Ako je suditi prema prvomu koraku Galerije Aluminij u 2016. godini, mjeseci pred nama bit će izvanrednima. Istinski hrvatski likovni velikan Matko Trebotić za mikrofonom nije mogao skriti emocije pred okupljenima, a njih sinoć nije nedostajalo. U obadva je galerijska izložbena salona, u suorganizaciji Galerije i Studija povijesti umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru, otvorena zadivljujuća Trebotićeva retrospektivna izložba, njegovi su poštovatelji tražili mjesto više, galerijska su se svjetla teško nosila s reflektorima brojnih kamera i fotoaparata, a supružnici Trebotić, napose Matko koji je u Mostaru, također u Galeriji Aluminij, izlagao prije punih petnaest godina, osjetio se kao na crvenomu sagu Hollywooda, prioćeno je iz Galerije Aluminij.
Uvodnu riječ kazala je pročelnica spomenutoga studija prof. dr. Ljiljana Rajković, zahvalivši se dekanu mostarskoga Filozofskog fakulteta prof. dr. Zoranu Tomiću, kao i njegovomu kolegi prof. dr. Mariju Vasilju, dekanu Fakulteta PMOZ-a, na potpori koju pružaju kulturi, kao i na njihovoj ulozi u zasluženomu procvatu studija kojemu je na čelu. Rukovoditelj Galerije Aluminij Darko Juka također je pozdravio nazočne, oduševljen nevjerojatno dobrim stapanjem Trebotićevih djela s prostorom, što je ponudilo Mostarcima likovnu priču za pamćenje.
- Postav čine slike, akvareli i skulpture, kojima je uspješno prožeta sveukupnost pet desetljeća trajanja umjetničkoga stvaranja Matka Trebotića. Na činjenicu da jednomu gradu osigurate Trebotićeva djela na uživanje možete samo biti ponosni, a još kada otvorenje izraste u ovakovo, onda ne treba čuditi osmijeh na licima sudionika u ostvaraju ovoga pothvata. Izložbu smo postavili u suradnji sa Studijem povijesti umjetnosti Filozofskoga fakulteta, pod čijim je pokroviteljstvom otisnut i zadivljujući katalog, zapravo knjiga, kao dostojno dokumentirano svjedočanstvo ovoga vrsnog pothvata – kazao je Juka, podsjećajući kako je izložba u Mostar stigla iz Splita, gdje je bila izložena u tamošnjoj Galeriji umjetnina, a nakon Dalmacije i Hercegovine, u travnju će biti postavljena i na hrvatskomu sjeveru, u zaprešićkomu Muzeju Matija Skurjeni.
Okosnicu postava, uokvirena pod imenom Univerzum Trebotić, čini posljednji ciklus njegovih slika, koje su nastajale od 2009. godine do danas, a koje slikar pojednostavljeno naziva bijelima i osobno ih smatra ponajboljim svojim stvaranjem. U spomenutomu je razdoblju, kako je zapisao kustos splitske izložbe Branko Franceschi, Trebotić najpotpunije realizirao svoju osobnu kozmogoniju. Kustos mostarske izložbe, dubrovački povjesničar umjetnosti Marin Ivanović, inače predavač na spomenutomu studiju, ovoga slikara naziva protejskim tragateljem za Slikom. U tekstu, imena Svjetlost i svjesnost, on zapisuje kako je ekstaza istom istinom druge priče, priče kojoj je dodijeljena forma u obliku bijelih slika, ali u kojoj bjelina prestaje biti za svjetlost, a nastavlja postojati kao svjesnost.
- Igor je Zidić vrlo pronicljivo zaključio kako bjelinu u ovomu slučaju ne bi trebalo čitati kao fizičku, nego kao metafizičku odrednicu, kao onostrano bijelo buđenje. Postojanje na drugoj strani, kao iskustvo koje nam je svakomu dano, ali samo jedanput, oslobođeno je reprezentativnosti pa onda, posljedično, i svega što s time ide, od kićenosti i slatkorječivosti, do laži i patetike. Za takovo je postojanje ipak potrebna svijest, svijest o tomu da postojimo. Dominantnost bijele na spomenutim slikama opisuje to stanje, ali postojanje boje važna je napomena da sveza s fizičkim svijetom još nije prekinuta. Ekstaza je, dakle, ipak fizičko stanje. Ona je dodir s onostranim, ali nije onostrano. Kod Trebotića bi to bila tanka crvena nit po kojoj vibrira onaj tko se iz fizičkoga približava metafizičkomu. Onostrano je, pak, samo svjesnost – secira Ivanović tragove s Trebotićevih platna, pomno zaključujući kako nije, stoga, retrospektiva tu kako bismo vidjeli sva Trebotićeva djela, nego zato da razjasni njegovo duhovno stanje, kako bi svjesnosti dala obličje.
- On je onostran, ničim opterećen i pripada čistoj Svijesti – domeće Ivanović, nakon kojega je ugledni kazališni redatelj i književnik Gradimir Gojer iščitao svoju pjesmu, nastalu u njegovu nadahnuću Trebotićevim stvaranjem, što je izazvalo posebnu emociju likovnoga barda.
Inače, Matko je Trebotić rođen u Milni, na otoku Braču (Hrvatska). Godine 1961. diplomirao je na beogradskomu (Srbija) arhitektonskom fakultetu, a tijekom 1971. i 1972. pohađao je čuvenu Folkwangschule u Essenu (Njemačka), kao meisterschuler, kod prof. Hermana Schardta. Od 1970. godine, intenzivno izlaže diljem svijeta, te dosad ostvaruje više od stotinu samostalnih i više od tri stotine skupnih izložbi. O njegovu je radu tiskano pet monografija, snimljeno više televizijskih filmova, a djela mu se nalaze u brojnim domaćim i stranim zbirkama i muzejima. Autorom je veličanstvenoga Jadranskog poliptiha – svečanih zastora za hrvatske narodne kazališne kuće Dubrovnika, Rijeke, Splita i Šibenika. Dobitnikom je čitavoga niza prestižnih nagrada.
Izložba, čijemu su otvorenju sinoć pribivali i predsjednik Vlade HNŽ-a, mostarski gradski poglavar, poštovana rektorica Sveučilišta u Mostaru, gotovo čitavo Predsjedništvo Matice hrvatske Mostar, ravnatelj HNK Mostar, ravnatelji uglednih galerija, te čitav niz Trebotićevih kolega slikara i drugi uglednici, otvorenom za besplatno razgledanje ostaje sve do 3. ožujka, priopćeno je iz Aluminija.