Film "Između revolucija", snimljen isključivo iz arhiva, odražava živote i sudbine dviju žena, kolegica i prijateljica s fakulteta, jedne iz Rumunjske i druge iz Irana, koje žive u dvama patrijarhalnim društvima. Riječ je o hibridnom filmu koji miješa arhive i stvarne dokumente s fiktivnim elementima, a u svojoj srži ima korespondenciju između ovih dviju žena. Tekst pisama inspiriran je arhivama Tajne policije i pjesmama dviju važnih spisateljica iz Rumunjske i Irana - Nine Cassian i Forugh Farrokhzad, a napisala ga je jedna od najtalentiranijih suvremenih rumunjskih spisateljica Lavinia Braniște. Film će večeras biti prikazan na 24. Mediteran Film Festivalu, što je i povod za razgovor s rumunjskim redateljem Vladom Petrijem.
Kako ste došli na ideju iz ove priče – spojiti dvije revolucije, onu u Rumunjskoj i Iranu?
- Počeo sam raditi na ovom filmu prije više od tri godine nakon što sam pročitao studiju o stranim studentima koji su živjeli u Rumunjskoj tijekom komunističkog razdoblja. Najviše su me zanimali ljudi koji su krajem 70-ih i početkom 80-ih došli s Bliskog istoka studirati u zatvorenu zemlju poput Rumunjske. Tijekom tih godina Rumunjska je vodila politiku otvorenosti prema zemljama koje su bile dio pokreta nesvrstanih, potičući upis stranih studenata u zamjenu za gospodarske i infrastrukturne projekte koji su uključivali rumunjske radnike i inženjere. Osim općih aspekata, zanimale su me i osobne priče. S majkom sam dugo razgovarao o njezinim studentskim godinama. Upisala se na medicinski fakultet u kasnim 70-ima. Pokazivala mi je fotografije iz studentskih godina, razgovarali smo o politici, svakodnevnom životu i njezinim kolegama iz drugih zemalja. Uvijek sam bio znatiželjan kako je Rumunjsku doživljavao autsajder tijekom tih godina, jer je bila komunistička zemlja, toliko različita od kapitalističkih, zapadnih društava. Osim toga, želio sam doznati više o majčinoj rutini, o njezinim nadama i snovima, o svim nedaćama koje je žena morala podnijeti u to vrijeme.Također, bio je izazov vratiti se u ovaj društveni pokret koji je promijenio društvo kao cjelinu. Po mom mišljenju, revolucija protiv šahove diktature u Iranu i one u Rumunjskoj protiv Ceaușescuova režima najvažniji su političkih događaji 20. stoljeća.
Što je, po vašem mišljenju, najveći značaj ovog filma?
- Ovaj film govori o nadi i snovima, ljudima koji vjeruju u promjenu. Možda i utopiji. I kao što citat poznate iranske književnice Azar Nafisi na početku filma kaže: ''Trebaš imati maštu kako bi zamislio budućnost koja ne postoji''. Ovaj film je tako i o zamišljanju drugih svjetova, u kojima bi ove revolucije uspjele i u kojima bi se sve nade i snovi transformirali u nešto dobro za društvo. Ovaj film govori i o zavaravanju, prikrivanju svih snova koji nisu ispunjeni i kako volja za promjenom prelazi u nešto gore. On predstavlja subjektivnu, žensku povijest dviju država i društava koja su eksperimentirale s različitim političkim sustavima, islamskim i komunističkim, u kojima su ljudi postupno slamani od represivnog političkog aparata. To je film koji rezonira s nedavnim događajima u Iranu, gdje se žene ponovno bore za svoja prava, baš kao što su se borile 1979. Njihov povik sada, iako ga nema u filmu, izražava ono što Zahra i Maria također žele: "Zan, Zendegi, Azadi! - Žena, život, sloboda!"
Bili ste još dijete kada se 1989. dogodila revolucija u Rumunjskoj, kakva su vaša sjećanja na to vrijeme?
- Da, imao sam deset godina kad se dogodila revolucija u Rumunjskoj i sve sam to sa svojom majkom gledao na televiziji, tako da imam dosta živopisna sjećanja iz tog vremena. Sjećam se straha koji sam osjećao kad sam gledao ubojstvo Nicolaea Ceaușescua i njegove supruge. Kamere su zumirale njihova lica, bilo je to kao mijenjanje povijesti, željeli su ovim prikazima impresionirati ljude. Uvijek smo gledali te lijepe slike, na kojima su izgledali 20 godina mlađe i sad smo ih vidjeli u toj okrutnoj realnosti na početku 90-ih. Njihova lica prekrivena krvlju, položena tijela nakon pucnjave. To je davalo snagu i legitimnost novoj vladi, koja je ovim pokazivala kako su osobe koje su ranije kontrolirale sve sada bačene poput smeća. Te slike su bile iznimno snažne i ostavile velike dojmove na mene.
