ZDENKO JURILJ, AUTOR FILMOVA „STIGME“ I „TIHI SKITNICA“ KOJI ĆE BITI PREMIJERNO PRIKAZANI NA 24. MFF-u

Ne želim se jeftino dodvoravati publici

Ne želim se jeftino dodvoravati publici
10.10.2023.
u 17:04
Da nije bilo nagovora profesora Ante Peterlića, filmologa i enciklopedista, i sjajnog redatelja Zorana Tadića, možda se nikada ne bih bavio pokretnim slikama
Pogledaj originalni članak

Uoči premijernog prikazivanja igranog filma „Stigme“, priče o hercegovačkim švercerima duhana, te dokumentarca „Tihi skitnica“ o jednom od najvećih umjetnika s ovih prostora Virgiliju Nevjestiću, razgovarali smo s autorom Zdenkom Juriljem. Usprkos činjenici da je jedan od najproduktivnijih redatelja na ovim prostorima, govori kako „njegov film“ tek treba doći.

Igrani film „Stigme“ svoju će hercegovačku premijeru imati na otvaranju 23. MFF-a.

Da, ova filmska priča po svojoj fabuli i nije domaća, prije bih rekao da je univerzalna. Netom nakon završenog 2. svjetskog rata pet muškaraca pokušava švercom duhana iz Hercegovine u Bosnu spasiti svoje obitelji od gladi. Na tom švercerskom putu koji ih vodi preko kanjona, šuma i planinskih gudura, još uvijek se nalaze ostaci poraženih vojski, a policijska uhićenja su svakodnevna. Dok putuju u strahu od nevidljivog neprijatelja, kojega
vizualno ne detektiramo, među njima se zbog jednog mladog putnika podižu tenzije. Film postavlja pitanje smislenosti svađa zbog ideoloških razlika i osvete koja je i danas prisutna u skoro svim društvima.

Prikazali ste ga premijerno na Filmskim susretima u Nišu, kakve su bile reakcije publike?

Sama činjenica da je film prikazan na jednom od najstarijih festivala u regiji za nas je velika stvar. S obzirom na to da „Stigme“ po radnji i dinamici pripadaju kategoriji „slow cinema“, žanru umjetničke kinematografije koju karakterizira minimalistički, promatrački stil s malo naracije i relativno duljih kadrova, reakcija publike u Nišu bila je dobra. Publika je bila generacijski pomiješana. Mladi nisu znali da je takva priča uopće postojala, a starija publika je lamentirala oko ideoloških predznaka u filmu. Pozitivno su nas iznenadile stručne opservacije nekih profesora s Akademije scenskih umjetnosti iz Beograda i Novog Sada koji su također pogledali film.

Jeste li vi zadovoljni filmom i što vam je u samom procesu predstavljalo najviše poteškoća?

Tek smo prije nekoliko tjedana dovršili postprodukciju filma, pa će njegov festivalski život biti nastavljen po europskim i svjetskim festivalima u sljedeće dvije godine. Cijeli postupak je bio frustrirajuće dug. Trebalo je adaptirati scenarij u proračun koji smo imali, a koji je bio smiješan. Najteže pada činjenica da zbog manjka novca moraš izbaciti neke scene koje bi filmu dale snažniju vizualnu notu. No, kad se skupi klapa ljudi od kojih
neke vidiš prvi put u životu i kad to funkcionira kao jedan stroj, bude ti drago što uopće sudjeluješ u jednom takvom projektu.

Festival se otvara, ali i zatvara vašim filmovima. Otkud priča o tihom skitnici Virgiliju Nevjestiću?

Za Virgilija Nevjestića prvi sam puta doznao još kao klinac. Vidio sam neki kalendar koji je bio ilustriran njegovim slikama, grafikama, vitrajima, i to je u mom dječjem mozgu izgledalo izvanzemaljski. Ali nikako nisam mogao dokučiti o čemu se tu zapravo radi, osim što mi izgleda lijepo, čudesno. I davne 2009. godine kad je Virgilije umro u Parizu obavio sam inicijalni razgovor o snimanju dokumentarnog filma s pokojnim Petrom Milošem, piscem i novinarom koji je bio jako dobar prijatelj s njim. No u međuvremenu nas je napustio i Petar, tako da se ta ideja “konzervirala” sve do 2019. Uvidom u njegove dnevničke zapise koje nam je ustupila obitelj Ikana Nevjestića, njegova nećaka, rodila se nova, drugačija ideja o kreiranju dokumentarno-igranog poetskog filma. Ti njegovi dnevnički zapisi, grafike, slike, poezija koju je pisao, otkrili su novog lika u kojem je sve sublimirano. Virgilije je bio erudit svjetskog kalibra, proglašen je najboljim grafičarom 20 stoljeća u Francuskoj, ali je pisao i pjesme, bavio se filmskom kritikom, čak je pisao i scenarij za film „Ludi dan“ Nikole Babića. Bio je filozof, neka vrsta revolucionara, koji se do kraja borio protiv monetizacije u umjetnosti. Družio se s nobelovcima poput Pabla Nerude, Samuela Becketta, prijateljevao sa širokom plejadom pjesnika i književnika. Bio je stoik koji odolijevao nerazumijevanjima tadašnje likovne kritike, ali i teškim egzistencijalnim stanjima u kojima se za života nalazio. Ali nikada nije iznevjerio svoj umjetnički kredo.

