Svoj buntovni karakter, rekla mi je, najviše duguje odrastanju u Zagrebu 80-ih. On je i tema nove knjige koju je nedavno počela skicirati. Redateljica, kritičarka i teatrologinja Snježana Banović slovi kao jedna od rijetkih koji se bez dlake na jeziku ne libe iskreno pisati o tabu temama na domaćoj kazališnoj sceni, piše Večernji list.
Zbog toga su je tužile čak dvije intendantice Hrvatskog narodnog kazališta, no to je nije ušutkalo. Naprotiv, o HNK Zagreb ispisala je gotovo dvije tisuće stranica, a bio je i temom njena doktorata. Povijest i sadašnjost naše središnje kazališne kuće u fokusu su njenih istraživanja. Da netko napiše knjigu o posljednjih 30 godina glavne kazališne kuće u zemlji, kaže mi, ona bi se mogla podnasloviti s "Povijest skandala". Nakon nekoliko knjiga o toj temi, osjetila je svojevrsni zamor pa se odlučila za nešto sasvim drugačije, odnosno za knjigu o 80-ima koja će, veli, istovremeno biti i osobna i stručna.
- Knjiga će izaći točno 40 godina otkako me pustila "brija" za 80-ima, vremenu kada sam kao srednjoškolka slušala rock'n' roll i visila na Tabacco roadu, kako se nazivao potez od Malog i Velikog Kavkaza, preko Zvečke, do Blata. Bili smo znatiželjni klinci pa smo upravo tamo lako upoznali sve aktere te scene.... Sve je to u stvari trajalo kratko, svega četiri, pet godina, a onda sam upisala Filozofski fakultet pa režiju na Akademiji dramske umjetnosti i život mi je krenuo u nekom sasvim drugom smjeru kad me više zanimao Gjuro, Saloon, i kazalište nego rock scena - započinje Snježana Banović. A lijepih trenutaka u Zagrebu 80-ih nije manjkalo.
- Ti su dani bili toliko intenzivni da je nešto od toga moralo ostati u sjećanju zauvijek. Na ulicama je vladala neka posebna energija, kolektivna i individualna, pokretačka, dogodilo se neko lijepo pobratimstvo lica u svemiru... Tehnologija nikakva, ali smo znali sve jer su svi pred Zvečkom gdje bi prepolovili dan, saznali nešto važno, netko bi nas pozvao na večernji tulum, ili bismo stojeći tamo npr. dobili ideju za tekst za Polet – sve bismo stizali, prisjeća se S. Banović. Srednju školu upisala je u vrijeme Šuvarove reforme školstva pa je u Centru za kulturu njeno usmjerenje bilo ono za novinskog izvjestitelja pa je vrlo rano otkrila i svijet novinarstva.
- Profesori su mi bili Dalibor Foretić i Slavenka Drakulić, najvažnija osoba moje rane formativne faze. Prije no što je otišla u Start, dovela me u redakciju Poleta. U toj sam fazi u zgradi CK upoznala i Stipu Šuvara koji je bio čista suprotnost od svog rigidnog imidža, jako srdačan, drag i nadasve obrazovan čovjek, razgovarali smo dugo o Peteru Brooku - prisjeća se teatrologinja koja je u Polet došla s najboljom prijateljicom iz srednje, Gordanom Farkaš Sfeci, danas vlasnicom izdavačke kuće OceanMore. Gordana je, kaže, u to je vrijeme bila puno talentiranija novinarka od nje.
- Bavila se socijalnim temama. S fotografom Jasminom Krpanom i Andrijom Zelmanovićem obilazila je predgrađa u potrazi za pričama s margine. Ja nisam voljela terene, draže mi je bilo pisati od doma pa mi je tadašnji urednik kulture Poleta Sven Semenčić rekao "onda buš ti bila kritičarka", tako je i bilo. Teško mi je sada čitati te tekstove, rijetko koji ima prolaz! Kada sam se prije 13 godina ponovno vratila novinarstvu, bilo je to opet u liku kritičarke koju mnogi baš i ne vole - smije se. Redakcija danas mitskog Poleta bila je u Savskoj 5. Bio je to, prisjeća se, ogroman stan s neurednim prostorijama u kojem je uvijek bila gužva, a urednici su često kolegije održavali preko puta, u Dijana baru hotela Intercontinental.
