Čelina i Glimač su oronimi. Imena su to dvaju brežuljaka u vijencu brda što krune plodno Gradačko polje. Između su gradine, klanci i humci u kamenoj nisci. Na prisojnoj strani u podnožju visova nalazi se bogatstvo ostataka raznog keramičkog posuđa i ostalog pribora te klesani kameni predmeti i razno oruđe i oružje od bakra, bronce i željeza. U Gradcu se nalaze dva niza gomila koje se pružaju od mora s juga i zapada. Jedan krak vodi prema Hutovu, a drugi prema dubrovačkom području. Gomile su obično zborne i orijentacijske.
Povijest i civilizacije
Na području Gradca ima 270 registriranih gomila, a ima i dosta neregistriranih. Mogu se naći i mnogi paleontološki ostaci biljnog i životinjskoga svijeta. Tako svjedočimo da život na ovom okružju traje milijunima godina do danas. Zanimljivo je da se brdski visovi dižu gotovo okomito oslanjajući se na brdska postolja koja se postupno uzdižu u kosom smjeru. Idući spomenutim pravcem vidimo po tri brežuljka na tri mjesta. Na području ispod brdskih masiva nalaze se sljedeća kućanstva: Pavlovići, Konculi, Sentići, Begušići, Matići, Babići, Kralji, Karačići, Vukasovići i Konjevodi. Krenemo li tim putom pješice, trebat će nam pola sata. Uputimo li se vrhuncima brda, ne bih se usudio reći koliko bi vremena trebalo jer je put mjestimično neprohodan zbog guste šume prepletene bodljikavim biljem, dračom, smrekom, trnjem i kukrikom. Od kada je svijeta i vijeka, ovdje je život neprekidno cvao. Moje upoznavanje s ovim čarobnim svijetom traje od najranijeg djetinjstva. Tu su se često spuštala jata divljih golubova i kružili orlovi koji su pravili gnijezda u planini Žabi.
Zrake ranog proljetnog sunca obasjavaju kamene vrhunce na istoku. Prohladno je. Sve je puno peluda i mirisna cvijeća. Pčele i leptiri započinju svoj let, s cvijeta na cvijet. Cvrkut ptica budi sneno jutro. No, jedan lijepi ptičji zvižduk svojim milozvukom i ugodom nadmašuje svu ljepotu prirode. To je pjev slavuja (Luscinia megahyrnchos). Taj zvuk dolazi s brda Čeline, razlijeva se na sve strane kao zvuk zvona s gradačke crkve i zatiče nas u čudu i udivljenju. Pjeva slavuj, pjeva, tako svakog jutra, sve do početka petoga mjeseca kada počinju cvati prve ruže. Sve me to danas podsjeća na bajkovitu priču Oscara Wildea “Slavuj i ruža”. Još bajkovitija za mene bila je priča o pećini u podnožju Čeline u kojoj su nekada u pradavna vremena stanovali ljudi. U kasnim razredima pučke škole, učeći povijest, upoznavali smo se s najstarijim civilizacijama na Zemlji: Egipćanima, Grcima, Rimljanima, Ilirima, Mongolima te povijesnim ostacima tih kultura. A što je s pećinom podno Čeline, Spreminom peći na brdu Glimač, Velikom i Malom peći u Gornjem Gradcu i gradinom na Malokrnu? Moje prve ekspedicije na te lokalitete dogodile su se dok sam još pohađao pučku školu.
Uputim se tako jednom prilikom na brdo Čelinu. Prvo sam pronašao pećinu u njezinu podnožju. Rabim naziv pećina ili peć jer je taj izraz u imenu, a postoji i razlika između pećine i špilje. Strop pećine koja je dosta prostran crn je od dima. Na podu je bilo dosta luga. Na visokim zidovima pećine vidio sam mnogobrojna slavujeva gnijezda. Poslije sam doznao da su se ovdje skrivali ljudi koji su križali duhan na avanu i krijumčarili ga u Dalmaciju. Bilo je to u vrijeme stare i nove Jugoslavije. Put me vodio dalje. Popeo sam se na vrh Čeline i krenuo prema zapadu. Evo me na Malokrnu. Prvo nailazim na goleme kresane kamene blokove koji su složeni jedan pored drugog i koji su, po mojim procjenama, teški od 5 do 10 tona. Ne mogu vjerovati svojim očima što vidim: pa zar su ljudi koji su ovdje živjeli prije 2 do 3 tisuće godina prije Krista mogli ovo ovako izraditi i posložiti! Nailazim na podzide i zidove kiklopskih dimenzija te manje gomile kamenja. Na pojedinim mjestima nalazim komade keramike i razne metalne predmete. Na većim pravilno isklesanim komadima kamena nalazim po tri kamenice očito rađene ljudskom rukom, što daje misliti da su služile u obredne svrhe i za astronomske opservatorije. Vidio sam na pojedinim mjestima spiralna kamena stubišta, a u zavojima gdje se sa strane nalaze kameni stupovi, na kamenim stepenicama se nalaze utori. Pretpostavljam da su ti utori služili za ugradnju vrata koja su zatvarala ulaz u ove tvrđave. Mislio sam: “Bože, mi u školi učimo o egipatskim