HKD „Napredak“ od svog osnutka njeguje izdanje zidnog godišnjeg kalendara, uvijek tematski posvećenog nekoj od tema karakterističnoj baštini Hrvata – katolika u BiH. Za nastupajuću 2025.godinu tematski su ga posvetili pod naslovom „Znamen na koži“ posvećen tetovažama Hrvatica - katolkinja u Bosni i Hercegovini.
Kalendar za 2025.godinu uredio je i osmislio Miroslav Landeka, dopredsjednik HKD Napredak i predsjednik Povjerenstva za kulturu, izdavaštvo i medije istog, uz sudjelovanje autorice predgovora dr. sc. Vesne Haluge, Zorana Stojanovića, prof. autora briljantnih fotografija, mons. Tome Kneževića koji je ispisao katolički imendanski kalendar i dizajna Igora Šutala. U ovoj temi posvećenoj tetovažama žena katolkinja – Hrvatica u BiH želeći podvući snažan personalni i kolektivni identitet katolika – Hrvata u BiH, neverbalnim jako vidljivim komunikacijskim semiotičkim (riječ je grčkog porijekla i označava „signal, znak“) porukama. Možda upravo u današnje vrijeme osporavanja Hrvatima katolicima identitet BiH moramo ponovno posegnuti za semiotičkim znakovima i u neverbalnoj komunikaciji isticati našu pripadnost, odnos prema baštini i tradiciji kao u vrijeme nastanka ovog specijalnog oblika kulture i to upravo putem zidnog kalendara kojeg u našem domu ili uredu gledamo toliko puta tijekom svakog dana.
Stoga mi se čini da su urednik Miroslav Landeka i ostali sudionici ovog projekta prepoznali znakove i onog i ovog vremena te neverbalno kroz fotografije komuniciraju s nama, a dr. sc. Vesna Haluga je svu suštinu ovog fenomena znanstveno obradila u svojoj knjizi (2023) kao svoju doktorsku disertaciju pod naslovom „Znamenje na koži“, Tradicijska tetovaža Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine“. Riječ „tetovaža“ izvorno dolazi od „tattow“, „tatau“ ili „tattaw“ što je izvedeno od „ta“ polinezijske riječi koja se odnosi na nešto upečatljivo. Većina naroda svijeta ima u svojoj kulturi tetovaže, želeći istaći posebnosti vlastitog identiteta. Tetovaže su prakticirane kroz čitavu povijest ljudskog roda tako da su predmet istraživanja mnoštva znanstvenika. O tetovažama Hrvatica, katolkinja naše zemlje pisali su austrijski liječnik Leopold Glück, Ćiro Truhelka, Vejsil Čurčić, Vida Vuletić-Vukasović, britanska balkanologinja Marye Dyrham, a od suvremenika Tea Turajlija, Zoran Stojanović, Marko Dragić, a naročito znanstvenica dr.sc. Vesna Haluga. Ova značajna tema će privlačiti još više želeći je znanstveno interpretirati kroz brojne druge znanstvene discipline, a specijalno iz aspekta komunikologije koja je u suvremeno doba u uzletu.
Treba objasniti korijene ove tetovaže kod žena katolkinja u BiH. Naime, zauzimanjem ovih prostora od strane Osmanlija katolici – Hrvati su u novoj državnoj paradigmi po kanonu tadašnjeg pravno teokratskog režima stavljeni u kategoriju građana drugog reda (milet sistem) dok su pripadnici Islama bili privilegirani, a svi ostali su tretirani kao građani drugog reda. Pritisci su se odmah osjećali te je nastupio dugogodišnji postupak prevjeravanja i osjećala se ugroženost osobnog i kolektivnog identiteta. Posebna opasnost je postojala za osobe ženskog spola, djevojčice, djevojke i žene, a zajedno s tim i drugi vidovi diskriminacija. Sociolozi objašnjavaju da u slučaju osjećaja ugroženosti individualnog i kolektivnog identiteta se odmah jave obrambeni mehanizmi raznih vrsta i jača unutarnja kohezija kolektiviteta. Taj osjećaj se snagom intelekta prenosi prema domišljanju vrste otpora.
U povijesnom trenutku nove paradigme države i vlasti i u potpunoj nemoći pružanja bilo kakvog otpora, a i radi zaštite vlastite osobnosti i kolektiviteta žene katolkinje – Hrvatice u BiH su se domislile vanjskim neverbalnim znakovima na tijelu pružiti otpor i još više potvrditi svoju individualnu slobodu izbora vjere i naroda. To su činile utiskujući na vlastitoj koži znakove križa sa pripadajućom ornamentikom. U svojoj knjizi dr. sc. Vesna Haluga ističe „Vizualni znak“, u slučaju tetovaža žena katolkinja iz BiH kao krajnji rezultat tetoviranja, uz to što je simbol vjerske i nacionalne pripadnosti, ističe i sam postupak koji je izrazito bolan te također simbolično izražava snagu, izdržljivost i hrabrost žene.
Boja kojom se obavlja tetoviranje dobiva se od ugljena u prahu, čađe ili baruta. Sve tri osnovne sirovine se miješaju s vodom, majčinim mlijekom, pljuvačkom ili medom. Ugljen se ponekad miješao s rakijom ili mašću, čađ s mlijekom stoke, rakijom, petrolejem ili maslom, a barut s mlijekom od stoke.
