Mladen Tarbuk jedan je od najsvestranijih umjetnika na hrvatskoj glazbenoj sceni, djeluje s jednakim uspjehom kao skladatelj, dirigent, glazbeni pisac, pedagog i producent. Kao pedagog djeluje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a već dvije godine je na dužnosti intendanta Dubrovačkih ljetnih igara. Pred njim je veliki izazov jer će biti upisan u povijest kao dirigent prve hrvatske opere u BiH “Dive”, autora don Dragana Filipovića čija se praizvedba očekuje 15. ožujka u Mostaru. Maestru Tarbuku, kao rođenom Sarajliji, jako je stalo da ova opera ugleda svjetlo dana i opravda sva očekivanja, o svemu govori u intervjuu za Večernji list BiH.
Evo, maestro Tarbuk, nekoliko dana ostalo je do povijesnog datuma kada će se po prvi put u povijesti uprizoriti opera Hrvata u BiH.
- Kad mi je don Dragan Filipović rekao da će pisati operu, odmah sam se prihvatio dužnosti dirigirati na praizvedbi opere u Mostaru, ali i kao iskusan kolega pomoći u stvaranju ovog djela. Spremno sam se uhvatio u koštac s nečim što je presedan uopće u povijesti BiH. Pokušavali smo se sjetiti postoji li doista neka opera koja je nastala, dakle, od Hrvata koji su rođeni i djelovali u BiH i nismo se mogli sjetiti. Sjetio sam se skladatelja Milana Prebande koji je bio Hrvat, ali je ostao u sferi komorne ili simfonijske glazbe i nije pisao operu.
Znači, za “Divu” se sa sigurnošću može kazati da je prva opera?
- Mislim da je to jedan značajan datum za povijest i Mostara i Hercegovine. Jako me veseli da je do toga došlo i da se don Dragan odlučio na ovaj način baciti u hladnu rijeku i plivati uzvodno. Vjerujem da će biti vrlo uspješna jer je priča predivna i još uvijek relevantna.
Nosi u sebi i političku notu, možda ste željeli reći?
- Ima i toga sigurno, ali govorimo o nečemu od čega ne može BiH pobjeći. Život i suživot - to su osnovni elementi i poanta ove zanimljive priče. S jedne strane, imamo zločestog Tahir-bega koji progoni Divu Grabovčevu i koju bi htio za suprugu, a s druge strane postoji i kum njezina oca koji je musliman, ali koji mu pokušava pomoći. Dakle, nije plošna priča, da su jedni zli, a drugi dobri, nego je u stvari to jedna životna priča.
Izgleda jako zanimljivo?
- Da, mislim da će od svega ispasti jedno zanimljivo djelo. Don Dragan je na jedan vrlo lijep način upleo narodnu hercegovačku glazbu s autohtonim sevdahom i sličnom orijentalnom glazbom, iz čega je nastala jedna nadasve zanimljiva kombinacija.
Sa stručne strane, kako biste okarakterizirali ovo djelo?
- Don Dragana poznajem preko njegova oratorija Via Crucis. Dakako, don Dragan je, prije svega, majstor zborske glazbe. On je ponikao iz zbora što je za jednog svećenika i logično. Zbor je središnje glazbeno tijelo u crkvi. Kad mi je ispričao početak radnje u ovoj priči, rekao sam mu da je to jako lijepo, ali da mi ne radimo oratorij već operu, gdje zbor nije u prvom planu, ali dakako igra veliku ulogu. Ono što je ključno u operi, to su odnosi između dvaju likova. Dakle, kako ćete profilirati lik Dive, s kakvim glazbenim motivima, i Tahir bega i njezina oca Luku. Trudio sam se da mu objasnim koliko je taj dramaturški temelj jedne priče važno pretočiti u glazbu i koliko vidim, zbilja je poslušao moj savjet i jako se trudi baš to profilirati. Svakome liku ponaosob dati njegovu vrstu glazbe. Ono što je vrlo zanimljivo su baš te različite vrste glazbe. Opera počinje s jednim gotovo idiličnim narodnim pastoralnim ugođajem, rekli bismo, nekih pastira u nekoj hercegovačkoj šumi. U daljini se čuju vile kako pjevaju narodne napjeve koji su zbilja naslijeđe hrvatske starine. Onda, kad se pojavi Tahir-beg, čuju se atonalni zvuci jer je ta njegova zloća prikazana sa sasvim drugim kromatskim relativizmom, s nekim moralnim posrnućem. Vrlo uspješno napravljeno.
