Etnografski muzej u Zagrebu otvorio je izložbu "Mato Kaić – Svjetlopisi pod bosanskim nebom", nastalu u suradnji s Franjevačkim muzejom i galerijom Gorica – Livno, koja nam pruža izniman i rijetko dostupan uvid u svakodnevni život livanjskoga kraja, ali i dalmatinske obale početkom prošloga stoljeća.
Mato Kaić pripadao je uglednoj, imućnoj starogradskoj obitelji Kaić, koja je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bila pokretač kulturnoga života maloga mjesta. Otac mu je bio trgovac i zemljoposjednik, što je Mati omogućilo školovanje u travničkoj gimnaziji. Kao mladi nasljednik, nesputan životnim brigama, 1902. godine u Beču je nabavio kameru kojom počinje strastveno bilježiti život i običaje svojega kraja. Ubrzo s kamerom počinje i putovati, bilježeći prizore Sinjske alke, kupanje na Jadranskome moru, život Splita, Zadra i Dubrovnika...
Eksperimenti u boji
– Najveći dio Matina opusa nastao je između 1902. i 1913. godine, kada se zbog očeve smrti morao posvetiti obiteljskom biznisu. Mladi Mate bio je pretplaćen na časopise putem kojih je pratio sva aktualna zbivanja u europskoj fotografiji, proučavao je složene tehnološke procese tog novog medija, mogao si je priuštiti da putuje i eksperimentira, jer mu o fotografiji nije ovisila egzistencija. Upravo među tim imućnim, dobrostojećim hobistima iz manjih mjesta diljem Europe početkom dvadesetog stoljeća izrasla je umjetnička fotografija. I sam Mate imao je nevjerojatan senzibilitet, oko za detalje, osjećaj za kompoziciju i pripovjedački talent zbog kojega njegove fotografije nemaju samo etnološku nego i vrhunsku umjetničku vrijednost – rekla nam je muzejska savjetnica i kustosica umjetničke zbirke Franjevačkog muzeja i galerije Gorica Željka Markov, koja je s voditeljicom knjižnice Franjevačkog muzeja i galerije Gorica Ružicom Barišić priredila izložbu.
S obzirom na to da se Mato Kaić bavio fotografijom u vremenu kada su se svjetlopisi bilježili i čuvali na staklenim pločama, pravo je čudo da su se ti zapisi uspjeli sačuvati do danas. Njegove fotografije javnosti su prvi put predstavljene 2015. godine i od tada su izložene Dubrovniku, Tešnju i Širokome Brijegu, a nakon zagrebačke, planirana je i bečka izložba.
– Mi smo mali grad u kojem se sve vrti oko franjevaca, naš je muzej i stasao na njihovim zbirkama. Matina kći Vojislava Kaić prije dvadesetak godina franjevcu koji je osnovao naš muzej poklonila je očevu kameru, a prije nekoliko godina i 327 negativa i pozitiva na staklu. Otkriće te zbirke za nas je bilo puka slučajnost. Kaići su renovirali staru kuću pa je gospođa Vojislava pozvala moju kolegicu da izabere što bi muzeju moglo biti zanimljivo. Kada se kolegica vratila sa staklenim pločama i počela ih skenirati, počeli smo otkrivati Matu Kaića i svijet koji je sačuvao od zaborava – objašnjava nam Željka Markov.
U vrijeme kada je Kaić suvereno i redovito fotografirao, svijet je tek istraživao taj novi medij. Posebno je fascinantno što su neke od njegovih fotografija u boji, jer kolor-fotografija u to je vrijeme čak i u velikim metropolama bila tek u eksperimentalnoj fazi. A Mate Kaić svoje je iznimno moderne umjetničke i tehnološke eksperimente provodio u vremenu i mjestu čije je stanovništvo živjelo jednostavnim životom, od poljoprivrede i stočarstva, a rijetki fotografi koji bi zalutali u taj kraj obično su bili profesionalni kroničari iz inozemstva.
– Matine fotografije otkrile su nam kako je izgledao prvi automobil u Livnu, kako je funkcionirao kulturni dom Dinara, snimao je društveni život, igranje biljara, druženje, ali i etnološke motive. Imamo i njegove prekrasne scene skoka kupača s Bačvica pa nadrealne kompozicije, akt dječaka na konju u rijeci... Zamislite, to je bio akt u ono vrijeme, na početku 20. stoljeća! – zaneseno nam govori Željka Markov.
Upamćen kao ratar
Osim što su to odreda fantastični povijesno-dokumentarni motivi koji nam rasvjetljavaju jednu epohu, u Kaićevim fotografijama očita je i jaka artistička dimenzija. Stari zapisi govore da je namjeravao upisati umjetničku akademiju, ali nakon očeve smrti morao je preuzeti obiteljski obrt. U Livnu su ga svi poznavali kao poljoprivrednika, a njegov umjetničko-povijesni doprinos tek se danas valorizira. Prema riječima Kaićeve kćeri Vojislave, posljednju je fotografiju snimio 1938. godine, a tijekom gotovo četiri desetljeća iz hobija je svjetlom bilježio i od zaborava otrgnuo povijesne slike rodnog grada, događaje, njegove suputnike, iščezle običaje, krajolike i arhitekturu.
Uz 327 negativa i pozitiva koje je gospođa Vojislava Kaić poklonila Franjevačkom muzeju, pedeset negativa bilo je u privatnoj zbirci Matina nećaka Ive Kaića. Tako je iz ukupno sačuvanih 377 staklenih ploča napravljen izbor fotografija koje su retuširane i prikazane u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Izložba će biti otvorena do 4. rujna ove godine.