedi fra Miljenko Šteko koji je predvodio misu zadušnicu za subraću, žrtve jugo-komunističkog zlosilja, a koncelebrirao je velik broj svećenika. Uime Mostarsko-duvanjske biskupije obratio se don Željko Majić, generalni vikar. Molitveni program započeo je molitvom kod ratnog skloništa, nadomak širokobriješke crkve, mjestu ubojstva i spaljivanja 12 fratara iz širokobriješkog samostana 7. veljače 1945., što spada među najgnjusnije zločine jugo-komunističkih vlasti uopće. Molitveni program potom je nastavljen pred grobom u kojem su pokopana 24 ubijena hercegovačka fratra. Crkvu Uznesenja BDM preplavile su emocije, suze su navirale na oči dok su se čitala imena i sudbine pobijenih hercegovačkih fratara. Fra Miljenko Mića Stojić izvijestio je o radu Vicepostlature, a širokobriješki gvardijan fra Tomislav Puljić zahvalio je svima koji su dali svoj doprinos i sudjelovali na VII. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca, koji su na dostojanstven način obilježili 72. godišnjicu mučeničke smrti 66 hercegovačkih fratara. Dan 7. veljače obilježen je i kao Dan sjećanja na pobijene franjevce i puk, što ga je proglasio Grad Široki Brijeg, te kao Dan sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja, što ga je proglasila ZH županija. Nakon 72 godine ostaju brojna pitanja o počinjenom zločinu nad hercegovačkim franjevcima i vjerom, ali ostaje i nauk. Kako se zlo ne bi ponovilo!
Nadnevak 7. veljače urezao se u kolektivnu svijest pučana Širokog Brijega i Hercegovine kao poseban znamen. Kad se 7. veljače u komunističkom sustavu slavio kao Dan oslobođenja Širokog Brijega, a od 1953. kao Dan oslobođenja Lištice, srca širokobriješkog vjerničkog puka kucala su za fratre koji su Brijeg učinili Širokim, taj Grad na gori! •