Iz tiska je ovih dana izašla nova, 37. po redu knjiga akademika Ivana Cvitkovića pod nazivom "Kriza religije", u izdanju Art Rabica, koja progovara o krizi religije, piše Večernji list BiH.
- Ova knjiga nije napad na Crkvu, već njezinu zloupotrebu u političko-nacionalističke svrhe. Ona nije ni napad na religiju, već upućuje na njezino kompromitiranje od onih koji tvrde da je "slijede". Kad Crkvu i religiju od zloupotreba i kompromitacije ne brane oni koji joj pripadaju, ostaje onima koji ne prakticiraju religiju da na to upućuju. Ponekad treba čuti i što oni izvana govore o nama - piše u uvodu Cvitković i dodaje: - Kada je Pablo Neruda rekao prijatelju da piše novu knjigu, upitao ga je o čemu je riječ u njoj?
Odgovor je bio: - U knjigama je uvijek riječ o istome - uvijek pišem istu knjigu. I ja uvijek pišem istu knjigu: o religiji, naciji, nacionalizmu. Ovaj put s naglaskom na krizu religije - zapisao je akademik Ivan Cvitković.
Uzroci krize
Na gotovo 300 stranica autor najprije piše o krizi religije navodeći što je uzrokuje (Društveni uzroci; religijske institucije kao izvor krize religije; unutarnji izvori krize religije; isprepletenost religijskih institucija s politikom kao izvor krize religije te povezanost s nacionalizmom).
- Živimo u doba kriza: moralna kriza, ekonomska kriza, ekološka kriza, politička kriza... Njima dodajemo krizu religije. U krizama se ne traži učitelj, nego spasitelj, odnosno vođa. Znači li to da u društvenim krizama religija jača? Ili možda slabi? Među sociološke indikatore krize religije (na Zapadu) mogli bismo navesti smanjenje broja krštenih; smanjenje broja onih koji odlaze na misu; smanjenje utjecaja na zakonodavstvo; smanjenje utjecaja crkvenih organizacija; sve manje se vjeruje u dogme; sve se manje pridržava crkvenih pravila života; pad broja zaređenih (u Francuskoj su 1948. godine zaređene dvije tisuće svećenika, a nakon 2000. godine manje od stotinu). U Velikoj je Britaniji broj crkvenih vjenčanja 2000. godine bio 31%. U Njemačkoj su crkve sve praznije. Samo u 2020. godini Crkvu je napustilo 2212.390 osoba. Iz Nizozemske stižu vijesti da je, prema istraživanjima, u toj zemlji (2022.) prvi put veći broj onih koji ne slijede religiju u odnosu na broj vjernika. Razlog - gubitak povjerenja u tu instituciju.
Kako je pandemija koronavirusa utjecala na religioznost? Uobičajeno kažemo da se ljudi u kriznim vremenima okreću religiji i budu religiozniji. Da to ne mora biti tako, pokazao je primjer katolika i protestanata u Njemačkoj koji su doživjeli pad. U prvom valu pandemije 15% ispitanika izjavilo je da je izgubilo vjeru u Boga i višu silu, a tijekom drugog vala 21,15% reklo je da je izgubilo vjeru zbog pandemije.
Drugi dio knjige odnosi se na sukob religijskog i sekularnog (Moralne dvojbe i kriza religije; seksualnost kao izvor krize religije; obitelj kao izvor religije, ali i njezine krize). U trećem poglavlju autor navodi niz zanimljivosti vezanih uz postsocijalističke zemlje i religijsku situaciju u njima. U poglavlju "Postsocijalistička patologija" Cvitković piše o mržnji i njezinoj povezanosti s vjerom.
- Svjedočimo i o postojanju mržnje među sljedbenicima različitih religija. Nikoga se tako ne mrzi "kao onoga tko je u nečasna doba imao malo časti". Najjača je mržnja koja proizlazi iz religijske pripadnosti: nacionalna pripadnost (osim iznimki) ni približno nije uzrok mržnje kao religijska. Bošnjaci, koji svoj identitet sve više grade oko islama (kao i Hrvati oko katoličanstva ili Srbi oko pravoslavlja) ne gaje nikakvu mržnju prema Turcima, Irancima, Saudijcima, Egipćanima... Svi su muslimani. Ali kad je riječ o odnosu prema Hrvatima i Srbima, stvar stoji bitno drugačije. Hrvat ne gaji mržnju prema Poljacima, Talijanima, Austrijancima, ali kad je u pitanju odnos prema Srbima i Bošnjacima, stvari stoje drugačije. Slično je i kod Srba koji ne osjećaju nikakvu mržnju prema Rusima, ali kad je riječ o prvim susjedima, bitno je drukčiji odnos. Njihova mržnja prema Makedoncima proistječe iz činjenice da se tamošnja Makedonska pravoslavna crkva bori za autokefalnost.
Međutim, ni jedna od religija ne poziva svoje sljedbenike na mržnju, što Cvitković potkrjepljuje citatima iz svetih spisa.