piramidama, čudesnim grčkim i rimskim građevinama i akropolama, a za ovo svijet ne zna.” Procjenjuje se da su ove građevine starije bar 500 godina od Mikene u Grčkoj, a od Daorsona i tisuću godina. Ovaj kompleks građevina čini jednu cjelinu sve do brda Glimča koje podsjeća na golemu kamenu piramidu. Na Glimču se nalazi čuveni ilirski kameni tron (prijestolje). Nekoliko sam puta razgledao i proučavao ove arheološke ostatke za koje narod koristi izraz – ilirske gomile i gradine. Sigurno se može ustvrditi da su nekada ovdje živjeli Iliri. U bližoj okolici živjelo je nekoliko ilirskih plemena: Ardijejci, Daorsi, Delmati, Plereji i Liburni. S njima dolaze u doticaj Kelti te poslije dolazi do miješanja Ilira s Grcima i Rimljanima. Legenda kaže da se Feničanin Kadmo oženio Harmonijom koja mu je rodila sina Illyriosa – on postaje ilirski rodonačelnik. Njega je obavila zmija koja se dovodi u vezu s hetitskom zmijom Ilurjankom (Hilluryankas) i na nj prenijela svoju magijsku moć. Zato su Iliri štovali kult zmije koja je bila simbol plodnosti i čuvarica kućnog ognjišta te kult Sunca prikazan u liku svastike što predstavlja Sunce u pokretu. Oko vrata su nosili amulete da ih štite od zloga pogleda i nesreće. U ljekovite svrhe koristili su peruniku (Iris illyrica). Iliri su svirali na guslama. Mljeli žito na žrvnju. Bavili se poljodjelstvom i stočarstvom. Bili su ovčari (delme) – otuda naziv Delmati i Dalmacija. Muškarci su nosili bijele košulje do koljena i bili opasani, a preko košulje nosili su ogrtač koji je o desnom ramenu bio vezan kopčom. Glavu su pokrivali kapom, a na nogama su nosili kožne opanke. Žene su nosile donju dugu haljinu do gležnja s dugim rukavima te gornju haljinu čiji je gornji dio bio gladak, a donji je dio bio naboran i zvonak. Nosile su i ogrtač te isto kožne opanke. Preko glave bila je marama koja je pokrivala ramena, a preko je bila druga marama o koju su vješale razne nakite. Kada bi žene rodile dijete negdje u brdu, donijele bi ga pod rukom do svoga staništa i breme drva na leđima i ramenima. Muškarci su imali bradu i tetovirali su se brončanim iglama. Je li paradoks da su se ti običaji zadržali u našem narodu sve do prije stotinjak godina? Ilirski jezik velika je tajna. Bolje je govoriti o ilirskim jezicima. Mnogi hrvatski izrazi koji koriste pastiri kada gone blago na ispašu ilirskog su podrijetla. Ilirske jezične ostatke proučavao je jezikoslovac Radoslav Katičić šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Iliri i značaj
Vratimo se iz ilirske prošlosti u ilirsku sadašnjost. Dr. don Ivica Puljić prvi opisuje Malokrn i njegove povijesne koordinate. Spušta se ispod Malokrna i detektorom traga za arheološkim metalnim ostacima. Nije čudo kada pronalazi i gelere iz minulog Domovinskog rata. Pero Koncul (Vidin) prikupio je vrlo vrijednu arheološku zbirku raznih keramičkih i metalnih ostataka uglavnom ispod Malokrna. Iznad svega izgledom plijeni prelijepa keramička posudica iz razdoblja Grka ukrašena raznobojnim šarama koja je služila u obredne svrhe. Dr. sc. Goran Glamuzina, geolog, posebno istražuje spomenuta mjesta sa svojom ekipom. Sve pomno bilježi, fotografira, dokumentira, potkrepljuje znanstvenim činjenicama i najviše je učinio da sve iziđe na svjetlo dana. Dolje prema moru nepregledne i neprohodne šumske predjele proglašava prašumom. Sve što vidi i opiše na terenu ostavlja na svome mjestu. Spominjemo se opet Spremine peći pomalo obavijene tajnom. I neka je tako. Dok se čini da je na ovim predjelima neka magična ruka bila na djelu – nije tako. Božja ruka je na uzvišenom mjestu u Glimču u živcu kamenu uklesala kapelu. Kapela u kamenu! U donjem dijelu kapele je križ star, usudio bih se reći barem milijun godina, koji je izdubila Božja ruka, a u gornjem dijelu je uklesan križ u stijenu novijeg doba. Donji križ zaklanja suha vlat vrijeska, a bliže gornjem križu su dvije zelene ljekovite travke koje rastu iz kamena. Mještanin Ivica Karačić to je fotografirao kao što je fotografirao i ilirski kameni tron iz dviju perspektiva. Šteta što ne vidimo uski kameni prolaz sa sjeverne strane koji dijeli tron od ostalog kamenog masiva.
Autor ovoga teksta svemu je pridodao fotografiju grubo obrađene kamene alatke koju je pronašao istočno od Gornjeg Gradca koja, vjerojatno, potječe iz starijeg kamenog doba.