- U svako doba u redakciju su ulazili zanimljivi ljudi. Zoran Franičević, moj najdraži glavni urednik, Zlatko Klanac, Mirjana Kasapović, Denis Kuljiš, Nino Pavić, Goran Gajić, Zoran Pezo… čak i kad su otišli iz Poleta u druge redakcije, ondje su se vraćali. Svatko je u redakciji imao i svoj nadimak. Mene su zvali Beauty. Bila su to mizogina i neosvještenija vremena nego danas i bilo je pod normalno da te svakojaki "važni" muškarci stavljaju u klišeje, pogotovo nas zgodne klinke. Moj otac se zbog toga znao ljutiti, govorio je da previše tulumarimo, ali pustili su da budem što hoću - bilo je lijepo tako se intenzivno odgajati i školovati u redakciji često izloženoj i političkim turbulencijama. Prepustila sam se tom intenzitetu, ne dopuštajući baš svakome da me formira - iskreno će Snježana Banović. To nije dopustila, nastavlja, ni svom tadašnjem momku, Branimiru Johnnyju Štuliću, frontmenu benda Azra. Period koji će opisati u knjizi obilježila je i njihova veza koja je potrajala sve dok on nije otišao u Nizozemsku.
- Upoznali smo se '81., nedugo nakon što je izašla "Sunčana strana ulice": sjećam se da smo čekali u redu pred Jugotonom u Bogovićevoj da kupimo tu ploču. Bilo je rano proljeće, sredina ožujka i micali smo se za suncem po Duhanskom putu. Najviše ga je u rano popodne bilo pred Kavkazom pa smo Goga i ja stajale ondje. Nije bilo stolica, Zagreb još nije bio zarobljen u kavezima od terasa, a ja sam primijetila da prema nama dolazi neki čovjek na biciklu, parkirao ga je kraj nas i rekao mi "ti si moja" - smije se slučajnom susretu pred Kavkazom Snježana Banović, kojoj je Štulić posvetio neke od svojih antologijskih pjesama. Johnny je, nastavlja ona, vrlo brzo nabavio njen broj, a uskoro se i sprijateljio s njenim roditeljima kojima ispočetka nije baš pasala 10-godišnja razlika u godinama.
- Proveli smo skupa tri godine, on je bio na svom kreativnom vrhuncu, a ja u formativnim godinama i vrlo ambiciozna za školovanje. Trebalo ga je moći izdržati sa 18, Johnny je i tada bio osoba orijentirana uglavnom na sebe, iako je znao biti zabavan, pažljiv i drag, ali i užasno težak. U Nizozemsku je u stvari pobjegao od samoga sebe i to je bila ishitrena odluka. I ja sam trebala s njim, imala sam avionsku kartu, no prespavala sam i predomislila se, a on nije tip koji je znao prespavati svoje odluke. Bio je pravi rudnik pun dragocjene rude, no trebalo se strpljivo truditi da je se iz njega iskopa. To su, uz njegove dečke iz benda i nju, radili najbliži prijatelji Neli i Davor Mindoljević, a nadasve njegov urednik u Jugotonu Siniša Škarica - priča Snježana Banović. Sve njih koje je u osamdesetima volio, pa tako i nju, nastavlja, proglasio je poslije životnim blasfemijama te o njima ružno govorio u svojim intervjuima.