Kako birate teme koje želite ovjekovječiti? Je li to proces nekog zajedničkog razmišljanja ekipe okupljene oko Kadar produkcije, ili slušate samo sebe?

Sad zvuči pretenciozno, ali teme se traže, među ostalim, po uzoru na A. G. Matoša koji je u
hrvatsku književnost prvi uveo pojam flanerizam. On je iz pozicije dokoličara-promatrača, radoznalog šetača ili flâneura, tražio inspiraciju za djela. Naravno, tu su novinski članci, eseji, kritike, povijesna građa, sugestije prijatelja, radnih kolega i adaptacije nekih književnih romana. Evo upravo radimo na adaptaciji jednog romana Josipa Mlakića s kojim me veže dugogodišnje prijateljstvo i suradnja. Kao što je jednom Andrej Tarkovski izjavio: „U umjetnosti ne treba mnogo – potrebna je tankoćutna, podatna duša, otvorena za lijepo i dobro, sposobna za neposredan estetski doživljaj.“

Na koji ste svoj film najponosniji?

Nema ga. Možda će doći. I to je prokletstvo u ovom poslu. Na svim uradcima bih nešto mijenjao, dodavao, oduzimao... Ponovno se pozivam na Tarkovskog koji je to sjajno opisao:

“Film je, vjerojatno, najnesretniji od svih umjetnosti. Film koriste kao žvakaću gumu, kao cigarete, kao stvari koje kupuju. Zato je prihvaćen stav: da bi bio dobar film mora da se prodaje. Ali, ako o filmu razmišljamo kao o umjetnosti, takav prilaz je apsurdan”.

Što je po vama presudno da bi netko postao dobar redatelj?

Biti iskren prema sebi i prema publici, ali joj se ne pod svaku cijenu jeftino dodvoravati. Kontinuirano učenje, gledanje tuđih filmova, čitanje knjiga iz svih mogućih branši, posjet kazalištu, kinu, konverzacija s kolegama. Da nije bilo nagovora Ante Peterlića, hrvatskog filmologa i enciklopedista, te Zorana Tadića, sjajnog hrvatskog redatelja, možda se pokretnim slikama nikada ne bih bavio. Po vokaciji sam novinar, ali kako u današnjem novinarstvu nemam što više kazati, ovo je novi medij čije su poruke puno snažnije i dugovječnije.

Kako se domaći filmaši nose s regionalnom scenom?

Posljednji uspjesi poput ono ga Jasmile Žbanić, Une Gunjak, glumaca poput Goge Bogdana... govore da se može biti uz bok sa svjetskom filmskom kremom. Naravno, do tog je cilja težak i krvav put, pogotovo u državi u kojoj je umjetnost luksuz, i gdje su prave zvijezde političari, influenceri, folklori, treperi, polugole navijačice...

Koliko se Hercegovina pomaknula po pitanju filma u posljednjih nekoliko godina, od razdoblja vaših početaka pa do onoga što imamo priliku vidjeti danas?

Ima progresije. Od razdoblja kada je prve kadrove u Hercegovini 30-tih godina prošlog stoljeća snimila Škola zdravlja - Andrije Štampara pa do „Povratka Katarine Kožul“ i prvog igranog uratka „Elipsa“ Tomislava Topića, puno se toga napravilo. U sredini gdje statusnu poziciju pojedinca rangiraju prema tome koliko imaš poslovnih prostora, stanova, vikendica, ili kakav auto voziš, to je velika progresija. U sredini gdje u strukturama vlasti ne postoji senzibilitet prema kulturi, bilo kakvoj vrsti umjetnosti, kamoli prema sedmoj, pojedinci su napravili svemirske korake. Danas u Širokom Brijegu postoji Odjel za film, scenarij i režiju pri Akademiji likovnih umjetnosti, danas u Hercegovini postoje dva festivala, imamo glumce, redatelje, kamermane, zanimljive autore animiranog, dokumentarnog i igranog filma, pa čak i ton majstore, koji su postigli nešto na europskoj pa i svjetskoj sceni, ali su ti ljudi nevidljivi. Teško ti uspjesi dopru do javnosti kroz šumu lažnih mediokriteta koji nas okružuju.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.