Bošnjačka akademska zajednica smatra ga “bošnjakomrscem”, jedan dio hrvatske akademske zajednice stidljivo ga spominje, a srpska akademska zajednica smatra ga svojim književnikom. Naravno, riječ je o Ivi Andriću, jedinom književniku s prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ivo Andrić cijeli je život gradio enigmatsku sliku o sebi, što je rezultiralo polemikom koja traje skoro trideset godina - čiji je Ivo Andrić: srpski, hrvatski ili bosanskohercegovački književnik? Književnik, pjesnik, prozaik i diplomat u zemlji u kojoj se rodio, a u svojim djelima najviše je pisao o njoj te njezinim ljudima, prihvaćen je na tri različita načina, kao i većina toga u današnjoj BiH. Osim Andrićgrada, koji je podigao redatelj Emir Kusturica uz pomoć Vlade Republike Srpske, u svakom većem gradu u RS-u nešto nosi ime po Ivi Andriću, dok u Federaciji BiH ustanove ili ulice koje nose ime ovog Travničanina možete praktički nabrojati na prste jedne ruke. Zbog toga smo se nedavno uputili u mahalu Zenjak u Travniku, gdje smo na broju 9 posjetili staru kuću tipične bosanske arhitekture u kojoj se rodio Ivo Andrić, a koja je od 1974. godine preuređena u spomen-muzej. Zanimalo nas je što sve u njoj posjetitelj može vidjeti, koliko je turisti posjećuju, odakle sve dolaze i koliko je uključena u ekskurzijska putovanja odnosno jednodnevne školske izlete.
Muzej od tri dijela
Nakon što smo najavili svoj dolazak, na vratima Andrićeve rodne kuće dočekao nas je kustos Memorijalnog muzeja “Rodna kuća Ive Andrića” Enes Škrgo koji nas je zamolio da pričekamo nekoliko minuta jer je imao jednu manju turističku skupinu iz Republike Srbije, točnije iz Užica, koja je došla u posjet muzeju.
U muzeju od 60-ak četvornih metara nalaze se tri prostorije koje su podijeljene po tematskim cjelinama: u prvoj prostoriji s desne strane nalazi se soba koja je posvećena romanu “Travnička hronika”, sljedeća soba je rodna soba Ive Andrića, a jedina prostorija s lijeve strane je knjižnica s različitim izdanjima Andrićevih djela. - Ovo je stalni izložbeni postav koji se sastoji od nekoliko tematskih cjelina, točnije, sastoji se od sobe posvećene romanu “Travnička hronika”, zatim teme pod nazivom “Ivo Andrić i Travnik”, rodne sobe Ive Andrića te knjižnice. Posjetitelji mogu vidjeti jedan tipičan ambijent rodne sobe koja pokazuje kulturu stanovanja i duh vremena s kraja 19. stoljeća, tipičan bosanski namještaj i mobilijar, kratku biografiju Ive Andrića, koja se nalazi u toj sobi, i izvod iz matične knjige krštenih rimokatoličke župe Travnik. Također, tu je tema “Ivo Andrić i Travnik” koja nam prikazuje njegov prvi boravak u rodnom gradu, preciznije u selu Ovčarevu, i život s franjevcima - govori nam kustos Škrgo dok prolazimo pored crteža za Andrićevu pripovijetku “Priča o vezirovom slonu”. U sobi koja je posvećena romanu “Travnička hronika” na vidno mjesto izloženo je prvo izdanje tog romana, zatim tekstualni prikaz u kojem sam Andrić govori o tehničkoj strani tog romana te povijesni dokumenti o pisanju tog romana, kao i mapa toponima te fotografije koje nam pokazuju kako je izgledao grad s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Naposljetku ulazimo u posljednju i najveću prostoriju Andrićeve rodne kuće, gdje je smještena knjižnica s oko tisuću knjižničnih jedinica. - Ovo je knjižnica koja ima oko tisuću knjižničnih jedinica, različitih izdanja Andrićevih knjiga, a među njima se može izdvojiti prvo izdanje njegove prve knjige “Ex ponto”, izdane prije točno 100 godina i ova godina je jubilarna. Tu je prvo izdanje “Nemira”, prvo izdanje pripovijetke “Put Alije Džerzeleza”, romana “Na Drini ćuprija” te još neke knjige s njegovim potpisom - govori nam Škrgo dok čitamo naslove Andrićevih knjiga i romana.
Učenici iz jednog entiteta
Muzej je otvoren još za Andrićeva života, 30. kolovoza 1974. godine, a on se toj odluci vlasti Travnika protivio i za svog života nikada nije ušao u njega. Dok stojimo na pragu rodne Andrićeve kuće gdje stoji ploča s natpisom: “Ulaznica 2,50 KM, za grupne posjete 2 KM”, kustos muzeja nam govori kako je muzej dobro posjećen i da ima više od 10.000 posjeta godišnje, što je sasvim pristojna brojka za jedan muzej u današnje vrijeme kada se kultura kod nas nalazi na margini društva. - Muzej je jako dobro posjećen, posjetitelja i turista ima sa svih kontinenata i skoro iz svih europskih zemalja, a zanimanje za Andrićeva književna djela ne jenjava, nego naprotiv - raste, dolaze ljudi različitih profila. Tu su svakako i školske ekskurzije iz samo jednog dijela BiH, odnosno jednog entiteta. Radi se uglavnom o osnovnim školama, a srednjoškolaca i studenata skoro nikako nema. Kada je riječ o stranim turistima, neki su čak i rekli kako je jedini njihov motiv dolaska u BiH Ivo Andrić i njegova djela te u tom kontekstu samo posjećuju tri grada: Sarajevo, Višegrad i Travnik - govori nam na kraju razgovora Enes Škrgo.
Kako smo naknadno doznali, samo učenici osnovnih škola iz Republike Srpske posjećuju rodnu kuću Ive Andrića te još nekih osnovnih škola po hrvatskom planu i programu iz Federacije BiH, uglavnom djeca iz škola koje nose njegovo ime. U Mostaru u Parku nobelovaca stoji bista nobelovca Ive Andrića.
Na kraju svega možda bi najbolje bilo reći da Ivo Andrić nije ni srpski, ni hrvatski, a ni bosanskohercegovački književnik, nego pisac svih onih koji čitaju njegova djela.•