Postoji više načina tetoviranja. Najčešće se na dijelu ruke koja će se tetovirati olovkom nacrta željeni motiv, a potom se iglom bockalo, a na kraju se motiv premazivao smjesom ugljena (čađi, baruta) meda i vrlo često mlijeka (majčinskog ili životinjskog).
Upotrebljavan je ugljen drveta smreke koji se sjekirom stucao u prah. Umjesto meda neki su „majstori“ stavljali vodu u prah kako bi dobili tekućinu sličnu tinti. Drugi način, karakterističan za Zapadnu Hercegovinu, područje Širokog Brijega je korištenje kore jasena ili čvršćeg papira, od čega se sačini predložak. Kada jasen, u rano proljeće, ima najviše „soka“, izreže se kvadratić kore, na kojem su oštrim predmetom nacrta križ. Predložak se konopcem učvrsti na ruci te se tankom iglom bode nacrtani motiv i posipa u prah usitnjenim ugljenom.
Šarale su se šake, čelo, podlaktica, između i na člancima prstiju, korijen nosa, zapešće, prsa pa čak i nadlaktice. Najčešće su glavni motivi tradicijske tetovaže činili krug, polukrug i križ, ukrašeni sa grančicama i linijama. Istraživači su zabilježili 317 motiva. Najjednostavniji oblik sastojao se od jednako dugačkih, prekriženih crta a taj temeljni oblik se ukrašava tako da se na rubove stave ravne ili savijene crte odnosno crte u obliku srpa ili točke“.
Bez obzira što je vizualni izgled (znak križa kao osnovni element tradicijske tetovaže) stoljećima ne promijenjen kao isključiva povezanost sa određenim etnicitetom (ženama Hrvaticama, katolkinjama iz Bosne i Hercegovine), samo značenje u interpersonalnoj i intrapersonalnoj komunikaciji se mijenjalo, ovisno o društvenim, socijalnim pa i političkim okolnostima.
Tetoviranje je duboko usađeno u identitet žena katolkinja – Hrvatica i ostalo kao simbol istog i poslije odlaska Osmanlija i njihove paradigme i ono još uvijek traje, ali nažalost, u znatno manjem opsegu. I danas u potpunoj slobodi ima isti značaj vjernosti svom vlastitom identitetu, izboru i kolektivitetu. Kao jedinstven primjer u svijetu tetovaže žena katolkinja Hrvatica u BiH su kandidirane za upis na listu UNESC-ove kulturne nematerijalne baštine.
Sa porastom individualnih sloboda u čitavom svijetu, raste broj tetovaža kod mladih ljudi kao oznaka individualnih identiteta, pogotovu onih poznatih među glumcima, pjevačima i sportašima. Simboli i čitave kompozicije tetoviranih površina su individualno izabrani, počesto nemaju poseban pred tekst. Tetovaže su u suvremeno doba planetarni izraz neverbalne komunikacije, a i dalje žive tradicionalni oblici koji se kreativno dopunjuju i daju novi drugačiji umjetnički izraz. Koliko je tetovaža u suvremeno doba uzela maha pa se postupno u likovnom izrazu uopće formira poseban pravac oslikavanja ljudskog tijela.
Vrijedi se osvrnuti na stav katoličke crkve o ovoj temi. Crkva nema doktrinaran ni pozitivan ni negativan stav, ali među teolozima postoje rasprave o toj temi u pozitivnom i negativnom svjetlu. Obadvije varijante se naslanjaju na nauk crkve o ljudskom tijelu.
Interesantno, ona je nastala kao individualni i kolektivni čin veoma davno, samoinicijativno bez ikakve idejne potke od bilo kakve institucije, pa ni crkve, sve do suvremenog doba. Dakle, djelovale su unutarnje obrambene snage individualnog i kolektivnog identiteta u trenutku njegove ugroze i održavale su se čak i onda kada je ta ugroza prošla. Zadivljuje sloboda i borba za simboličkom pa čak i fizičkom obranom identiteta, tetovaže su postale semiotički znak opstojnosti. U suvremeno doba bi trebalo njegovati ovu etnoantropološku praksu ne samo kao tradiciju već kao slobodu vlastitog dragovoljnog izbora koja ide u prilog slobodi u najširem smislu kao temeljne atribucije čovjeka.
U ovom ogledu se spominje Otomansko carstvo i Islam koji su proizveli ovaj fenomen. Onodobna država je bila teokratska sa pravnim sustavom temeljenim na Islamu kao vladajućoj religiji, dok je Islam suvremenog tipa samo religijski fenomen, a moderna država sekularnog tipa propisuje i prakticira apsolutnu jednakost svih što nam je svima jasno vidljivo. Islam treba shvatiti u tom kontekstu onodobnog i suvremenog vremena gdje su ponašanja i prakse odnosa među ljudima i pristup čovjeku i njegovim pravima potpuno različiti.
Stoga preporučujem ovaj kalendar svima koji teže slobodama, a autorskom uređivačkom timu upućujem iskrene čestitke. Čitateljstvu koji želi ovaj interesantni etnoantropološki fenomen dublje upoznati preporučujem knjigu znanstvenice dr. sc. Vesne Haluga.