“Mediteranski brevijar” Mostarca Predraga Matvejevića, knjiga koja mu je donijela svjetsku slavu, prvo izdanje doživjela je prije trideset godina.
Kažu da je danas kultni “Brevijar” nastao gotovo slučajno. Nekadašnji urednik u Slobodnoj Dalmaciji Bože V. Žigo zamolio je Matvejevića da napiše jedan tekst o Mediteranu. Matvejević je poslao u redakciju članak od 14 kartica, no potom je taj tekst počeo postupno proširivati da bi na kraju od toga napravio knjigu koja je bila i kandidat za Nobelovu nagradu.
Kandidat za Nobela
Naime, šezdesetak uglednih talijanskih umjetnika prije dvije-tri godine potpisalo je inicijativu da se Predragu Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost. Jedan od začetnika te ideje bio je i glasoviti talijanski književnik Umberto Eco koji je nedavno umro. U obrazloženju kandidature za Nobelovu nagradu, među ostalim, stajalo je da je Predrag Matvejević “sinteza Europe i istočne Europe, koja se prepoznaje po Mediteranu i njegovoj povijesti”.
“Nisam bio sretan inicijativom za Nobela, zamolio sam da odustanu, smatrao sam da ne zaslužujem takvo priznanje. Bio sam siguran da ga neću dobiti pa sam mislio da nema smisla da me se predlaže. Međutim, kada su emocije splasnule, osjećam se vrlo počašćenim” - kazao je u svome posljednjem intervjuu Matvejević, koji je danas, teško bolestan, štićenik jednog doma za stare i iznemogle u Zagrebu.
A o kakvom se književnom djelu radi govore brojke. “Mediteranski brevijar” do sada je preveden na 23 jezika (među kojima su i rijetki jezici poput hebrejskog i esperanta), a samo u Italiji prodan je u više od 300.000 primjeraka.
Od sirovih brojki djelo bolje dočaravaju pozitivne kritike: “Svaka rečenica ‘Brevijara’ raspiruje žeravice naših znatiželja, analogije doživljaja, znanja i saznanja” - pisao je Jure Kaštelan. U Austriji jedan je kritičar, između ostalog, napisao da je “Brevijar” “oda Mediteranu, himna u najsvečanijem smislu”; u Britaniji da je “knjiga dragulj, kuriozitet i zagonetka”; u Italiji da je “postao klasika”; u SAD-u da nitko ne “može posumnjati da će ovaj brevijar pripasti posthumnoj Borgesovoj biblioteci” itd.
Veliki talijanski pisac i intelektualac Claudio Magris reći će, u svjesno panegirički intoniranom Uvodu u “Mediteranski brevijar”, da nam ova fascinantna knjiga otkriva jednu posve originalnu fenomenologiju mora.
“Matvejevićev ‘Brevijar’ pripovijest je koja navodi stvarnost da govori i koja savršeno kalemi kulturu na fantastičnu evokaciju” - zapisao je Magris.
Sam Matvejević je rekao da su sve pojave i pojmovi o kojima je pisao prije više od trideset godina doživjeli duboke promjene, a neki čak i nestali. Poslije pada Berlinskog zida nestala je i istočna Europa u onom značenju u kojem je postojala u našoj svijesti, smatra autor koji je veliku pozornost posvetio i ideji Mediteranske unije. “Prave mediteranske granice nisu one državne, ni nacionalne, već nalikuju krugu krede koji se stalno nadopisuje i briše, koga talasi i vjetrovi šire i stišću. Prave granice Sredozemlja su prije svega naši osjećaji”. Matvejević potječe iz skromne obitelji i to ga je, očito, obilježilo za cijeli život. Rođen je u Mostaru 1932., otac Vsevolod Matvejevič bio je Rus iz Odese u Ukrajini, a majka Angelina Pavić bila je Hrvatica. Bila je vrlo inteligentna, govorila je njemački jezik i bila suradnica u odvjetničkom uredu te je čak odlazila i na rasprave, a osnovala je i prvo stenodaktilografsko društvo u BiH.
“Mostar, u kojem sam rođen, nije u primorju, ali do njega dolijeću morski galebovi i kroza nj propuhuju vjetrovi s mora... Iz Odese potječe očinski dio moje obitelji. Bio sam više puta u njoj. Ona je južni grad, rekao bih, mediteranski” - zapisao je Matvejević. Otac mu se nikada nije odrekao boljševičkih uvjerenja premda su mu otac i brat umrli od gladi u gulagu. Majka Angelina bila je Hrvatica i njezina je obitelj zaslužna što se Matvejević upisao u osnovnu školu koju su vodile časne sestre u Mostaru. Kada se majka udala za njegova oca, imala je samo 18 godina, dok je otac imao 51 godinu. “Mnogi su mi predbacivali da sam protiv Crkve i njezina nauka, što nije točno. U osnovnoj školi časnih sestara u Mostaru najbolje sam znao latinski, pa sam, kao ministrant, stavio na glavu mitru Petra Čule, kad je proglašen biskupom. Osim toga, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studente sam poticao da se upoznaju sa stvaralaštvom francuskih katoličkih književnika”. Matvejević je doktorirao na Sorbonni, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao je francusku književnost od 1959. do 1991., na Trećemu pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne) predavao je slavenske književnosti od 1991. do 1994., a od 1994. do 2007. srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost na rimskom sveučilištu La Sapienza. Matvejević je primio počasne doktorate u Francuskoj, BiH, Italiji. Počasni je doživotni potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba u Londonu i jedan od najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu.
Pismo Titu
Predrag Matvejević je po uvjerenju uvijek bio ljevičar, ali žestoki antistaljinist i zapravo čovjek koji se svojim stavovima nije uklapao ni u jedan režim. Imao je hrabrosti 1974. napisati Josipu Brozu Titu pismo u kojem je tražio od njega da se povuče: ‘Druže Tito, vaše je djelo neprocjenjive vrijednosti za ovaj narod, druže Tito, povucite se da vaše djelo ostane onako dragocjeno kao što jest jer obilježje doživotnog predsjednika obično je karakteristično za totalitarne režime, a naš režim nije totalitaran… Ne slušajte ulizice koje vam predlažu doživotno predsjedništvo” - pisao je svojedobno Matvejević.
Za vrijeme posljednjeg rata našao se u dobrovoljnom izgnanstvu - između azila i egzila. Nije bio po volji, bilo je tu svakojakih prijetnji i polemika, no to nije razlog da ga se ne prisjetimo ovim značajnim povodom koji je obilježio našu kulturu.•