Prema hinduizmu, mudar čovjek ne mrzi nikoga, budizam mržnju poistovjećuje sa pohlepom i iluzijom, prema Talmudu, mržnja je jednaka ubojstvu. U Novom zavjetu čitamo: "Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi bližnjega i mrzi svoga neprijatelja', a ja vam kažem: 'Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone'". U Kuranu vidimo da je mržnja usmjerena prema onima koji su napustili vjeru u Allaha. Ipak, Kuran poziva sljedbenike islama da mržnja koju nose prema nekim ljudima ne bude uzrok da budu nepravedni jer pravednost je najbliža čestitosti.
U svojoj knjizi Cvitković piše i o krizi inteligencije i intelektualcima, poplavi akademika, doktora, magistara... - Intelektualac je onaj tko ima stvoreno djelo koje je prošlo sud kritike i vremena; tko govori istinu; tko ima viziju budućnosti; ne služi ni jednoj stranci ni nevladinoj organizaciji. Ljudi vole tituliranja misleći da ih to čini intelektualcima. Tako su danas u BiH sve sami akademici, profesori, doktori. Bar bi kršćani trebali znati da Evanđelje ne voli tituliranje: "Vi pak ne dajte se zvati Rabbi... Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji... I ne dajte da vas vođama zovu". Intelektualci su tijekom povijesti bili prijetnja diktatorima - i Staljinu i Hitleru - podjednako su uništavali poljske intelektualce.
O žrtvama
O žrtvama, oprostu i zaboravu piše na primjeru BiH. - Licitiranje žrtvama ne prestaje ni danas, osamdeset godina od Drugog svjetskog rata i trideset godina nakon rata u BiH. Ono je potrebno nacionalnim liderima radi nacionalnog jedinstva i odnosa prema drugom. Ovdje svakako treba spomenuti bošnjački mit kako su oni jedina žrtva rata u BiH. Kao da nisu žrtve i oni čije su crkve i domovi razrušeni, a civile ubijala (bošnjačka) Armija BiH. Stvara se mit da se u opkoljenom Sarajevu željelo zatirati Bošnjake (koji jesu u najvećoj mjeri izginuli, ali bili su i apsolutna većina u strukturi stanovništva opkoljenog grada). Kao da je snajperist ili topnik s brda oko Sarajeva znao tko je Bošnjak, a tko Srbin ili Hrvat. Možda bi radije pucao u Srbina nego u Bošnjaka jer je za njega Srbin koji je ostao u Sarajevu bio izdajica koji se oglušio o zov srpskog nacionalizma. Dobro je da se pišu knjige o ratnim zločinima nad civilima (djeci, ženama, starcima...), ali nije dobro da se u njima piše samo o zločinima nad civilima pripadnicima naroda kojem pripada i autor. Kao da zločin nad civilima, pripadnicima drugih naroda, nije zločin. Piše se o "tuđim" logorima, a ne i o "svojima". Ili "stav" - moj narod je protjerivan, a "oni" kojih više nema na prostorima koje je držala "naša" vojska sami su napustili mjesta boravka u okvirima "humanog preseljavanja". Ovdje svatko tuguje i oplakuje samo svoje žrtve - zaključuje Cvitković. Posljedice rata su izmijenjena struktura stanovništva u BiH.
- Multikulturalizam se zadržao samo još u šest općina u BiH, u kojima, prema popisu stanovništva iz 2013., ni jedna zajednica nema većinu. To su Mostar, Distrikt Brčko, Jajce, Busovača, Vukosavlje i Glamoč. Ni jedno od njih ne nalazi se u Republici Srpskoj. Simboli su nekadašnje multikulturne BiH.
Hrvati i nacionalni ključ
Danas su Hrvati u BiH posebno osjetljivi na kritike tzv. nacionalnog ključa. Naime, Ustavom, koji je donesen 1910. godine, u BiH je uspostavljen "konfesionalni ključ" (tzv. bosanski ključ), koji će u vrijeme socijalizma nositi naziv "nacionalni ključ". "Nacionalni ključ" i njegova avnojska primjena omogućuju Hrvatima, kao najmalobrojnijem narodu u BiH, ravnopravnost s druga dva konstitutivna naroda. Često taj stav Hrvata ne nailazi na potpuno razumijevanje ni kod međunarodne zajednice, što proistječe iz njihova različitog odnosa prema kolektivnim pravima. Amerikanci su protiv kolektivnih prava, dok Europska unija okvirnom konvencijom pruža okvire za kolektivna prava, pravo na očuvanje elemenata identiteta, ime, jezik, religiju i tradiciju. Politička se jednakopravnost svakako mora osigurati i Hrvatima, i to ne samo nekim budućim uvođenjem ustavnih i zakonskih promjena. To je i službeni stav Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
I na kraju, u poglavlju o budućnosti religije autor zaključuje: - Ili će se religija mijenjati i prilagođavati suvremenom svijetu ili će se njezina kriza i društvena uloga još više produbljivati.