- Čini mi se da tako želi nadoknaditi sve ovo vrijeme koje nije provodio s nama. Nakon što je otišao, nastao je mit o njegovom odlasku i o čovjeku koji je sve predvidio. Međutim, on nije bio središnja osoba 80-ih. Da jest, ne bi otišao - tvrdi "djevojka iz Hrvaca". Štulićeva pjesma "Usne vrele višnje", sjajan prepjev "Lilly of the West" Boba Dylana, naime, posvećena je njoj.
- Moj tata je iz Hrvaca. Kao dječak je došao u Zagreb nakon što mu je otac umro, a baka prodala sve što su imali i doselila se na Trešnjevku. Johnny je mog oca puno i ispitivao o starom kraju, a pjesma je bila njegov način da se ljutnjom oprosti sa mnom - otkriva S. Banović. Ima je, veli, i u drugim pjesmama. Tekst njoj najdraže, pjesme "Volim te kad pričaš" ispisan na Jugotonovom papiru visi na zidu njene dnevne sobe pa mi ga pokazuje.
- Nešto kasnije, početkom devedesetih, čula sam i pjesmu "Jesi li sama večeras". Ondje je opisao nekoliko naših zajedničkih "slika". "Sve do mora i jutra na obali, gdje sam prespavao put"... To se dogodilo u ljeto 1981., kada smo išli na more kod nas u Vranjicu, tata mu nije dao da prespava kod nas u kući pa je noćio u čamcu.. Jedino ovo "igraš čudno" ne znam što znači, možda zbog toga što nisam htjela s njim u Nizozemsku - dešifrira mi pjesmu uz smijeh Snježana.
- Mislim da je on sve mostove razbucao, srušio i otišao prvenstveno zbog toga jer se nije mogao naviknuti na loše kritike Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana. Njih ga dvojica, uglavnom bezrazložno, nisu štedjeli. Predbacivali su mu štošta, nije im se sviđalo kako svira, aranžira, pisali su da je loš producent... Jako su ga te kritike pogađale pa se odlučio izolirati od njih koji su mu nalazili mane, ali i od onih koji su mu mogli konkurirati - iskreno će Snježana Banović. Ona ga u samo-nametnuto izgnanstvo nije htjela pratiti jer joj je, veli, bilo lijepo u Zagrebu. Nije htjela otići ni kasnije, nakon što je lijepe uspomene na ranu mladost progutao rat.
- Nitko nije vidio da dolazi neman, no bujalo je očito cijelo vrijeme u partijskoj organizaciji koja nas nije previše zanimala, kao ni sukobi unutar nje. Mi smo, naime, mislili da živimo u zemlji koja će se s vremenom sve više demokratizirati. Da mi je netko tada rekao da će se Juga raspasti, rekla bih mu da je lud - pripovijeda. No, daleko od toga, kaže, da će Johnny biti glavni lik njene knjige - bit će to već Zagreb u sjaju, ali i sumraku toga doba.
- Radni naslov knjige je "Osamdesete, kronika sretnih trenutaka". O 90-ima bi teško bilo napisati knjigu s takvim naslovom - cinično će ona, a knjigu će izdati zagrebačka Fraktura. Zagreb danas više nema tu stvaralačku energiju, sve se promijenilo, glazba, novinarstvo, kazalište i cijela kulturna scena koja je neusporedivo lošija, rigidnija i reakcionarnija od one iz 80-ih - smatra Snježana Banović. - Kao klinci nismo išli u HNK, osim preko Muzičke omladine, već u &TD gdje su se osjećali zadnji treptaji Zuppina zlatnoga doba. Ondje smo dobivali prve prilike da režiramo, krajem dekade otvorila se i nova zgrada ZKM-a. Ondje su bili Iveković, Putak, Zuppa, Nela Čović, Magelli, sjajan ansambl... Bili su to izazovi za nas mlade redatelje, svi smo htjeli raditi ondje - prisjeća se sretnih dana. Za to što je život posvetila teatru, dodaje, "kriv" je najviše Dragan Despot.