Zašto ste odlučili ispričati priču iz ženskog kuta?
- Dva su glavna razloga. Prvi je taj što sam htio doznati više o ženama poput moje majke, koje su u to vrijeme živjele i studirale u Iranu i Rumunjskoj. Uvijek sam htio znati kako su izgledali njezini studentski dani. Dok je drugi lik, lik Zahre, kao odraz moje majke u ogledalu. Preko svojih pisama one nalaze snažnu povezanost i način na koji održavaju tu svoju vezu u patrijarhalnim društvima. Drugi razlog zašto sam izabrao priču iznijeti iz ženskog kuta povezan je s činjenicom da su i komunistička Rumunjska i Islamska republika Iran imale manje-više isti režim, to su patrijarhalna društva. Muškarci su lideri i postoje te očinske figure koje kontroliraju cijela društva. Oni su diktatori i kakav je uopće život žena u ovakvim društvima? Kakvi su njihovi snove i nade? Možemo li ih pronaći? Imaju li one svoj glas uopće i može li se on čuti? Ja jesam muškarac, no uz mene je na ovom filmu radilo mnogo žena. Naša producentica, scenaristica, imali smo mnogo konzultantica, tako da smo bili oprezni kako utjeloviti te žene, kako proći kroz njihove filtre. Uvijek smo se preispitivali i pokušali pronaći najbolje načine za iznijeti ovu priču.
Maria i Zahra su fiktivni likovi koje ne vidimo u filmu.
- Da, one su fiktivni likovi, ali istodobno predstavljaju život mnogih žena. Njihove priče su bazirane na pričama drugih i istodobno su i o prošlosti, ali i o sadašnjosti. Nije naglasak na tome kakav je njihov život bio, nego kakav je mogao biti da je ova priča stvarno postojala. Da je ova veza među dvije žene udaljene tisućama kilometara bila stvarna, bi li bilo moguće da su se stvari odvile ovako? To je kao da smo se odlučili sanjati i zamisliti bolji svijet, ali i bolju budućnost. To je film o pogledu na sadašnjost iz prošlosti i odlučili smo se realizirati ga kroz ove fiktivne karaktere.
Pisma su inspirirana dokumentima Tajne policije?
- Teško je odrediti koji postotak pisama dolazi od Tajne policije, koji ne. Pisma su bazirana na dokumentima jer smo željeli vidjeti kako su pisma uopće pisana u to vrijeme. Bila su cenzurirana, otvarana na granicama, otvarana od Tajne policije. Istraživač i povjesničar Mihai Burcea pronašao je ove dokumente za nas. Ali oni su samo baza, priča je satkana od fragmenata tih pisama, dodali smo mnogo fikcije u svemu tome. Tu su i elementi poezije dviju feminističkih pjesnikinja Nine Cassian and Forugh Farrokhzad, koje kao da razgovaraju međusobno kao Maria i Zahra, tu su odrazi, veze između tih dviju zemalja. U konačnici nam više nije bilo ni važno što je dokument, a što ne. To je film gdje su granice između fikcije i stvarnosti zamagljene i to smo željeli imati od početka.
Život u Rumunjskoj danas je drugačiji, no Iran je još uvijek u vremenu revolucija.
- Film predstavlja eru komunizma koja je u Rumunjskoj svoj kraj doživjela 1989. godine. U konačnici vidimo kako kapitalizam dolazi u Rumunjsku dolaskom Pepsija. Ljudi se bore za robu koja dolazi sa Zapada, iz Amerike. Bio je dug proces tranzicije, a, naravno, i dalje ima ljudi koji su nostalgični za ovim vremenom. Sada živimo u grubom kapitalističkome društvu gdje su nejednakosti između bogatih i siromašnih vrlo izražene. No, ono što se događa u Iranu je drugačije, odnosno ono što vidimo u filmu i dalje je ono što se događa. Režim je isti i kontrolira sve slojeve društva. Kad je Rumunjska bila u komunizmu, volja ljudi da se bore protiv ljudi iz režima bila je jaka. Sada živimo u kapitalizmu, gdje ne znamo točno što izabrati kad idemo glasovati, nemamo previše opcija, moramo izabrati između A i B, no obje su te opcije iste. Nemamo zajedničkog neprijatelja, i sad se teško ujediniti protiv nečega, imati jaku volju na svim razinama društva. Te stvari su evidentne. Ljudi su pregaženi od onih na vlasti. Vidimo i u filmu ljude koji prosvjeduju i njihova volja za borbom je drugačija. I solidarnost među ljudima u to vrijeme bila je mnogo jača.