Što mislite kako će publika reagirati, hoće li joj se svidjeti?
- Pa, ja mislim da će ljudi prepoznati priču. Nije to napravljeno u nekom smislu opterećivanja publike. Postoje bljeskovite reakcije tijekom radnje. Čujemo taj sevdah u trenutku kad Tahir-beg pokušava snubiti Divu. Taj detalj je vrlo zanimljiv, don Dragan je tu uspio u svojim nakanama i mislim da će to publici biti jako prijemčivo. Melodijski talent don Dragan u ovoj operi je došao do izražaja.
Molim vas maestro, možemo li ovu operu usporediti s nekom drugom operom u Hrvatskoj i okruženju?
- Ja bih rekao da je najbliža ne jednoj operi, nego cijelom jednom pravcu koji je postojao u hrvatskoj glazbi, a koji je začet negdje s Krešimirom Baranovićem 1922. ili 1923. godine i trajao je jako dugo. To je jedan nacionalni pokret u hrvatskoj glazbi gdje se pokušalo koristiti folklorne idiome.
Poput Zajčevih “Ere” i “Zrinjskog”?
- Da, “Ero” pripada upravo tom pravcu, ali “Zrinjski” ne pripada jer je puno prije nastao i više je politička nego glazbena platforma. Krešimir Baranović, Boris Papandopulo, Jakov Gotovac i Ivo Brkanović su autori na koje se ovdje naslanja don Dragan. Ovi autori su se trudili izgraditi nacionalni identitet kroz glazbu. Naravno da se i Hrvati u BiH i kroz ovakva djela pokušavaju prisjetiti koje su to osnovne nacionalne vrijednosti, izgraditi svoj zaseban identitet. Mislim da je to danas jako važno.
Što je i kakav je hrvatski identitet u glazbi?
- Ja sam se dosta trudio radeći na tom planu. Osim što sam napravio reviziju kompletnog “Zrinjskog” i zahvaljujući mome radu “Zrinjski” se prvi put čuo u izvornom obliku kako je napisan, a to je bilo 1994. Prošle godine sam uradio vrlo važan projekt za Hrvatsku, a to je opera ”Ljubav i zloba”, ne samo hrvatska, već mislim i prva slavenska opera uopće koju je napisao Vatroslav Lisinski. Dakle, uspio sam doći do originalnog izvornog rukopisa od 950 stranica partitura, često neprohodnih i križanih, koje sam sredio i mislim da će kroz mjesec dana biti izdan CD.
Mišljenja sam da je problem što javnost pa ni vlast nisu u stanju reagirati na ovakve kulturne vrijednosti?
- Da, a trebali bi jer je to strašno važno za kulturu jednoga naroda. Kao što je to uostalom i ova opera “Diva”
I za kraj, vjerujete li u ove naše momke i djevojke?
- Ja sam intendant Dubrovačkih ljetnih igara i da ne mislim da ne mogu i da ne vrijede, ne bih ih ni zvao u Dubrovnik. Surađujem s njima dugo i zbilja su uvijek imali sjajan nastup. Profesor sam i na zagrebačkoj Akademiji i stalno sam u kontaktu s mladim ljudima, mislim da mladima treba vjerovati. To je jedan od glavnih problema u Hrvatskoj, a i ovdje što se u njih nema povjerenja. I onda se čudimo što nam mladi, poglavito sposobni, odlaze. Normalno je da će otići kad im se ne pruža prilika. Ja se nikad nisam razočarao u mlade. Evo, upravo sam se vratio s turneje s orkestrom Eufoni u kojem su sudjelovali najbolji studenti zagrebačke, ljubljanske i akademija iz Graza i Budimpešte. Svirali smo iznimno težak program “Život junaka” od Richarda Straussa, jedno od najtežih djela ikad napisanih i ja vam ne mogu opisati s kakvom radošću i pribranošću su ti mladi ljudi svirali. Emotivno sam se nahranio.
Na koncu poruka publici pred premijeru opere “Diva”?
- Ovo djelo je važno jer ono predstavlja prvu operu Hrvata u BiH, praizvedenu u BiH. Ona je hrvatska, ali je i bosanska jer koristi folklor svih naroda koji žive u BiH.•