- On me odveo u HNK na probu predstave o zabranjenoj ljubavi između brata i sestre "Šteta što je kurva" i potpuno preokrenuo moj svijet. Uz Despota igrala je i Mira Furlan, a komad je režirao Georgij Paro koji je odmah postao moj veliki uzor što je i ostao do kraja života. Nikada neću zaboraviti taj trenutak, bila je 1984. i bilo je to nešto najljepše što sam ikada doživjela u dotadašnjem kazališnom iskustvu - nostalgično će ona. U vrijeme kada je primljena u HNK, prisjeća se, i Mira Furlan je bila rokerica.
- Ona je, kao i Despot, prenijela tu rokersku energiju na scenu HNK. Mira je bila žena velikog senzibiliteta, što ju je na kraju i koštalo. Prerano je otišla, a hrvatsko se glumište nikada neće moći iskupiti za ono što joj je napravilo. Svega toga se dobro sjećam, a pamtim i ljude koji su bili na njenoj strani. Nisu baš svi u HNK bili za njen otkaz kako se to sada prikazuje. Nije bio ni Božidar Boban, ni Mujo Nadarević, ni Sanja Ivić, kao ni Alma Prica. Bilo ih je malo, no bili su uz nju iako iz njezine potresne knjige to nije jasno - priča dalje Snježana Banović koja je neke od svojih zapaženijih predstava režirala u Gavelli. I danas se pamti njen provokativni cabaret "Črni maček".
- Gavellin ansambl bio je čudesan. Žarko Potočnjak, Slavko Brankov, Marina Nemet, Inga Appelt, Anja Šovagović, Boris Svrtan... radila sam tamo nekoliko predstava. A "Črnog mačeka" s Editom Majić, Goranom Grgićem, Nenadom Cvetkom, Ankicom Dobrić, Duškom Valentićem i Slavicom Knežević... Zbog ludih skečeva, improvizacija na političke teme i šaljivih kupleta koje je na klaviru izvodio pokojni Srećko Zubak doživljavali smo svašta, devedesete su bile jezive godine svakojakih pritisaka - prisjeća se. Još crniji dani za zagrebačku kulturu i teatar, smatra, stigli su 2005. nakon što je Milan Bandić preko Duška Ljuštine shvatio da je kulturni sustav pogodan za njegove marifetluke. Te je godine i zadnji put režirala u zagrebačkom kazalištu i otada je prisutna samo u rijetkim nezavisnim produkcijama u kazalištu Mala scena i Operi b.b.
- Tada je došlo do najvećeg pada kriterija kakvi vladaju i danas. Taj je čovjek unazadio Zagreb kao nitko u njegovoj povijesti. Puno sam pisala o tome pa sam si izmakla dosta poslova i prestala režirati - kaže. Ni od nove vlasti, dodaje, ne očekuje previše.
- Još uvijek, primjerice, nema davno obećanog natječaja za pročelnika/icu Ureda za kulturu. Nema još ni rezultata javnih potreba u kulturi, a već je ožujak. Kada izađu, vidjet ćemo u stvari koji su prioriteti vladajućih. Njihovi su prethodnici bili hobotnica, oni su nekompetentni i isključivi spavači, što mi je nejasno jer ih puno i dolazi iz resora kulture. I dalje sve rade iza zastora, kao da strahuju od izlaska na proscenij čime šalju poruku da se ne usude ništa mijenjati. U Adizesovoj teoriji upravljanja takav se model naziva spavačkim: nema jasne orijentacije i stava, nema usmjerenja na istinsku integraciju odnosno zajedništvo s (drugačijim) ljudima. U socijalizmu se to zvalo sektašenje. Nedovoljno kvalitetno se organiziraju, a zbog odsustva vizije nisu orijentirani na postignuće rezultata. Kao da nemaju svijest o stvarnom stanju okruženja u kojem živimo - takav je model razočaravajući za sve nas koji smo glasali za njih.