Prije nekoliko dana iz tiska je izašla knjiga “Rotimi kroz 300 godina svoga postojanja”, zajedničko djelo autora Nine, Karla i Ivice Rotima.
Knjiga tvrdih korica na 286 stranica u boji, uz brojne fotografije i ilustracije, prvenstveno donosi tekstove vezane uz podrijetlo prezimena Rotim, ali sadržava i niz zanimljivih poglavlja vezanih uz nastanak pojedinih hercegovačkih župa, razvoj općina i mjesta Široki Brijeg, Mostar, Nevesinje, Doljani i Prozor-Rama.
U knjizi se, uz detaljno prezentirano rodoslovlje, nalaze i brojni članci o vjerničkim i društvenim događajima vezanim uz povijest hercegovačkoga kraja, tako da je zanimljiva i onim čitateljima koji ne pripadaju ovom rodu.
Jedan od autora Nino Rotim ističe:
“Želja nam je bila istražiti vlastite zemaljske korijene, a to je tema koja nikoga ne ostavlja posve ravnodušnim. U istraživanju smo podatke prikupljali na različite načine. Ipak, najznačajnije i faktografski gledano najtočnije podatke prikupili smo iz crkvenih matica u različitim župama gdje su obitavali i gdje obitavaju Rotimi.
Moram istaknuti kako su nam vrata svih župnih ureda i svih crkvenih arhiva bila širom otvorena. Vjerovali ili ne, kompletiranje rodoslovlja olakšale su nam i društvene mreže, poput Facebooka. A kada se ubrza proces digitalizacije crkvenih matica, budućim istraživačima bit će još jednostavnije upustiti se u avanturu istraživanja svoga podrijetla.”
Očito je kako je tema genealogije iz godine u godinu sve zanimljivija hercegovačkim rodovima.
Sve je veći broj knjiga i monografija pisanih o ovoj temi. Rotimi su samo još jedni od onih koji su tu priču istražili i u pisano djelo pretvorili.•
Važno se boriti protiv zaborava, istaknuo je na otvorenju Festivala svjetske književnosti u prepunoj dvorani zagrebačkog kina Europa talijanski pisac Claudio Magris.
U razgovoru sa Seidom Serdarevićem bavio se najnovijim romanom „Obustaviti postupak“ koji je netom objavila Fraktura u prijevodu Ljiljane Avirović i polaznika Europskog instituta za prevođenje. Radnja ovog romana odvija se u Magrisovu rodnom Trstu koji je opsesivna tema njegova pisanja.
– Punih sam sedam godina pisao ovaj roman. Putovao sam na Karibe, naučio ponešto i kreolskog jezika. Istraživao sam i tišinu, a ovaj je moj roman labirint. U njemu se, baš kao i Daša Drndić, bavim i tršćanskom Rižarnom koja je u Drugom svjetskom ratu bila koncentracijski logor iz kojeg su zatvorenici ili transportirani u Njemačku ili ubijani, a njihova tijela bacana u more, blizu plaže gdje se kupam. O Rižarni se nije mnogo govorilo. Ja sam odrastao u Trstu, ali sam o Rižarni kasno saznao. Kao da je u vezi s Rižarnom nad građanima Trsta izvršena lobotomija. A u njoj su zatvorenici na zidovima ispisivali imena ne ljudi koji su ih tamo držali, jer ta se imena znaju, nego ljudi koji su posjećivali njihove krvnike. To su ljudi iz sive zone. Ljudi koji svoje ruke nisu uprljali krvlju, ali su se rukovali s ljudima čije su ruke bile uprljane krvlju – rekao je Magris.
Nelojalna konkurencija
U romanu se koristio likovima koji su spoj postojećih i izmaštanih ljudi. Tu je kolekcionar koji je idolopoklonički sakupljao predmete vezane uz rat i Tršćanka Luisa čija je majka Židovka, a otac tamnoputi američki vojnik, a koja je dobila zadatak osmisliti taj muzej. Za te je likove poticaj dobio od stvarnih likova.
– Dobro je rekao Mark Twain da su najbizarnije istine nelojalna konkurencija književnosti – veli Magris koji tvrdi da zadatak književnosti nije iznositi činjenice, nego shvatiti kako su ljudi doživljavali te činjenice.
Pri stvaranju lika Louise Magrisu je pomogao lik crnkinje iz 16. stoljeća koja se u Portoriku udala za bijelca, što su tadašnje španjolske vlasti dozvoljavale. Nju su oteli Kreoli te je bila u njihovu vlasništvu dok im nije pobjegla. Kada se vratila mužu i djeci, uhićena je i optužena za vještičje aktivnosti, no na suđenju je uspjela izboriti oslobađajuću presudu.
– Žao mi je da nisam uspio pročitati i zapisnike o tom suđenju koji se nalaze u Sevilli – rekao je Magris koji je roman napisao rukom jer se nije saživio s kompjutorom.
– Pišem poput nabujale rijeke koja probija branu. Onda izbacujem priče za koje mislim da ih nisam ispričao na pravi način. Pisanje je poput boksačkog meča. Tu lete šake – rekao je Magris koji kao i papa Franjo misli da trenutačno živimo četvrti svjetski rat jer je treći svjetski rat bio hladni rat.
Prijatelji i saveznici
– Ali danas se ne zna tko je kome prijatelj i saveznik – misli Magris koji je posjet Zagrebu iskoristio i za posjet svom prijatelju , uglednom hrvatskom piscu Predragu Matvejeviću, koji je baš u Trstu primio jedan od svoja četiri počasna doktorata. •